- 1 -              Rev 2467/13-4

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2467/13-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. H. d.d. V. L., iz V. L., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u V. L., protiv tužene Općine Vela Luka, zastupane po punomoćnici R. P. I., odvjetnici u S., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1086/10 od 3. srpnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli broj P-12/10 od 29. ožujka 2010., u sjednici održanoj 13. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1086/10 od 3. srpnja 2013. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Korčuli broj P-12/10 od 29. ožujka 2010. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je on vlasnik sjevernog dijela čest. zgr. 424/3 ZU 588 k.o. V. L., u naravi cjelina građevnog objekta zvanog disco club T. u V. L., površini 301 m2, označenog na skici mjerničkog vještaka A. F. slovima ABCD kao suvlasnik za 1/2 dijela zajedničkog prolaza između ove nekretnine i zgrade Zadružnog doma površine 59 m2, u skici označen slovima ADEF, te se ovlašćuje temeljem te presude postići parcelaciju i odcjepljenje predmetne nekretnine kao zasebne katastarske čestice te potom postići uknjižbu vlasničkog prava cjeline novoformirane katastarske čestice označene slovima ABCD te uknjižbu prava suvlasništva u 1/2 novoformirane katastarske čestice označene slovima ADEF na svoje ime uz prethodno brisanje tog prava sa imena tužene Općine Vela Luka, te ujedno naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos 9.575,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1086/10 od 3. srpnja 2013. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

 

"Da li se u vrijeme dosijedanja kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, ima računati vrijeme prije tog datuma?"

 

smatrajući rješenje istog važnim za odluku u ovoj pravnoj stvari, a koje da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da je o pravnom pitanju zbog kojeg je ova revizija izjavljena Županijski sud u Splitu u presudi broj Gžst-95/10 od 3. studenoga 2011. izrazio pravno shvaćanje suprotno ovom iz pobijane presude, zbog čega da o tom pitanju postoji potreba ujednačavanja sudske prakse.

 

Iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je ista donesena prema odredbi čl. 373.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP) zbog čega unatoč vrijednosti predmeta ovog spora označenom u iznosu 101.000,00 kn, je protiv pobijane presude dopušteno podnošenje redovne revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

Zato je ovaj sud sa revizijom tužene, premda izjavljenoj prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a postupao kao da se radi o reviziji izjavljenoj prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a. U skladu s tim, a postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužene ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Osporavajući pravilnost pobijane drugostupanjske presude kojom je drugostupanjski sud zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je tužitelj vlasnik sporne nekretnine (u naravi građevinskog objekta zvanog disco club T. u V. L. smještenog u sjevernom dijelu čest. zgr. 424/3 ZU 588 k.o. V. L.) ocijenio osnovanim te potvrdio prvostupanjsku presudu, a kojom je takav tužbeni zahtjev prihvaćen, revident u reviziji prigovara pravilnosti primijenjenog materijalnog prava, smatrajući da se u konkretnom slučaju na strani tužitelja nisu ostvarile pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, a kako je to međutim drugostupanjski sud ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja da je vlasnik sporne nekretnine uz izraženo pravno shvaćanje da je tužitelj u smislu odredbe čl. 363. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP) dokazao svoje pravo vlasništva na spornoj nekretnini putem prava upravljanja, korištenja i raspolaganja svojih pravnih prednika na njoj.

 

Drugostupanjski sud je odbijajući žalbu tužene potvrdio prvostupanjsku presudu, izrazivši međutim pravno shvaćanje da je tužitelj pravo vlasništva sporne nekretnine stekao dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. i čl. 160. ZVDSP u svezi s odredbom čl. 388. st. 2.-4. ZVDSP, pri čemu da se u rok potreban za dosijedanje ima uzeti razdoblje:

 

- od 31. listopada 1951. (kada je pravni prednik tužitelja stupio u zakonit, istinit i savjestan posjed te nekretnine) do 21. veljače 1974. (stupanje na snagu Ustava SFRJ), a do kada da je bilo moguće dosijedanjem stjecati pravo korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu, te

 

- od 8. listopada 1991. (kada je stupio na snagu izmijenjeni Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima – "Narodne novine", broj 53/91, te je stavljena izvan snage odredba čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koja je zabranjivala stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu) do 25. ožujka 2004. (a kada je tužena dala odgovor na tužbu u ovom sporu i tužitelj postao nesavjestan),

 

pa kako je u promatranim razdobljima, a u kojima je postojala mogućnost dosijedanja stjecanja prava vlasništva proteklo više od 22 godine, ocjenjuje da je tužitelj dosjelošću putem pravnih prednika stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini, a koja je upisana u zemljišnim knjigama na ime tužene.

 

Uporište za takvo pravno shvaćanje drugostupanjski sud nalazi u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Rev 45/1990, a u kojoj da je izraženo pravno shvaćanje da do donošenja Ustava SFRJ iz 1974. je bilo mjesta analognoj primjeni klasičnih pravnih instituta pa tako i moguće stjecanje prava korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu (općenarodnoj imovini) između društveno pravnih osoba putem dosjelosti.

 

O pitanju stjecanja vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu dosjelošću u razdoblju prije 8. listopada 1991., a kada je stupio na snagu Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 – dalje: Zakon o preuzimanju ZOVO), čijim člankom 3. je stavljena izvan snage odredba čl. 29. ZOVO o zabrani stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio svoje pravno shvaćanje u brojnim odlukama (npr. Rev 114/08 od 28. listopada 2008., Rev-x 856/12 od 11. prosinca 2013., Rev-x 27/09 od 13. svibnja 2014., Rev 79/10 od 17. travnja 2013., Rev-x 1188/11 od 7. veljače 2012.), koje do danas nije izmijenio, a prema kojem:

 

- do 1974. mogla su se dosjelošću stjecati samo prava korištenja na sredstvima u društvenom vlasništvu, a ne i pravo vlasništva u smislu građansko privatnog prava,

 

- prema Ustavu SFRJ iz 1974. i Zakona o udruženom radu nije se moglo dosjelošću stjecati pravo korištenja na nekretninama u društvenom vlasništvu u klasičnom smislu privatno-građanskog prava, pošto je u to vrijeme polazište bio nevlasnički koncept društvenog vlasništva, te se pravo korištenja (upravljanja i raspolaganja) nije smatralo subjektivnim imovinskim pravom koje se može prenositi i stjecati u pravnom prometu, već su se samo prenosila sredstva,

 

- stupanjem na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO) 1. rujna 1980. izričito je odredbom čl. 29. zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu,

 

- nakon donošenja Ustava Republike Hrvatske (1990.) društveno vlasništvo kao pravna kategorija je prestalo postojati, a odredbom čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. stavljena je izvan snage odredba čl. 29. ZOVO o zabrani stjecanja prava dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu,

 

- izmijenjenom odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP ("Narodne novine", broj 114/01) propisano je da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje samih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

 

Dakle, za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu ne računa se vrijeme posjedovanja istih u razdoblju prije 8. listopada 1991.

 

Polazeći od navedenog, a kod činjenice da do 8. listopada 1991., od kada je na spornim nekretninama bilo moguće dosijedanjem stjecati pravo vlasništva, nije proteklo vrijeme propisano odredbom čl. 159. st. 3. ZVDSP, to je jasno da se ocjena osnovanosti ili ne zahtjeva tužitelja ne može procjenjivati putem instituta dosjelosti, a kako je to pogrešno učinio drugostupanjski sud. No, kako je zbog takvog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužene propustio ocijeniti i očitovati se o ostalim žalbenim navodima tužene, a bez čega za sada nije moguće ocijeniti pravilnost ni drugostupanjske ni prvostupanjske presude, to je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a istu trebalo ukinuti i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za odluku o glavnoj stvari.

 

Zagreb, 13. ožujka 2018.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.