Poslovni broj:Gž R-231/2017-4

              

      Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

  Bjelovar, Josipa Jelačića 1                                                                              Poslovni broj: Gž R-231/2017-4

 

 

 

 

U   I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Vladimiru Ferenčeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz S., A. S. …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. G., odvjetnik u K., protiv tuženika D. P. d.o.o., Z., M. B. …, OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Ž. B., B. Š., G. D. i H. S., odvjetnici u O. d. B., Š., D. i S. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr-3140/11-59 od 5. svibnja 2017., 9. ožujka 2018.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba se odbija te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 2 Pr-3140/11-59, od 5. svibnja 2017.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće u bruto iznosu od 17.871,31 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom ( točka I ), te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 428,11 kn ( točka II ), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva radi isplate razlike plaće u iznosu od 3.208,19 kn, radi isplate naknade za neiskorišteni godišnji odmor u iznosu od 4.863,89 kn, te radi isplate zakonske zatezne kamate na dio dosuđenog iznosa razlike bruto plaće koji se odnosi na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak, kao i radi isplate  zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za neiskorišteni godišnji odmor ( točka III ). Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.146,25 kn ( točka IV ), dok je tužitelju naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.295,00 kn ( točka V ).

 

              Protiv ove presude žalbu podnosi tuženik, pobijajući je u dosuđujućem dijelu ( točke I, II i IV ), zbog svih zakonskih razloga.

 

Na žalbu nije dogovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tužitelj u ovome postupku potražuje naknadu razlike plaće za razdoblje  od 7. svibnja 2010. do 7. ožujka 2011., do kada je kod tuženika bio u radnom odnosu kao vozač, te naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2010. godinu i 2011. godinu.

 

Na temelju evidencije tuženika „Tjedni pregled vozača“ prvostupanjski sud je utvrdio da je kroz utuženo razdoblje evidentirano vrijeme od početka do kraja dnevnog rada tužitelja u pravilu bilo znatno duže od evidentirnog vremena vožnje, koje je tužitelju priznato u radno vrijeme.

             

              Na temelju u prvostupanjskom postupku neosporenih činjeničnih tvrdnji tužitelja, ali i dokaza provedenih saslušanjem svjedoka M. G., predsjednika sindikata hrvatskih vozača, te saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kao vozač kroz utuženo razdoblje obavljao prijevoz robe sa skladišta trgovačkog društva F. d.d., te da se vremenska razlika iz navedene evidencije odnosi na vrijeme od tužiteljevog preuzimanja teretnog vozila na J., prijevoz vozila do skladišta F. d.d. te čekanje na utovar i sam utovar robe.

 

              Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud ocijenio da navedeno razdoblje ne predstavlja razdoblje raspoloživosti iz čl. 3. toč. 21. Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prometu („Narodne novine“,  br: 60/08 i 124/10 – dalje: Zakon), već da se radi o radnom vremenu iz čl. 3. toč. 20. istog Zakona, za koje radno vrijeme tužitelj ostvaruje pravo na plaću.

             

Ovakve razloge pobijane presude u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa se suprotni žalbeni navodi ukazuju neosnovanim.

 

Neosnovani su žalbeni navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju na navedenu odlučnu okolnost, na što se odnosi razlika između evidentiranog vremena od početka do kraja rada i evidentiranog vremena vožnje. Ovo prije svega stoga što činjeničnu tvrdnju tužitelja na navedenu okolnost tuženik niti ne osporava tijekom prvostupanjskog postupka, zbog čega prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude osnovano navodi da je između stranaka sporno materijalnopravno pitanje, što od evidentiranog vremena iz „tjednog pregleda vozača“ ulazi u radno vrijeme tužitelja, polazeći od citiranih materijalnopravnih odredbi kojima se definiraju pojmovi radnog vremena i razdoblja raspoloživosti. Pri tome u odnosu na žalbenu tvrdnju kako je prvostupanjski sud u konkurenciji dokaza na navedenu okolnost dao prednost iskazima svjedoka i stranke, umjesto nalazu vještaka, ipak  treba reći da vještačenjem nije niti trebalo utvrditi na što se je odnosila navedena razlika u evidentiranom radnom vremenu.

 

Imajući u vidu prije svega definicije pojmova „radno vrijeme“ i  „razdoblja raspoloživosti“, neosnovani su žalbeni navodi o počinjenoj pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri ocijeni da li sporno razdoblje čini radno vrijeme tužitelja. Naime, kao što je već rečeno, pojam radnog vremena vozača definiran je odredbom čl. 3. toč. 20. Zakona, koja odredba glasi:

„Vrijeme tijekom kojeg mobilni radnik ne može slobodno raspolagati svojim vremenom, te mora biti na svom radnom mjestu, spreman poduzeti svoje uobičajene poslove, pri čemu su neki poslovi vezani uz dežurstva, posebno tijekom vremena čekanja na utovar ili istovar.“  Pojam „razdoblja raspoloživosti“ definiran je odredbom čl. 3. toč. 11. Zakona, koja odredba glasi:

„Razdoblja raspoloživosti su razdoblja koja se isključuju iz radnog vremena, a označavaju:

a)      razdoblja tijekom kojih mobilni radnik ne mora ostati na svom radnom mjestu, ali mora biti na raspolaganju za sve pozive kao bi počeo ili nastavio voziti ili obavljati druge poslove, a koja ne uključuju razdoblja stanke i odmora. Razdoblja raspoloživosti uključuju posebno razdoblja tijekom kojih mobilni radnik prati vozilo koje se prevozi trajektom ili vlakom te razdoblja čekanja na graničnim prijelazima ili zbog zabrane prometovanja. Razdoblja i njihovo predviđeno trajanje moraju mobilnom radniku biti poznati unaprijed, odnosno, prije polaska ili neposredno prije stvarnog početka utvrđenog razdoblja, ili pod općim uvjetima dogovorenim između socijalnih partnera i/ili u skladu s uvjetima propisanim nacionalnim zakonodavstvom.

b)     za mobilne radnike koji voze u timu, vrijeme koje provedu sjedeći pokraj vozača ili na ležaju dok je vozilo u kretanju“

 

Dakle, za razliku od „razdoblja raspoloživosti“, tijekom kojih mobilni radnik ne mora ostati na svome radnom mjestu a razdoblja predviđenog trajanja ovoga vremena moraju biti poznata unaprijed, za vrijeme radnog vremena on mora ostati na svome radnome mjestu a razdoblja predviđenog trajanja nisu unaprijed poznata. Pri tome je vrijeme čekanja na utovar i istovar i izrijekom navedeno kao radno vrijeme, što je u skladu sa odredbom čl. 3. st. 19. Zakona, kojom je definiran pojam radnog mjesta, između ostalog na način da su to i sva ostala mjesta u kojima se obavljaju aktivnosti vezane uz prijevoz.

 

Imajući u vidu da je sporno razdoblje obuhvaćalo kraće vrijeme vožnje teretnog vozila, te vrijeme utovara, kao i da je zbog različitih razdoblja čekanja na utovar, kako je to vidljivo iz „tjednog pregleda vozača“, radnik kroz cijelo razdoblje morao biti uz vozilo tj. u pripravnosti na utovar, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da cjelokupno sporno razdoblje čini radno vrijeme.

 

U odnosu na dio dosuđujuće presude kojom je tužitelju dosuđena naknada za neiskorišteni godišnji odmor tuženik ne iznosi konkretnih žalbenih navoda, a ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi u navedenom dijelu prvostupanjska presuda imala nedostataka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog žalba je odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

             

Bjelovar, 9. ožujka 2018.

 

                                                                                                                                                Sudac

                                                                                                     Vladimir Ferenčević v. r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

                                                                                   Božidar Štefanac