1

Poslovni broj: 9 P-68/2017-13

 

Poslovni broj: 9 P-68/2017-13

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

         Trgovački sud u Varaždinu, po sucu toga suda Jasni Lekić, a po prijedlogu sudske savjetnice Martine Mašić, u pravnoj stvari tužitelja E. B.. d.o.o., OIB: …., G. 14, 48260 K., kojeg zastupa punomoćnik S. G., odvjetnik u K., U. bana J. J. 5, protiv tuženika F. H., OIB: ….., G. 14, 48260 K., kojeg zastupaju punomoćnici N. R. i I. Č., odvjetnici iz Z., T. R. H. 1, nakon održane glavne rasprave dana 1.veljače 2018. u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. G., odvjetnika iz K. i punomoćnika tuženika I. Č., odvjetnika iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i uspostave prijašnjeg stanja,  dana 9. ožujka 2018.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I/   Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

           „ Utvrđuje se da je Aneks Ugovoru o prijenosu poslovnih udjela društva B. P. d.o.o. sa sjedištem u G. (O. S.. P. O.), G. 14, od 11.5.2016., ovjerenog po javnom bilježniku N. J.-V. iz K., B. 4 pod brojem: OU-…. (dalje u tekstu: Aneks) kojim je tužitelj prodao tuženiku, a ovaj od njega kupio pet poslovnih udjela trgovačkog društva koje je tužitelj imao u trgovačkom društvu B. P. d.o.o. za iznos od 65.976,52 kn – ništetan.“

 

 

II/ Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji glasi:

 

            "1. Utvrđuje se da je Ugovor o prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva B. P. d.o.o., sa sjedištem u G. (O. S.. P. O.), G. 14, upisan u registar T. suda u V. od 18.3.2016. ovjerenog po javnom bilježniku N. J.-V. iz K., B. 4, pod brojem: OU-… (dalje u tekstu: Ugovor) - ništetan.

 

             2. Utvrđuje se da je uknjižba prava vlasništva na poslovnim udjelima trgovačkog društva B. P. d.o.o., sa sjedištem u G. (O. S.. P. O.), G. 14, upisanog u registar T. suda u V., izvršeno na temelju navedenog U. o prodaji, pravno nevaljana.

 

             3. Nalaže se brisanje registarskog stanja kod Trgovačkog suda u Varaždinu nastalog na osnovi Ugovora o prijenosu poslovnih udjela Trgovačkog društva u Varaždinu od 18.3.2016. ovjerenog po javnom bilježniku N. J.-V. iz K., B. 4, pod brojem: OU-… (dalje u tekstu: Ugovor) i Aneksa tome ugovoru od 11.5.2016. ovjerenog po javnom bilježniku N. J.-V. iz K., .B. 4, pod brojem: OU-… (dalje u tekstu: Aneks) i uspostave registarskog stanja kod registra T. suda u V., kako je bilo prije provedbe navedenog  U. o prodaji, tako da se briše pravo vlasništva na tim poslovnim udjelima, za korist tuženika F. H. iz K., G. 14, OIB: … uz istovremeni upis tih poslovnih udjela u vlasništvu tužitelja E. B. d.o.o., G. 14, 48260 K., OIB: ….., a tuženiku se nalaže i da tužitelju naknadi parnični trošak u roku od 15 dana."

 

 

III/ Nalaže se tužitelju E. B. d.o.o., OIB …., G. 14, 48260 K., da tuženiku F. H., OIB ….., G. 14, 48260 K.,  naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn u roku od 8 dana.

 

 

Obrazloženje

 

         Tužitelj u tužbi podnesenoj ovome sudu 10. veljače 2017. navodi da je Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela trgovačkog društva B. P. d.o.o., sa sjedištem u G. (O. S.. P. O.), G. 14 upisanog u registar trgovačkog suda u V., od 18.3.2016. ovjerenog po javnom bilježniku N. J.-V. iz K., pod brojem OU-… (dalje u tekstu: Ugovor) i Aneksom tog Ugovora od 11.5.2016. ovjerenog po javnom bilježniku N. J. V. iz K., pod brojem OU-… (dalje u tekstu: Aneks), tužitelj prodao tuženiku, a ovaj od njega kupio pet poslovnih udjela koje je tužitelj imao u trgovačkom društvu B. P. d.o.o., G. za iznos od 65.976,52 kn, upisanih od rednog broja 96 do rednog broja 100, svaki nominalnog iznosa od 200,00 kn, sa rokom isplate kupoprodajne cijene od 30 dana od dana sklapanja tog A., odnosno od 11.5.2016. Nadalje navodi da isplata kupoprodajne cijene nije bila uvjet prijenosa vlasništva nad poslovnim udjelima te da je prijenos istih izvršen temeljem rješenja Trgovačkog suda u V., broj Tt-….. od 8.4.2016. Kako tuženik nije u  ugovorenom roku od 30 dana isplatio tužitelju ugovorenu kupoprodajnu cijenu, to je tužitelj pozvao tuženika na naknadno ispunjenje dana 20.10.2016., a koji poziv je tuženik primio 24.10.2016., na koji način je tuženiku dan dodatni rok od 30 dana za naknadno ispunjenje ugovora i isplatu ugovorene kupoprodajne cijene. Kako tuženik nije niti u naknadno ostavljenom roku za ispunjenje dužne činidbe (isplata kupoprodajne cijene), tužitelju isplatio cijenu, to tužitelj navodi da se utvrdi kako se Ugovor i Aneks tog ugovora temeljem čl. 362. Zakona o obveznim odnosima smatra raskinutim temeljem samog zakona.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost tužbenih navoda te se u cijelosti protivi tužbenom zahtjevu. Ističe da je točno da su parnične stranke dana 18.3.2016. sklopile Ugovor o prijenosu poslovnih udjela u društvu B. P. d.o.o. bez naknade, kojim je tužitelj bez naknade tuženiku prenio pet poslovnih udjela u navedenom društvu, nominalne vrijednosti 200,00 kn za svaki, upisanih od rednog broja 96 do rednog broja 100. Nadalje navodi da je navedeni pravni posao u cijelosti izvršen i proveden upisom u knjigu poslovnih udjela društva B. P. d.o.o., te samim upisom promjene članova društva u sudskom registru rješenjem Trgovačkog suda u Varaždinu broj Tt-…. od 8.4.2016. U odnosu na Aneks citiranog ugovora ističe da je isti sklopljen nakon što je citirani Ugovor o prijenosu poslovnih udjela već bio u cijelosti izvršen. Iz navedenog proizlazi da je navedeni Aneks ugovora u cijelosti pravno nevaljali posao, jer se u ugovorne odnose nakon što su ugovori izvršeni više ni na koji način ne može intervenirati niti ih mijenjati. Ističe kako citirani Aneks ne zadovoljava zakonske pretpostavke pravnog instituta obnove (novacije) jer se tim aneksom postojeća obveza iz Ugovora o prijenosu poslovnih udjela nije zamijenila novom obvezom. Također tuženik osporava da bi mu tužitelj dostavio dopis od 20.10.2016., s nazivom "poziv na ispunjenje", ističući kako se pošiljka za koju je tužitelj dostavio u spis preslik potvrde o primitku pošiljke od 20.10.2016., odnosi na dostavljen dopis tužitelja s danom 13.10.2016., uz naznaku predmeta "obavijest/poziv".

 

              Slijedom navedenoga, tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenoga zahtjeva.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu broj Tt-… od 8.4.2016. (list 6 spisa), presliku povratnice (list 7 spisa), dopis od 20.10.2016. s potvrdom o primitku (listovi 8-9 spisa), presliku Aneksa ugovoru o prijenosu poslovnih udjela od 11.5.2016. (listovi 10-15 spisa), Izvadak iz sudskog registra (listovi 16-18 spisa), redni ispis iz sodnega registra (listovi 19-30 spisa), presliku Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016. (listovi 31-35 spisa), otvorene stavke (list 36 spisa), dopis od 13.10.2016. (list 47 spisa), te ovjerenu presliku spisa Trgovačkog suda u Bjelovaru, broj Tt-17/1840 za subjekt B. P. d.o.o. (listovi 55-110 spisa).

 

Stranke su još predlagale da se provede dokaz saslušanjem zakonskih zastupnika tužitelja i tuženika,te svjedoka N. J.-V., Ž. H. i Z. H., međutim sud je iste dokazne prijedloge odbio, ocijenivši da se radi o nepotrebnim dokazima (predloženi na okolnost valjanosti ugovora, neplaćanja kupoprodajne cijene od strane tuženika iz Aneksa ugovora, te na okolnost sadržaja pismena upućenog tuženiku od 20.10.2016.), i bez čijeg provođenja je stanje stvari razjašnjeno u dovoljnoj mjeri za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu (posebice imajući u vidu načelo da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva – čl. 2. Zakona o parničnom postupku, te je zakonitu i pravilnu odluku mogao donijeti temeljem dokumentacije u spisu.

 

Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

 

Među strankama je nesporno da su iste dana 18.3.2016. sklopile Ugovor o prijenosu poslovnih udjela društva B. P. d.o.o., G. kojim je tužitelj bez naknade prenio na tuženika 5 (pet) poslovnih udjela u navedenom društvu, nominalne vrijednosti 200,00 kn za svaki, a upisanih od rednog broja 96. do rednog broja 100. Nadalje, nije sporno da je temeljem takvog ugovora proveden upis u knjigu poslovnih udjela društva B. P. d.o.o., te upis promjene članova društva u sudskom registru T. suda u Varaždinu, rješenjem od dana 8.4.2016. Isto tako nije sporno da su nakon toga stranke zaključile dana 11.5.2016. Aneks citiranom ugovoru o prijenosu poslovnih udjela kojim stranke mijenjaju način prijenosa poslovnih udjela, odnosno ugovaraju prijenos poslovnih udjela uz plaćanje određene kuporodajne cijene.

 

Obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, sporno je da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za ništetnost Ugovora o prijenosu poslovnih udjela u društvu B. P. d.o.o. od 18.3.2016., te Aneksa istoga ugovora od 11.5.2016.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu poslovnih udjela u društvu B. P. d.o.o. od 18.3.2016., te Aneksa istoga ugovora od 11.5.2016.

 

           Ovdje valja napomenuti da je tužitelj u samoj tužbi (pod toč. III. tužbe) i tijekom postupka iznio činjenice (i na navedeno predlagao dokaze) iz kojih proizlazi kako tužitelj traži raskid Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016., te Aneksa toga ugovora od 11.5.2016. iz razloga što tuženik nije isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu iz navedenog Aneksa. Međutim, iako sud nije vezan pravnim osnovom tužbe, isti je vezan postavljenim tužbenim zahtjevom (čl. 2. st. 1 ZPP-a) kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti citiranog Ugovora i Aneksa, stoga je sud mogao odlučivati jedino u okviru ovako postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

         Prema odredbi čl. 412. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125711, 111/12, 68/13 i 110/15, dalje u tekstu ZTD-a), poslovni udjeli mogu se prenositi. Prijenosom poslovnog udjela prenosi se članstvo u društvu (koje je utjelovljeno u poslovnom udjelu). Prijenos poslovnog udjela može se učiniti svakim pravnim poslom koji je usmjeren prijenosu poslovnih udjela. Dakle, ugovor o prijenosu poslovnog udjela je obveznopravni ugovor čiji predmet je poslovni udjel, tj. sva prava i obveze člana društva. U zavisnosti od okolnosti slučaja, a napose od protučinidbe koju zauzvrat stjecanju udjela prenositelju daje stjecatelj udjela, sa stajališta obveznog prava ugovor o prijenosu udjela može biti kvalificiran primjerice kao kupoprodajni ugovor ili kao darovni ugovor i sl.

 

S obzirom na iznijetu pravnu narav ugovora o prijenosu poslovnog udjela, na taj se ugovor istovremeno primjenjuju dvije vrste propisa: na njegove pravne učinke primjenjuju se relevantne odredbe ZTD-a i društvenog ugovora ako postoje (koje uređuju oblik ugovora, pravni položaj članova društva prema društvu i sl.), dok se na međusobni ugovorni odnos strana toga ugovora (prenositelja i stjecatelja) istodobno primjenjuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima koje nisu u koliziji s odredbama ZTD-a (primjerice odredbe o suglasnosti volja stranaka, o manama volje,  ništetnosti, pobojnosti i sl).

 

Što se tiče oblika ugovora o prijenosu poslovnih udjela, za prijenos poslovnog udjela potreban je ugovor sklopljen u obliku javnobilježničke isprave (čl. 412. st. 3. ZTD-a). Prema tome, ugovor o prijenosu poslovnog udjela je strogo formalan ugovor, a to znači da mora biti sklopljen u obliku javnobilježničke isprave, a ako ne bi bio sklopljen u tom obliku, bio bi ništetan.

 

Prema tome, ugovor o prijenosu poslovnih udjela može se pobijati prema općim pravilima ugovornog prava, a osim toga, on će biti ništetan i onda kad je protivan prisilnim propisima o obliku (predviđenim ZTD-om), kao i u slučaju neispunjenja uvjeta prijenosa koji su predviđeni društvenim ugovorom.

 

Nadalje, da bi obvezno-pravni ugovor proizvodio pravne učinke, potrebno je ispunjenje pretpostavki koje se zakonom predviđaju za njegov nastanak ili valjanost. Nedostaje li u trenutku sklapanja ugovora koja od zakonskih pretpostavki, takav ugovor je nevaljan. No, kako razlozi nevaljanosti ugovora nisu isti, niti sankcije za nevaljanost ugovora nisu uvijek iste, pa je Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) prihvatio gradaciju koju postavlja pravna znanost i usporedna zakonodavstva, koja se temelji na različitoj prirodi sankcija koja se predviđaju za pojedine oblike nevaljanosti i to na ništetne i pobojne ugovore.

 

Ništetni ugovori imaju takve nedostatke u bitnim potrepštinama za sklapanje ugovora koji čine povredu javnog poretka, pa zakonodavac propisuje oštru sankciju tj. takvi ugovori nemaju pravnih učinaka, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenim slučajevima opisuje što drugo. Sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.Pomoću sankcije ništetnosti ugovora sprječava se učinak onih ugovora koji imaju takve nedostatke koji ih čine protivnim javnom poretku. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Pod zainteresiranim osobama smatraju se ponajprije ugovaratelji, zatim univerzalni sljednici ugovaratelja, njihovi vjerovnici, ali i svaki treći koji može imati interes za utvrđenje da je određeni ugovor ništetan.

 

          S obzirom da ovdje tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016., te Aneksa tog ugovora od 11.5.2016., valjalo je utvrditi jesu li se ispunili uvjeti za ništetnost navedenog ugovora, odnosno Aneksa iz svih zakonom propisanih razloga, a s obzirom na zakonsku odredbu o tome da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016.

 

Naime, prilikom analize navedenog Ugovora čiju ništetnost traži tužitelj, bilo je prvenstveno potrebno analizirati odredbe samog Ugovora.

 

Analizom spornog Ugovora sud je utvrdio sljedeće:

 

-     da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora bio vlasnik 100 poslovnih udjela, svaki nominalne vrijednosti 200,00 kn, u društvu Bioplin Proizvodnja d.o.o., upisani u knjizi poslovnih udjela od rednog broja 1-100 (čl. 1.)

-          da je tužitelj svoje poslovne udjele prenio bez naknade na način da je 80 poslovnih udjela preneseno društvu K. d.o.o. (upisani od rednog broja 1-80), 15 poslovnih udjela društvu N. d.o.o. (upisani od rednog broja 81-95), te F. H. (ovdje tuženiku) 5 poslovnih udjela (upisani od rednog broja 96-100)- čl. 2.

-          da se navedeni udjeli ustupaju bez naknade, te da ih stjecatelji preuzimaju (čl. 3. t. 1)

-          da potpisom tog U. dosadašnji vlasnik poslovnih udjela (tužitelj) predaje u vlasništvo ustupljene poslovne udjele bez naknade, a stjecatelji stječu navedene poslovne udjele, te se obvezuju izvršiti prijenos u knjizi poslovnih udjela društva i kod nadležnog trgovačkog suda (čl. 3. t. 2)

-          da temeljem istog U. stjecatelji primaju i sva upravljačka prava u društvu (čl. 4.)

-          da su stranke sklopile predmetni U. u obliku javnobilježničkog akta

 

Čl. 3.3. Društvenog ugovora društva B. P. d.o.o. (u kojem je tuženik stekao poslovne udjele - list 73 spisa) određeno je da član društva može prenijeti poslovni udio na drugu osobu ugovorom sklopljenim u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju potvrdi javni bilježnik.

 

Analizirajući sadržaj predmetnog Ugovora, nije utvrđeno da bi isti bio protivan Ustavu, prisilnim propisima niti moralu društva, niti da bi se radilo o nedopuštenoj činidbi (čl. 270. st. 1. i čl. 271. ZOO-a) ili nedopuštenoj pobudi (čl. 273. st. 2. ZOO-a).

 

              Navedeni Ugovor (list 63-67 spisa) je sklopljen između tužitelja, kao prenositelja poslovnih udjela, te društva K. d.o.o., N. d.o.o. i F. H. (ovdje tuženika) kao stjecatelja poslovnih udjela u društvu B. P. d.o.o, te istim ugovorom tužitelj svoje poslovne udjele bez naknade prenosi na stjecatelje.

 

              Dakle, predmet citiranog Ugovora je zakonom dopušten. To stoga što je prijenos poslovnih udjela bez naknade na druge fizičke ili pravne osobe u društvu s ograničenom odgovornošću legitiman i u poslovanju društava široko zastupljen način na koji se stječu i uređuju članska prava u tim društvima. To niti je protivno prisilnim propisima, niti pak moralu društva. Citirani Ugovor osnažen je dodatno solemnizacijom kod javnog bilježnika (list 35 spisa), što znači da su ugovorne strane potpisom istoga potvrdile da prihvaćaju pravne posljedice koje iz njege proizlaze i da to odgovara njihovoj volji.

 

              Nadalje, činidba koju je tužitelj preuzeo sklapanjem predmetnog Ugovora je trpljenje, odnosno dopuštanje tuženiku  (i ostalim stjecateljima) da temeljem tog ugovora ishodi prijenos prava vlasništva na poslovnim udjelima u knjizi poslovnih udjela, odnosno u sudskom registru. Nesporno je da su u trenutku sklapanja citiranog Ugovora predmet prijenosa bili poslovni udjeli čiji vlasnik je bio tužitelj, pa se radi o mogućoj, dopuštenoj i određenoj činidbi (čl. 269. st. 2. ZOO-a). Stoga se ovdje ne može govoriti o tome da bi ugovor bio ništetan u smislu čl. 270. st. 1. ZOO-a.

 

Nadalje, pobuda (motiv) je onaj unutrašnji psihološki čimbenik koji kod ugovorne strane pokreće donošenje odluke o sklapanju određenog ugovora, te načelno ne utječu na njegovu valjanost, ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (čl. 273. st. 1. i 2. ZOO-a). Dakle, ako bi pobuda i jedne strane bila nedopuštena, a ona bi bila takve prirode koja bi bitno utjecala na odluku jednog suugovaratelja na sklapanje ugovora, a drugi suugovaratelj je to znao ili morao znati, ugovor je ništetan.

 

Analizom odredbi citiranog Ugovora sud je utvrdio da je osnovna svrha i odlučujuća pobuda za sklapanje istog bilo davanje klauzule intabulandi tuženiku (i ostalim stjecateljima poslovnih udjela) u odnosu na poslovne udjele koji su predmet Ugovora. Klauzula intabulandi je izjava onog čije se pravo prenosi, ukida, ograničava ili opterećuje da pristaje na prijenos.

Navedena klauzula intabulandi je sadržana u čl. 3. t. 2. Ugovora.

 

Upravu tu svrhu Ugovora spominje i tužitelj u tužbi (toč. I.) kada navodi da isplata kupoprodajne cijene nije bila uvjet prijenosa vlasništva nad poslovnim udjelima, te da je prijenos udjela izvršen temeljem rješenja Trgovačkog suda u Varaždinu od 8.4.2016.

 

Dakle, iz analize spornog Ugovora, a dovodeći isto u vezu s cjelokupnom dokumentacijom u spisu, sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nije radilo o nedopuštenoj pobudi koja je bitno utjecala na odluku jednog od ugovaratelja da sklopi predmetni Ugovor (a tužitelj isto nije ni tijekom postupka tvrdio, a niti je na navedenu okolnost predlagao dokaze) (čl. 273. st. 2. ZOO-a).

             

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju sud nije utvrdio da bi predmetni Ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016. bio ništetan, jer niti je protivan odredbama ZTD-a, niti odredbama društvenog ugovora, a niti općim načelima obveznog prava, stoga je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Aneksa Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 11.5.2016.

 

           Analizom spornog Aneksa sud je utvrdio sljedeće:

 

-          da stranke suglasno utvrđuju da su sklopile 18.3.2016. Ugovor o prijenosu poslovnih udjela u društvu B. P. d.o.o. bez naknade (čl. 1.)

-          da stranke mijenjaju uvodni dio osnovnog U. i osnovu prijenosa na način da tužitelj prodaje svoje poslovne udjele u navedenom društvu, upisane u knjizi poslovnih udjela pod rednim brojem 1-100, a da društvo K. d.o.o., N. d.o.o. i ovdje tuženik F. H. kupuje te poslovne udjele za ukupni iznos od 1.319.530,51 kn (čl. 3)

-          da potpisom tog U. dosadašnji vlasnik poslovnih udjela (tužitelj) prenosi vlasništvo nad prodanim udjelima, a stjecatelji (kao kupci) stječu navedene poslovne udjele, te se obvezuju izvršiti prijenos u knjizi poslovnih udjela društva i kod nadležnog trgovačkog suda (čl. 3. t. 2)

-          stranke utvrđuju da u ostalom dijelu osnovi U. ostaje neizmijenjen

 

             Dakle, iz samog Aneksa proizlazi da su stranke sug izjavile volju da postojeću obvezu zamijene novom, a koja ima različitu pravnu osnovu (dakle da besplatni prijenos poslovnih udjela zamijene kupoprodajom istih poslovnih udjela). Ovakav način stvaranja obveze reguliran je odredbama instituta obnove (novacije) u čl. 145-149 ZOO-a.

 

            Uvidom u dokumentaciju u spisu (konkretno rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu, posl. broj Tt- …. od 8.4.2016 – list 109-110 spisa) utvrđeno je da je dana 8.4.2016. izvršen upis promjene članova društva temeljem Ugovora o prijenosu poslovnih udjela u društvu B. P. d.o.o., tako da se tužitelj kao dotada jedini član društva briše, te kao novi članovi upisuju stjecatelji poslovnih udjela društva K. d.o.o., N. d.o.o. i ovdje tuženik F. H..

 

            Iz navedenog sud nedvojbeno zaključuje da je u trenutku sklapanja spornog Aneksa Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 11.5.2016., obveza iz glavnog Ugovora već bila ispunjena, odnosno ista je već bila ugašena (tj. poslovni udjeli tužitelja su preneseni na stjecatelje i isto je provedeno kroz upis u sudski registar).

 

            Čl. 148. st. 1 ZOO-a je propisano da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna ili već ugašena.

 

              Činidba koju je tužitelj preuzeo sklapanjem predmetnog Ugovora je davanje, odnosno prodaja poslovnih udjela tuženiku uz isplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 65.976,52 kn. Nesporno je da su u trenutku sklapanja citiranog Aneksa Ugovora predmet prodaje bili poslovni udjeli čiji vlasnik nije bio ovdje tužitelj, pa se radi o nedopuštenoj činidbi (čl. 269. st. 2. ZOO-a).

 

Tužitelj nije mogao priznati tuženiku pravo vlasništva na predmetnim poslovnim udjelima, niti je mogao izdati klauzulu intabulandi za isto, budući da, kao što kod prijenosa svakog prava, tako i kod prijenosa prava vlasništva, vrijedi opće načelo da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava negoli ga sam ima, odnosno vlasništvo se ne može steći preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže sa stvari.

 

              U konkretnom slučaju, iz dokumentacije u spisu proizlazi da tužitelj nije u trenutku sklapanja spornog Aneksa imao ovlasti raspolagati s poslovnim udjelima u društvu BIOPLIN P. d.o.o., a kojima je raspolagao prema sadržaju čl. 3. t. 2 A. u kojemu je, kao što je navedeno, sadržana klauzula intabulandi dana tuženiku. Posljedično navedenom je takva klauzula primjenom čl. 322. st. 1. ZOO-a ništetna, što povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora (arg. iz čl. 324. ZOO-a).

 

          Dakle, tužitelj je sklopivši s tuženikom Aneks od 11.5.2016., raspolagao poslovnim udjelima kojima nije imao pravo raspolagati, protivno općem načelu prava da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Osim toga prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštivanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka. I tužitelj i tuženik znali su (s obzirom na sklopljeni Ugovor od 18.3.2016.) da na predmetnim poslovnim udjelima ne postoji pravo vlasništva koje bi tužitelj mogao tim Aneksom priznati tuženiku, kao i izdati mu time klauzulu intabulandi koja će tuženiku omogućiti upis u sudski registar.

 

              Polazeći stoga od činjeničnog stanja utvrđenog u ovom parničnom postupku, kao i navedenih zakonskih odredaba, ovaj sud je utvrdio da je sporni Aneks od 11.5.2016. ništetan, te  je presuđeno kao pod točkom I.izreke ove presude.

          U odnosu na dio tužbenog zahtjeva (pod toč. II.) koji se odnosi na utvrđenje da je uknjižba prava vlasništva na poslovnim udjelima trgovačkog društva B. P. d.o.o. izvršena na temelju navedenog ugovora o prodaji, pravno nevaljana, valja istaknuti da je ovaj dio tužbenog zahtjeva sud ocijenio neosnovan iz razloga kako slijedi, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

 

        Naime,  obzirom da je sud prethodno utvrdio kako je tuženikovo stjecanje poslovnih udjela u navedenom trgovačkom društvu bilo valjano, temeljem valjanog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016., te da je posljedično tome i valjan upis u sudski registar koji se upravo temeljio na citiranom ugovoru i izjavi o prijenosu poslovnog udjela, tuženik je na taj način postao vlasnikom poslovnih udjela u navedenom trgovačkom društvu  (vrijednosti 1.000,00 kn) sa svim pravima koja iz toga proizlaze.

 

       Za stjecanje vlasništva na poslovnim udjelima na temelju pravnog posla moraju biti ispunjene pretpostavke iz ZTD-a kao posebnog zakona,  ali podredno i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao općeg propisa koji uređuje pravnu osnovu i način stjecanja vlasništva. Stjecanje je valjano ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti, i to: valjani pravni posao usmjeren na prijenos prava vlasništva sa otuđivatelja na stjecatelja, da se o radi o pravnom poslu osobe koja je vlasnik poslovnog udjela, te da je vlasništvo preneseno na stjecatelja na zakonom propisani način.

 

       Dakle, obzirom je sud utvrdio da je Ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016. valjana pravna osnova temeljem kojeg je na tuženika izvršen prijenos poslovnih udjela u trgovačkom društvu B. P. d.o.o. od strane tužitelja kao otuđivatelja, kao i sam upis u sudski registar, te da prijenos istih poslovnih udjela u korist tuženika nije izvršen temeljem Aneksa citiranog Ugovora o prijenosu (obzirom je istog sud utvrdio ništetnim), neosnovan je tužbeni zahtjev da uknjižba prava vlasništva u korist tuženika na poslovnim udjelima u društvu B. P. d.o.o. nije pravno valjana.

 

        Nadalje, u odnosu na toč. III. tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži brisanje prava vlasništva na prenesenim poslovnim udjelima u korist tuženika, uz istovremeni upis tih poslovnih udjela u vlasništvo tužitelja, sud je ocijenio da je isti neosnovan iz razloga kako slijedi, te je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

 

         Naime, kako je prethodno već obrazloženo, tužitelj je na tuženika kao stjecatelja prenio bez naknade poslovne udjele u društvu B. P. d.o.o. (temeljem valjanog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 18.3.2016.), koju obvezu je ispunio davanjem izjave kojom dopušta prijenos poslovnih udjela, te je na temelju te izjave i izvršen valjani prijenos prava vlasništva na poslovnim udjelima na tuženika kao stjecatelja.

 

         Vraćanje onoga što je dano moguće je samo na način na koji je inače po ZTD-u moguće izvršiti prijenos poslovnog udjela. To znači da tužitelju nije dovoljno od suda tražiti ništetnost ugovora temeljem kojeg je izvršen prijenos poslovnog udjela, jer bi u slučaju utvrđenja ništetnosti takvog ugovora samo prestala pravna osnova temeljem koje je izvršen prijenos, zbog čega bi tužitelj morao postaviti prema stjecatelju (tuženiku) i zahtjev da mu stjecatelj vrati poslovni udjel, što znači da mora tražiti od njega da u zakonom propisanom obliku dade izjavu o prijenosu poslovnog udjela. U konkretnom slučaju, to bi značilo da je tužitelj mogao podnijeti tužbu s tužbenim zahtjevom (pod uvjetom da se utvrdi da je Ugovor o prijenosu poslovnih udjela ništetan) da sud naloži tuženiku davanje izjave o prijenosu (vraćanju) poslovnog udjela na tužitelja, jer da će u protivnom presuda zamijeniti izjavu o prijenosu. Tek bi na temelju takve izjave ili odgovarajuće presude tužitelj mogao zahtijevati upis prijenosa poslovnog udjela u knjizi poslovnih udjela sa stjecatelja na svoje ime.

 

           Dakle, tek u slučaju da je sud utvrdio da je Ugovor o prijenosu poslovnih udjela ništetan, isto bi predstavljalo novu činjenicu na temelju koje bi se mogli tražiti novi upisi, a ne činjenicu na temelju koje bi zakonito provedeni upisi postali nezakoniti. Naime, upis podataka u sudskom registru i brisanje tih podataka nije stvar koja se rješava u parničnom postupku. Radi se o zahtjevu o kojem doduše odlučuje trgovački sud, ali u posebnom izvanparničnom postupku prema odredbama Zakona o sudskom registru. Prema čl. 72.c istog  Zakona  tužbom se može tražiti utvrđenje ništetnosti upisa ako su za to ispunjene zakonom propisane pretpostavke, ali u ovoj parnici nije podnesena tužba s takvim tužbenim zahtjevom, već zahtjev koji glasi „nalaže se brisanje“, a takav zahtjev nije tužbeni zahtjev o kojemu se odlučuje u parnici.

 

           Slijedom navedenog, a imajući u vidu prethodno utvrđenje da je stjecanje poslovnih udjela u korist tuženika bilo valjano, te da je tuženik upisan kao vlasnik u knjizi poslovnih udjela sa svim pravima koja iz toga proizlaze i da je valjani upis u sudski registar koji se temeljio na valjanom ugovoru i izjavi tužitelja o prijenosu poslovnih udjela, ovako postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, stoga je isti odbijen.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 3., u svezi s čl. 155. ZPP-a, Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15, dalje: ZSP), koje je tužitelj dužan naknaditi tuženiku obzirom da tuženik nije uspio samo u naznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

 

            Tuženiku je tako priznat trošak parničnog postupka (obzirom na postavljeni zahtjev za naknadu troška prema troškovniku punomoćnika – list 114 spisa) koji se odnosi natrošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (sukladno Tbr. 8.1 Tarife), te na trošak zastupanja na ročištima dana 20.11.2017. i 01.02.2018., svako u iznosu od 1.000,00 kn (sukladno Tbr. 9.1. Tarife).

 

Na tako priznate troškove tuženiku je priznat i zatraženi trošak PDV-a po stopi od 25%  temeljem tbr. 42. Tarife, pa isti iznosi 750,00 kn. Na taj način tuženiku su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 3.750,00 kn, stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

 

         Tuženik je zatražio i trošak eventualne sudske pristojbe, međutim sud o istoj nije odlučivao a niti je istu dosudio tuženiku, obzirom da navedeni trošak tuženik nije određeno precizirao, a niti zatražio u određenom iznosu, sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP-a (takav stav i u rješenju VTS RH broj Pž-6668/17-2 od 22.11.2017.).

 

U Varaždinu 9. ožujka 2018.

 

                                                                                                                                     Sudac:

                                                                                                  Jasna Lekić, v. r.

 

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik:

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

     Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od osam (8) dana od dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o tom ročištu. Ako stranka nije uredno obaviještena o tom ročištu, može podnijeti žalbu u roku od osam (8) dana od dana primitka prijepisa presude.

    Žalba se podnosi putem ovoga suda Visokom trgovačkom sudu RH u tri (3) istovjetna primjerka.

 

 

DNA:

1. Tužitelj – kojeg zastupa punomoćnik S. G., odvjetnik u K., U. bana J. J. 5
2. T. – kojeg zastupaju punomoćnici N. R. i I. Č., odvjetnici iz Z., T. R. H. 1