- 1 -              Kž-rz 9/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: Kž-rz 9/2017-4

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

RJEŠENJE

 

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Ž. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., pročišćeni tekst - 31/93.; dalje: OKZRH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 13. rujna 2017. broj K-rz-4/12, u sjednici održanoj 21. veljače 2018.

 

 

riješio  je:

 

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika te se pobijano rješenje u dijelu koji se odnosi na točku I. izreke ukida.

 

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda je, pod točkom I. izreke, stavljeno izvan snage rješenje Županijskog suda u Sisku od 10. veljače 2005. broj Kir-89/05, dok je, pod točkom II. izreke, na temelju članka 431. stavka 3. u vezi s člankom 208. stavkom 1. i člankom 208.a te člankom 295. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – a pravilno bi bilo i 70/17. – dalje: ZKP/08.) izdvojen kao nezakonit dokaz zapisnik o ispitivanju svjedoka pod pseudonimom „G.“ od 17. veljače 2005. s listova 332. do 333 spisa.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

U odnosu na točku I. izreke:

 

Prvostupanjski je sud točkom I. izreke pobijanog rješenja „stavio izvan snage“ rješenje istražnog suca Županijskog suda u Sisku od 10. veljače 2005. broj Kir-89/05 kojim je, na temelju članka 238.c stavka 4. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02. i 143/02.; dalje u tekstu: ZKP/97.), bio prihvaćen prijedlog državnog odvjetnika za poseban način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku, i to uz prikrivanje osobnih podataka te je određeno njegovo ispitivanje pod pseudonimom „G.“. Prvostupanjski je sud odluku o „stavljanju izvan snage“ tog rješenja obrazložio okolnošću da je svjedok ispitan pod pseudonimom „G.“ u iskazu naveo adresu stanovanja svoje majke, a time da je omogućio jednostavno utvrđenje svog identiteta pa da je zbog toga rješenje Županijskog suda u Sisku od 10. veljače 2005. broj Kir-89/05, „izgubilo svaki smisao već u stadiju istrage pa tako i (…) u stadiju rasprave“.

 

Međutim, državni odvjetnik u žalbi osnovano ističe da prvostupanjski sud niti u izreci tog dijela rješenja niti u obrazloženju ne navodi zakonsku osnovu takve odluke.

 

Pritom se ističe da ZKP/97. nije regulirao situaciju do koje je moglo doći kada se nakon donošenja rješenja o posebnom načinu sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku izmijene okolnosti koje su dovele do potrebe njegovog donošenja, odnosno kada prestane vjerojatnost da bi svjedok davanjem iskaza ili odgovorom na pojedino pitanje sebe ili njemu blisku osobu izložio ozbiljnijoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega.

 

Međutim, u međuvremenu doneseni ZKP/08. koji se sada primjenjuje u ovom kaznenom postupku u članku 299. stavku 1. propisuje da će sud, ako tijekom postupka ugroženi svjedok izjavi da više ne želi posebni način ispitivanja i sudjelovanja koji su određeni, uzeti izjavu svjedoka na zapisnik i rješenjem opozvati rješenje kojim je određen poseban način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku.

 

Budući da prvostupanjski sud nije tako postupio, a kako niti iz podataka iz spisa ne proizlazi da bi svjedok dostavio sudu izjavu iz članka 299. stavka 1. ZKP/08., nije bilo uvjeta za donošenje rješenja o „stavljanju izvan snage“ – pravilno bi bilo „opozivu“ – rješenja Županijskog suda u Sisku od 10. veljače 2005. broj Kir-89/05 pa je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08., prihvaćena žalba državnog odvjetnika u dijelu koji se odnosi na točku I. izreke pobijanog rješenja te je u tom dijelu pobijano rješenje i ukinuto, kako je odlučeno pod točkom I. izreke ovog rješenja.

 

U odnosu na točku II. izreke:

 

Prvostupanjski je sud pod točkom II. izreke pobijanog rješenja izdvojio iz spisa zapisnik o ispitivanju svjedoka pod pseudonimom „G.“ od 17. veljače 2005. kao nezakonit dokaz jer smatra da je on bio ispitan o sadržaju obavijesnog razgovora kojega je, kao „milicajac“ Policijske stanice G. na području tadašnje „SAO Krajine“, koje postupanje treba izjednačiti s postupanjem policije, obavio s građaninom, a to da ne može biti dokaz u kaznenom postupku.

 

Državni odvjetnik u žalbi prvenstveno tvrdi da prvostupanjski sud „nije dao valjane razloge zašto i temeljem kojih zakonskih normi milicajca tzv. SAO Krajine bezrezervno tretira kao policajca Republike Hrvatske“, kao i da su razlozi pobijane odluke proturječni njenoj izreci jer da iz članka 1. Zakona o konvalidaciji („Narodne novine“ broj 104/97.), na koji Zakon se pozvao prvostupanjski sud, proizlazi „da konvalidaciji ne podliježu neformalne radnje bilo kojeg tijela kao što je kriminalističko istraživanje od strane policije“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, razlozi o ovoj odlučnoj činjenici izneseni u pobijanom rješenju jasni su i prihvatljivi i za ovaj drugostupanjski sud, jer je prvostupanjski sud pravilno ukazao i na takozvani „Vanceov plan“ – prijedlog mirovne operacije UN-a u Jugoslaviji iz 1991. prema kojemu javni red na UNP-a područjima održavaju lokalne policijske snage odgovarajućeg nacionalnog sastava – te je naveo da i iz smisla Zakona o konvalidaciji, Uredbe za provođenje Zakona o konvalidaciji akata izdanih u predmetima upravne naravi („Narodne novine“ broj 51/98.) – a ovdje treba dodati i Uredbu za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene naravi („Narodne novine“ broj 51/98.) – postupanje svjedoka „G.“ kao „milicajca“ PS G. na tada okupiranom području Republike Hrvatske u obavljanju kriminalističkih izvida u postupovnom smislu treba poistovjetiti s postupanjem redarstvenih vlasti Republike Hrvatske.

 

Nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi da je „svjedok pod pseudonimom `G.´ iskazivao o onom što mu je, kasnije okrivljeni B. J., rekao svojevoljno i to mimo i izvan kriminalističkog istraživanja ovog predmeta“ jer da je „svjedok `G.´ krajem 1993. godine kao `milicajac´ SUP-a G. provodio kriminalističko istraživanje krađe agregata od UNPROFOR-a, kojom prilikom mu je B. J. na vlastitu inicijativu i svojevoljno ispričao o (…) zločinu u J., a da to od njega svjedok nije ni tražio“.

 

Naime, svjedok ispitan pod pseudonimom „G.“ je naveo da je „radeći kao milicajac u PP G. upoznao i obavljao razgovor sa J. B. zv. B. iz G. S., a koji je bio uhićen i priveden u PP zbog krađe agregata iz vozila UN-a“, ali je u nastavku izrijekom naveo i da je njemu još dvojici njegovih kolega od strane načelnika PP G. bilo „naređeno da s istim [B. J.] obave razgovor na okolnosti događaja koji su se zbili u selu J., zatim na podmetanje eksploziva na prugu T. – P. (…) te na okolnosti ubojstva u G. V.“. Dakle, povod uhićenju sada optuženog B. J. bila je krađa agregata od UNPROFOR-a, ali je svjedok „G.“ kao službena osoba PP G. trebao obaviti obavijesni razgovor s B. J. i „na okolnosti događaja koji su se zbili u selu J.“, dakle, upravo o događajima koji su predmet optužbe i protiv tog optuženika u ovom kaznenom postupku, pa je očigledno netočna žalbena tvrdnja „da je taj neformalni iskaz dat izvan radnje kriminalističkog istraživanja i neovisno od radnje tog kriminalističkog istraživanja čiji predmet je bio krađa agregata“.

 

Prema odredbama Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj 52/91., 34/93. i 38/93.; dalje: ZKP/91.), koji je bio na snazi u vrijeme opisanog obavijesnog razgovora kojega je, prema iskazu, sa sada optuženim B. J. obavio svjedok ispitan pod pseudonimom „G.“ (u jesen 1993.), a po kojem Zakonu treba ocjenjivati valjanost tada poduzetih postupovnih radnji, policija (tada „organi unutarnjih poslova“) je mogla prikupljati obavijesti od građana, ali ih nije mogla ispitivati u svojstvu okrivljenika, svjedoka ili vještaka (članak 142. ZKP/91.), a bilo je propisano i izdvajanje iz spisa obavijesti koje su policiji, između ostalih, dali i okrivljenici (članak 78. stavak 3., članak 259. stavak 4., članak 269. stavak 3., članak 323. stavak 3. i članak 360. stavak 5. ZKP/91.). Iz tih odredaba jasno je proizlazilo da niti djelatnike policije nije bilo dopušteno ispitivati o sadržaju obavijesnih razgovora koje bi oni u tom svojstvu obavili s građanima, uključujući i osumnjičenike, a ako bi o tome bili ispitani, takav zapisnik bio je, prema jasnoj i dosljednoj sudskoj praksi, nezakonit dokaz kojega je trebalo izdvojiti iz spisa primjenom odredaba važećeg ZKP/08.

 

S obzirom na sve izloženo, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost pobijanog rješenja u dijelu koji se odnosi na točku II. izreke, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., ispitao u tom dijelu pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ovog rješenja.

 

Zagreb, 21. veljače 2018.