- 1 -              Revr 1608/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1608/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. O. iz T. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku H. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i dr. u V., protiv tuženika E. M. d.d. sa sjedištem u Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P. i Š. u V., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i sudskog raskida ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-469/2016-2 od 25. kolovoza 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-30/16-10 od 3. lipnja 2016., u sjednici održanoj 28. veljače 2018.,

 

 

p r e s u d i o j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zahtijevao utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2016. naslovljene „Odluka o otkazu ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i aneksa ugovora o obavljanju poslova br. 2“ kojom je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju, zatim da se odredi sudski raskid ugovora o radu između tužitelja i tuženika s danom zaključenja glavne rasprave, ali ne prije isteka otkaznog roka dana 15. svibnja 2016., kao i da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u neto iznosu od 72.843,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana zaključenja glavne rasprave, ali ne prije isteka otkaznog roka dana 15. svibnja 2016. te da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude (točka 1. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.625,00 kn (točka 2. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda i prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (članak 386. ZPP).

 

Tužitelj se neosnovano poziva na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave i naknada štete zbog sudskog raskida u neto iznosu od 72.843,70 kn.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja od 28. rujna 2012., s naknadno sklopljenim Aneksom br. 1 i Aneksom br. 2,

 

- da je tuženik 12. veljače 2016. donio Odluku o otkazu Ugovora o radu o obavljanju poslova voditelj tehničke kontrole i koordinator zavarivanja i Aneksa (u daljnjem tekstu: Odluka o otkazu), uz otkazni rok od tri mjeseca koji počinje teći danom dostave Odluke o otkazu, ista je uručena tužitelju 15 veljače 2016.,

 

- da je nakon primitka Odluke o otkazu, 16. veljače 2016. tužitelj tuženiku uputio zamolbu za oslobođenje od obveze rada za vrijeme trajanja otkaznog roka u trajanju od 3 mjeseca utvrđenog Odlukom o otkazu te zahtjev da mu tuženik u što kraćem roku ponudi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i obrazovanjem,

 

- da je tuženik 17. veljače 2016. tužitelju ponudio sklapanje Ugovora o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i obrazovanjem, za obavljanje poslova radnog mjesta poslovođa-kontrolor bravarske grupe, u skladu s odredbama članka 123. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, u daljnjem tekstu: ZR),

- da je tužitelj 23. veljače 2016. protiv Odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava, kojim je od tuženika zatražio da se predmetna Odluka o otkazu stavi van snage, navodeći da je ista donijeta neutemeljeno i da ne postoje opravdani razlozi za odluku o otkazu jer nije povrijedio obveze iz sklopljenog ugovora temeljem kojeg je zaposlen kod tuženika,

 

- da tužitelj nije prihvatio ponudu tuženika od 17. veljače 2016. za sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova radnog mjesta poslovođe-kontrolora bravarske grupe, odnosno o istoj se nije očitovao u propisanom roku od 8 dana niti naknadno,

 

- da je tuženik 25. veljače 2016. odbio zahtjev tužitelja za zaštitu prava kao neosnovan,

 

- da je tuženik Odlukom o izmjeni Odluke o otkazu od 1. ožujka 2016. dopunio predmetnu Odluku o otkazu na način da je tužitelja, počevši od 7. ožujka 2016., a za prestalo vrijeme trajanja otkaznog roka, oslobodio obveze rada uz pravo na naknadu plaće i sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka,

 

- da je tužitelj 7. ožujka 2016. protiv tuženika podnio predmetnu tužbu,

 

- da je tuženik 8. travnja 2016. donio odluku (koju je tužitelj zaprimio najkasnije 13. travnja 2016., kojeg dana je uručena punomoćniku tužitelja na ročištu) kojom je svoju Odluku o otkazu od 12. veljače 2016. i Odluku o izmjeni Odluke o otkazu od 1. ožujka 2016. stavio van snage te povukao ponudu Ugovora o radu od 17. veljače 2016. i odgovor na zahtjev za zaštitu prava od 25. veljače 2016.,

 

- da je tužitelj 14. travnja 2016. obavijestio tuženika o tome da je našao novi posao s početkom rada 16. svibnja 2016.,

 

- da se na zahtjev tuženika, a u smislu Odluke tuženika od 8. travnja 2016., tužitelj vratio na posao 25. travnja 2016. na svoje radno mjesto kod tuženika odnosno nastavio obavljati poslove radnog mjesta iz sklopljenog ugovora o radu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ocijenio, budući je Odluka o otkazu stavljena izvan snage pa više ne egzistira, da tužitelj više ne može s uspjehom tražiti utvrđenje te odluke nedopuštenom pa posljedično tome ne može uspjeti niti sa zahtjevom za sudski raskid i naknadu štete, jer takav tužbeni zahtjev sud može prihvatiti samo u slučaju ako prethodno utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten. Sud prvog stupnja zaključuje da je stavljanjem predmetne Odluke o otkazu izvan snage tuženik upravo udovoljio zahtjevu tužitelja iz zahtjeva za zaštitu prava.

 

Drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku prihvaćajući u cijelosti ocjenu suda prvog stupnja. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo jer da u situaciji kada je tuženik tijekom postupka povukao i stavio izvan snage Odluku o otkazu i sve ostale odluke, Odluka o otkazu više ne egzistira, stoga ne postoji niti pravni interes tužitelja za pobijanje te Odluke.

 

Naime, u konkretnom slučaju utvrđeno je da u trenutku donošenja odluke suda prvog stupnja osporavana Odluka o otkazu ugovora o radu od 12. veljače 2016. ne egzistira jer ju je poslodavac stavio izvan snage 8. travnja 2016. te se tužitelj 25. travnja 2016. vratio na svoje radno mjesto.

 

Prema ocjeni revizijskog suda, nakon što je poslodavac stavio izvan snage svoju odluku o otkazu ugovora o radu, radnik više ne može s uspjehom zahtijevati od suda da se otkaz ugovora o radu utvrdi nedopuštenim te odredi dan prestanka radnog odnosa i dosudi naknada štete niti je sud više ovlašten raspravljati o zakonitosti takve odluke. Dakle, ne postoje pretpostavke za sudski raskid ugovora o radu u smislu članka 125. ZR-a (tako i Rev-2885/98, Rev-1688/99, Revr-567/2008, Revr-519/2014). Stoga tužitelj neopravdano smatra da tužbeni zahtjev nije trebalo odbiti.

 

Slijedom izloženog nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (članak 393. ZPP).

 

Zagreb, 28. veljače 2018.