- 1 -              U-zpz 41/17-9

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 41/17-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u upravnom sporu tužiteljice Općine Molve, M., OIB: ..., zastupane po punomoćnici L. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & R. d.o.o. iz Đ., protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske, Uprave vodnog gospodarstva iz Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Republike Hrvatske zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu te Hrvatskih voda, Vodnog gospodarskog odjela za M. i G. D. – u svezi rješenja Klasa: UP/I-325-02/14-02/38, Urbroj: 525-12/0993-14-2 od 21. veljače 2014., radi utvrđenja javnog vodnog dobra, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-77/2017-4 od 26. rujna 2017. za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj Usž-203/17-2 od 23. veljače 2017., u sjednici održanoj 19. prosinca 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj Usž-203/17-2 od 23. veljače 2017. odbijena je kao neosnovana žalba zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu posl. broj UsI-1372/14-9 od 20. listopada 2016. kojom je poništeno rješenje Ministarstva poljoprivrede, Uprave vodnog gospodarstva, Klasa: UP/I-325-02/14-02/38, Urbroj: 525-12/0993-14-2 od 21. veljače 2014. kojim je utvrđeno da zemljišne čestice kčbr. 7176, 7177/1 i 7177/2 k.o. M. pripada javnom vodnom dobru u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravljaju Hrvatske vode.

 

Protiv te presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog povrede Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14 – dalje: ZV). Predlaže da se zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude prihvati i preinači presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. broj Usž-203/17-2 od 23. veljače 2017. na način da se odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom, odnosno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupka i odlučivanje.

 

Na zahtjev nije odgovoreno.

 

Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude nije osnovan.

 

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama zahtjeva za izvanredno preispitivanje.

 

Ovdje nije sporno da se predmetne nekretnine nalaze u obuhvatu uređenog inundacijskog pojasa obale rijeke D. te u smislu odredbe čl. 8. ZV čini vodno dobro.

 

Sporno je da li su te nekretnine vodno dobro u vlasništvu treće osobe – tužiteljice (Općine Molve) ili su javno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravljaju Hrvatske vode.

 

Predmet spora valja razriješiti primjenom ZV i to:

 

- odredaba čl. 8., prema kojima: (st. 1.) "Vodno dobro čine zemljišne čestice koje obuhvaćaju: 1. vodonosna i napuštena korita površinskih voda, 2. uređeno inundacijsko područje, 3. neuređeno inundacijsko područje, 4. (...)", (st. 6.) "Vodno dobro je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu",

 

- odredaba čl. 10. prema kojima: (st. 1.) "Ministarstvo rješenjem utvrđuje pripadnost zemljišta iz čl. 8. ovog Zakona vodnom dobru, uz prethodno mišljenje Hrvatskih voda", (st. 2.) "U slučaju dvojbe ili spora je li neka zemljišna čestica vodnog dobra po sili zakona postalo javno vodno dobro na temelju čl. 11. st. 1. i 2. ovog Zakona, Ministarstvo o tome donosi utvrđujuće rješenje", (st. 3.) "Rješenje iz st. 1. i 2. ovog članka sadrži oznaku nekretnine prema podacima iz zemljišne knjige i nalog sudu za njegovu provedbu", (st. 5.) "Žalba protiv rješenja iz st. 1. i 2. ovog članka nije dopuštena, ali se može pokrenuti u pravnom sporu",

 

- odredaba čl. 11. prema kojima: (st. 1.) "Javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz čl. 8. ovog Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 107/95) bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro – vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao: javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništva s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl.", (st. 3.) "Javnim vodnim dobrom postaju i one zemljišne čestice iz čl. 8. ovoga Zakona koje se izvlaste ili otkupe u korist Republike Hrvatske", (st. 4.) "Javno vodno dobro je javno dobro u općoj uporabi odnosno u javnoj uporabi sukladno čl. 14. st. 2. ovog Zakona i u vlasništvu je Republike Hrvatske", (st. 5.) "Javno vodno dobro je neotuđivo", (st. 6.) "Na javnom vodnom dobru ne može neka druga osoba dosjelošću niti na drugi način steći pravo vlasništva niti drugo stvarno pravo, osim prava služnosti i prava građenja na način uređen čl. 16. ovog Zakona", (st. 7.) "Pravni poslovi sklopljeni protivno st. 6. ovog članka su ništetni",

 

- odredaba čl. 254. prema kojima: (st. 1.) "Sudovi će provesti uknjižbu javnog vodnog dobra u vlasništvu Republike Hrvatske na svim nekretnina koje su vodno dobro iz čl. 8. ovog Zakona, koje su u posjedu Hrvatskih voda najmanje deset godina do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, neovisno o tome tko je uknjižen kao vlasnik nekretnina", (st. 2.) "Uknjižba prava vlasništva provest će se po prijedlogu nadležnog državnog odvjetništva, a na temelju potvrde tijela nadležnog za katastar da je nekretnina u posjedu Hrvatskih voda najmanje deset godina te potvrde Hrvatskih voda da se radi o zemljišnoj čestici iz čl. 8. ovog Zakona", (st. 3.) "Uknjižba prava prvokupa Republike Hrvatske na nekretninama vodnog dobra provest će sudovi po službenoj dužnosti na temelju rješenja iz čl. 10. ovog Zakona".

 

Presuda čije se preispitivanje traži temeljena je na činjeničnom utvrđenju da su predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995. u zemljišnoj knjizi bile upisane kao vlasništvo fizičke osobe (a ne kao vlasništvo jedinice lokalne samouprave ili društveno vlasništvo) – i da nisu mogle na temelju navedene odredbe čl. 11. st. 1. ZV steći status javnog vodnog dobra:

 

- obzirom da u smislu te odredbe javno vodno dobro čine samo one zemljišne čestice iz čl. 8. ZV koje su do dana stupanja na snagu ZV iz "Narodnih novina", broj 107/95 "bile temeljem zakona ili temeljem bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro – vode, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo bez obzira tko je bio nositelj prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, odnosno koje su u zemljišnoj knjizi bile upisane kao javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, državno vlasništvo, vlasništvo jedinice lokalne samouprave, društveno vlasništvo s naznakom ili bez naznake nositelja prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja, općenarodna imovina, opće dobro i sl.", a prijeporne ovima ne pripadaju: u zemljišnoj knjizi su na taj dan bile upisane kao vlasništvo fizičkih osoba, a tek je 2011. u istim knjigama upisano kao vlasništvo tužiteljice, pa javno vodno dobro "može postati tek u postupku izvlaštenja".

 

Podnositelj zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude drži (polazeći od već navedenih nespornih činjenica) da je pravno shvaćanje na kojemu Visoki upravni sud Republike Hrvatske temelji osporenu presudu pogrešno i protivno navedenim odredbama čl. 11. ZV, a jer iz tih odredaba i postojećih činjenica jedino pravilno valja prihvatiti:

 

- da relevantnim za status prijepornih nekretnina o kojima je riječ u odredbama čl. 11. ZV nije zemljišnoknjižno stanje – već stvarno, pa dakle i izvanknjižno stanje nekretnina u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995., ako je ovo različito od zemljišnoknjižnog,

 

- da u to vrijeme (1995.) "zemljišnoknjižno vlasništvo nije bilo usklađeno sa stvarnim stanjem" tih nekretnina: one su u to vrijeme bile upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo fizičke osobe, ali samo formalno – jer su u stvarnom već tada bile vlasništvo Općine Molve (odnosno u društvenom vlasništvu),

 

- i to imajući na umu da je Općina Molve 2011. pokrenula pojedinačni zemljišnoknjižni ispravni postupak za nekretnina na području na kojima su i predmetne nekretnine – te je u tom postupku utvrđeno da su predmetne nekretnine kao raniji posjed fizičkih osoba još puno prije bile upisane kao posjed Mjesne zajednice M., a sve jer je te nekretnine Mjesna zajednica M. kupila od fizičkih osoba – pa je upisom u tom postupku (2011.) samo usklađeno stvarno stanje kakvo je postojalo iz prijašnjih vremena s zemljišnoknjižnim stanjem (budući da je Općina Molve na temelju Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi - Narodnih novina", broj 90/92 i 117/93, pravni slijednik bivše Mjesne zajednice M.).

 

U tome izraženo pravno shvaćanje podnositelja zahtjeva je pravilno: na to shvaćanje jasno upućuje odredba čl. 11. st. 1. ZV prema kojoj javno vodno dobro čine sve zemljišne čestice iz čl. 8. toga Zakona koja su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama ("Narodne novine", broj 107/95) temeljem Zakona – ali (ovdje bitno) temeljem bilo koje druge pravne osnove bile u statusu nekretnina o kojima je u toj odredbi riječ, dakle i one koje su tada bile i stvarno (izvanknjižno) vlasništvo jedinice lokalne samouprave i društveno vlasništvo – jer su u to vlasništvo prešle privatnim poslom sklopljenim u vrijeme i na način kada se njime to (izvanknjižno) vlasništvo moglo stjecati.

 

Pritom navedeno valja sagledati u svijetlu shvaćanja koje je revizijski sud izrazio u više svojih odluka, pa tako i u odluci broj Rev-2064/13-3 od 25. veljače 2014., glede stjecanja nekretnine u vrijeme primjene odredaba OGZ koje su se kao pravna pravila primjenjivale na temelju čl. 2. Zakona o načinu pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91) – kada nisu bile u primjeni odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljen u Službenom listu SFRJ, broj 6/80), a koji je stupio na snagu 1. rujna 1980. i preuzet Zakonom o preuzimanju zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91), kao zakon Republike Hrvatske prema kojem:

 

"Prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci broj 250/90 od 20. ožujka 1991., u primjeni pravnih pravila OGZ, prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla mogu se steći i bez upisa u zemljišne knjige, ako je ugovor bio izvršen.

 

U takvoj situaciji kada je u režimu primjene pravnih pravila OGZ bilo moguće steći vlasništvo nekretnina na temelju pravnog posla i bez upisa u zemljišne knjige, i ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen s izvanknjižnim vlasnikom uz predaju u posjed nekretnine, predstavlja valjani pravni temelj posjedovanja koji posjed čini zakonitim".

 

Međutim, i uz takvo pravilno pravno shvaćanje podnositelja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude (prema kojem mjerodavnim za status prijepornih nekretnina o kojima je riječ u odredbama čl. 11. ZV i za sadržaj rješenja iz navedenih odredaba čl. 10. st. 2. i 3. ZV, nije zemljišnoknjižno stanje – već njezino stvarno, izvanknjižno stanje u vrijeme stupanja na snagu Zakona o vodama iz 1995., ako je ono različito od zemljišnoknjižnog), ne postoje razlozi da se podnesenom zahtjevu i u njemu iznijetom prijedlogu udovolji.

 

Naime, u postupku ovakve naravi – pokrenutom zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, ne mogu se predlagati novi dokazi niti isticati nove činjenice: Vrhovni sud Republike Hrvatske je vezan samo onim činjenicama koje su bile iznijete nižestupanjskim sudovima – i na kojima su oni imali prilike odlučivati.

 

U konkretnom slučaju nižestupanjskim sudovima nije pružena mogućnost ocjene činjenica koje su prvi puta iznijete tek u zahtjevu tj. da je prednik tužiteljice prijeporne nekretnine prije više vremena kupio od fizičkih osoba, a da je taj pravni posao realiziran tj. da je u zemljišnoknjižnom ispravnom postupku samo usklađeno stvarno stanje koje je postojalo (podnositelj zahtjeva na određen način ne ukazuje koji bi to konkretni kupoprodajni ugovori bili sklopljeni – tko su bili prodavatelji i kada su ti ugovori sklopljeni).

 

U takvoj situaciji, a kada nižestupanjski sudovi u upravnom sporu nisu imali niti imaju ovlasti suditi u sporu o vlasništvu – kao vlasničkopravnoj parnici, pa dakle niti o postojanju pretpostavki za stjecanje vlasništva nekretnine pravnim poslom koji je izvršen, a nisu imali niti mogućnost odlučivanja prema činjenicama na koje se podnositelj zahtjeva tek poziva u zahtjevu – jer im nisu niti mogle biti poznate (budući da se sudionici u postupku na njih nisu pozivali), to je za zaključiti:

 

- da Visoki upravni sud Republike Hrvatske nije u osporenoj presudi pogrešno tumačio odredbu čl. 11. st. 1. ZV i izrazio pogrešno shvaćanje da je ovdje "mjerodavno samo formalno zemljišnoknjižno stanje predmetne nekretnine odnosno tko je formalni vlasnik, a ne i tko je stvarni vlasnik": na takvom shvaćanju nije niti temeljio osporenu presudu – i ovo je donio samo na osnovu činjenica kojima je raspolagao,

 

- da nije imao razloge za odluku različitu od osporene,

 

- da je time (i u njemu izraženo pravilno pravno shvaćanje) zahtjev podnositelj neosnovan.

 

Ovaj sud kod toga ukazuje da je činjenica posjeda prijepornih nekretnina na koju se tuženik poziva u postupku koji je ovom prethodio, mogla biti relevantna samo u postupanju u smislu navedenih odredaba čl. 254. ZV, kojima su propisane pretpostavke za uknjižbu javnog vodnog dobra, već i na temelju (uz ostalo) posjeda koji je trajao "najmanje deset godina" – ali ne i u ovom postupku, u ovdje odabranom kutu pravne zaštite vodnog dobra – kroz primjenu odredbe čl. 19. st. 1. ZV.

 

Obzirom na navedeno odlučeno je na temelju odredbe čl. 78. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 20/10, 143/12 i 152/14) kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 19. prosinca 2017.

 

 

Rješenjem ovog suda broj U-zpz 41/17-6 od 14. veljače 2018. ispravljena je presuda ovog suda broj U-zpz 41/17-5 od 19. prosinca 2017. u uvodu prvi red odozdo i u obrazloženju na stranici 1 u prvom redu odozgo tako da umjesto "posl. broj Usž-203/17-2" ima pisati "posl. broj Usž-230/17-2".

 

Zagreb, 14. veljače 2018.