1

Poslovni broj: Gž-2136/17-4

Poslovni broj: Gž-2136/17-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja A. R.-Z. d.d. iz Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. H. M., I. R., B. P., S. P. S. i N. K., odvjetnicima iz R., protiv 1. tuženika K. P., nepoznata boravišta, 2. tuženice T. P. iz K., 3. tuženice A. P.1, nepoznata boravišta, 4. tuženika F. P. iz K., 5. tuženika M. P.1 iz K., 6. tuženika A. P.2 iz K., 7. tuženika M. P.2 iz K. i 8. tuženika A. P.3 iz K., OIB ..., svi zastupani po privremenoj zastupnici A. V., odvjetnici iz R., radi utvrđenja i upisa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-570/2014-27 od 28. rujna 2017. godine, koja je ispravljena rješenjem broj P-570/2014-34 od 25. siječnja 2018. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 6. ožujka 2018.,

presudio je

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-570/2014-27 od 28. rujna 2017. godine, koja je ispravljena rješenjem broj P-570/2014-34 od 25. siječnja 2018. godine.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su nekretnine k.č.br. 5117, sjenokoša, površine 76 hv, k.č.br. 5121/2, oranica površine 37 hv i k.č.br. 5116/2, oranica površine 94 hv, a sve upisano u z.k. ul. 1061, k.o. K., u naravi autocesta, opće dobro.

2. Nalaže se z.k. odjelu Općinskog suda u Rijeci da po pravomoćnosti ove presude u zemljišnim knjigama nekretnine iz točke 1. ove presude uknjiži kao opće dobro, uz istovremeni upis prava koncesije tužitelja u trajanju do dana 28. veljače 1931.g. kao tereta na nekretninama iz točke 1."

2. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnog troška.“

Rješenjem broj P-570/2014-34 od 25. siječnja 2018. godine riješeno je:

„1. Ispravlja se ovosudna presuda poslovni broj P-570/2014 od 28. rujna 2017. godine u izreci presude u točci 1. podtočka 2. u datumu tako da umjesto „28. veljače 1931.g.“, ispravno ima stajati „28. veljače 2031.g.“.

2. U ostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.“

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj dana 13. listopada 2017. godine zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Tužba je podnesena 2008. godine te je tužbom tužitelj tražio da se utvrdi da su nekretnine koje su pobrojane u izreci presude, a upisane u zk.ul.br. 1061 k.o. K., u naravi autocesta, opće dobro, te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci da po pravomoćnosti te presude u zemljišnim knjigama se uknjiže kao opće dobro, uz istovremeni upis prava koncesije tužitelja u trajanju do 28. veljače 2031. godine kao tereta na nekretninama. Svoj zahtjev temelji na činjenicama da su kao posjednik navedenih nekretnina upisane Hrvatske ceste Zagreb koje su pravni prednik tužitelja, da je na tim nekretninama izgrađena autocesta sukladno čl. 4. toč. 1. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, br. 180/04), a da je prema odredbi čl. 2. navedenog Zakona, javna cesta opće dobro na kojem se ne može stjecati pravo vlasništva niti druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi. Da je tužitelj sa Republikom Hrvatskoj zaključio ugovor o koncesiji dana 24. lipnja 1998. godine temeljem kojeg je ovlašten upravljati i gospodariti autocestom Rijeka – Zagreb. Obzirom da predmetne nekretnine predstavljaju opće dobro, da ih u zemljišnim knjigama treba uknjižiti kao takvo uz istovremeni upis prava koncesije tužitelja. Svoju aktivnu legitimaciju za upis općeg dobra i koncesije temelji na čl. 3. Ugovora o izmjenama i dopunama ugovora o koncesiji od 27. prosinca 2004. godine te Ugovora o izmjenama i dopunama ugovora o koncesiji od 23. kolovoza 2007. godine.

Svi tuženici su osobe nepoznatog boravišta pa im je postavljen privremeni zastupnik koji je osporio tužbu i tužbeni zahtjev jer da tužitelj nije nikakvim dokazima potkrijepio svoje dokaze iz tužbe, da nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva nisu nikad bile izvlaštene niti je tuženicima plaćena naknada za izvlaštenje, kao i da se 2009. godine izmijenio Zakon o javnim cestama na način da su javne ceste od dotadašnjeg općeg dobra postale javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu RH te da se iste ne mogu otuđiti iz vlasništva RH niti se na njima mogu stjecati stvarna prava, osim u slučajevima propisanim zakonom. Isto tako, da je navedenim izmjenama javna cesta postala javno dobro u općoj uporabi pravomoćnošću uporabne dozvole, što znači da tek pravomoćnošću uporabne dozvole se određuje koridor javne ceste i ono što ulazi u koridor postaje javno dobro u općoj uporabi pa se i javna cesta upisuje u zemljišnu knjigu na temelju pravomoćne uporabne dozvole kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske s pravom upravljanja Hrvatskih autocesta d.o.o.. Zbog tih razloga da je tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu, odnosno odbiti kao neosnovanu.

Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja s pozivom na odredbu čl. 2. st. 1. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, br. 180/04, 82/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10 – dalje: ZJC), prema kojoj su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske te se one ne mogu otuđiti iz vlasništva Republike Hrvatske niti se njima mogu stjecati stvarna prava osim u slučajevima propisanim zakonom.

Odredbom čl. 3. st. 2. ZJC-a da je propisano da javna cesta postaje javno dobro u općoj uporabi pravomoćnošću uporabne dozvole, a prema st. 3. istog članka da se javna cesta upisuje u zemljišne knjige na temelju pravomoćne uporabne dozvole kao javno dobro u općoj uporabi i kao neotuđivo vlasništvo Republike Hrvatske s pravom upravljanja ili Hrvatskih autocesta d.o.o. na autocesti ili Hrvatskih cesta d.o.o. na državnoj cesti ili Županijske uprave za ceste na županijskoj i lokalnoj cesti, odnosno upravnog tijela grada Zagreba na županijskoj i lokalnoj cesti na području Grada Zagreba, a st. 4. istog članka da je propisano da se pravo služnosti i pravo građenja na javnoj cesti te pravo koncesije na javnoj cesti upisuje u zemljišne knjige, a sve u skladu s propisima koji uređuju zemljišne knjige.

Kako se javna cesta kao javno dobro u općoj uporabi može upisati samo kao vlasništvo Republike Hrvatske, a tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije uskladio tužbeni zahtjev s prisilnim odredbama ZJC-a, već je ostao kod zahtjeva za upis općeg dobra, to je njegov zahtjev odbijen.

Pored toga, mišljenje je prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i zbog toga što tužitelj tijekom postupka nije dostavio u spis pravomoćnu uporabnu dozvolu, a da postojanje takve pravomoćne uporabne dozvole predstavlja pretpostavku za utvrđenje pravnog statusa ovih nekretnina kao javnog dobra u općoj uporabi i za upis istih u zemljišne knjige kao javnog dobra u općoj uporabi. Kako nije dokazao ispunjenje zakonskih pretpostavki za utvrđenje pravnog statusa predmetnih nekretnina kao javnog dobra u općoj uporabi, to da se i iz toga razloga nije mogao dozvoliti upis istog u zemljišne knjige kao niti upis koncesije.

U svojoj žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, zbog čega istu nije moguće ispitati.

Po ocjeni ovog suda, nije počinjena navedena bitna povreda, a niti druge bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer da je tužba podnesena u vrijeme kada je bio na snazi ZJC kojim je javna cesta imala status općeg dobra, te kako je tužba podnesena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, br. 73/10), kada je status javnih cesta zakonom izmijenjen na način da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, da se na navedenim izmjenama ne može temeljiti odluka prvostupanjskog suda, s obzirom da bi to značilo retroaktivnu primjenu propisa koji je kasnije izmijenjen.

Mišljenje je tužitelja da bi u ovom postupku trebalo sukladno primijeniti odredbu čl. 195. ZPP-a koja propisuje da ukoliko koja od stranaka otuđi pravo ili stvar o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši. To bi prema tumačenju tužitelja značilo da tužitelj nije dužan preinačiti tužbeni zahtjev u skladu sa zakonskom odredbom, budući je u vrijeme podnošenja tužbe prijepor predstavljao opće dobro. Kako prijelaznim i završnim odredbama nije konkretno regulirano rješavanje započetih postupaka prema ranije važećem ZJC-u, to da je prvostupanjski sud trebao zauzeti stajalište da se izmjene zakona ne mogu retroaktivno primjenjivati na postupke u tijeku koji su pokrenuti u konkretnom slučaju sukladno ovlaštenjima danim Ugovorom o koncesiji i dopunama navedenog Ugovora. Isto tako, tužitelj problematizira da li bi u slučaju da je izvršio preinaku tužbe, a tuženik na to pristao, ili ako tuženik ne bi pristao na preinaku, ali bi je sud dozvolio, bio aktivno legitimiran u predmetnom postupku, odnosno ukoliko tuženici ne bi dali svoj pristanak na preinaku tužbe, tužbeni zahtjev bi trebalo odbiti. U tom slučaju da bi za Republiku Hrvatsku nastala šteta jer bi nekretnine koje su u naravi autocesta i dalje ostale upisane kao vlasništvo fizičkih osoba. Smatra da je postupanje prvostupanjskog suda protivno ustavnim načelima vladavine prava, jednakosti, zakonitosti i zabrane retroaktivnosti.

Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan jer je od dana podnošenja tužbe pa do donošenja odluke, stupio na snagu Zakon o cestama („Narodne novine“, br. 84/11 – dalje: ZC) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju i koji je na isti način riješio status javnih cesta kao i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama iz 2010. godine.

Već ranije citiranom odredbom izmijenjenog čl. 3. ZJC-a (tako i u čl. 3. ZC-a), javne ceste su dobile status javnog dobra u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, dakle, status javnih cesta je izmijenjen samim zakonom.

Odredbom čl. 142. ZC-a propisano je da danom stupanja na snagu tog Zakona prestaje važiti ZJC, a odredbom čl. 143. ZC-a propisano je da taj zakon stupa na snagu osmog dana od objave u Narodnim novinama, odnosno stupio je na snagu 28. srpnja 2011. godine. Kako je glavna rasprava zaključena 28. rujna 2017. godine, to se na sporni odnos treba primijeniti odredba čl. 3. ZC-a.

Obzirom da je zakonom određen status javnih cesta kao javnog dobra u općoj uporabi sa zakonskim određenjem titulara prava vlasništva, nisu ostvarene zakonom propisane pretpostavke da se usvoji tužbeni zahtjev na utvrđenje da su sporne nekretnine opće dobro jer bi usvajanje takvog zahtjeva bilo protivno navedenoj zakonskoj odredbi. Isto tako, kako je za upis u zemljišnu knjigu potrebna pravomoćna uporabna dozvola, to nije ispunjena niti navedena pretpostavka za upis javnog dobra u općoj uporabi u zemljišnoj knjizi.

Odredba čl. 195. ZPP-a se ne može primijeniti jer ta odredba sadrži pravilo o zadržavanju procesno-pravne legitimacije dotadašnjih stranaka u sporu o stvari ili pravu koje je otuđeno, a u konkretnom slučaju se ne radi o takvoj pravnoj situaciji jer se ne radi o otuđenju stvari i prava o kojima teče parnica, već se radi o primjeni kogentne zakonske odredbe kojom je promijenjen pravni status javne ceste u vremenskom periodu od podnošenja tužbe do donošenja presude, zbog čega se promijenila i aktivna legitimacija na strani tužitelja, pa je i to razlog zbog kojeg je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

Prema odredbi čl. 25. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13), koncesija se upisuje u teretovnicu zemljišnoknjižnog tijela uz istovremeni upis općeg dobra ili javnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske ili jedinice lokalne uprave ili samouprave, pa kako nije usvojen zahtjev za upis općeg dobra na spornim nekretninama, ne može se upisati niti koncesija tužitelja na tim nekretninama.

Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja u kojima se poziva na nezakonito postupanje primjenom kasnijeg propisa s obzirom na prethodno izneseno stajalište ovog suda, odnosno činjenicu da izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama iz 2010. godine, a i kasnije Zakonom o cestama, nije propisano da bi se na postupke koji se vode o pravima iz navedenog Zakona primjenjivao propis koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka, već se navodi datum od kada se primjenjuju izmjene i dopune, odnosno Zakon o cestama. Stupanjem na snagu navedenih propisa promijenio se status javne ceste, zbog čega je otpala i aktivna legitimacija tužitelja, a i upis općeg dobra koji je bio moguć prema ranijem Zakonu o javnim cestama više nije moguć. Čak i da je usvojen tužbeni zahtjev provedba istog u zemljišnoj knjizi ne bi bila moguća zbog zakonom promijenjenog pravnog statusa autoceste i promjene titulara vlasništva.

Zbog navedenih razloga žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Koprivnica, 6. ožujka 2018.