- 1 -              Rev 3257/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3257/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja E. & S. b. d.d., R., (OIB: …), kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva H. & p. d.o.o. iz Z., protiv ovršenika Z. Š. iz D. P., (OIB: …), radi ovrhe zbog naplate novčane tražbine, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gžovr-366/13-2 od 15. srpnja 2014. kojim je preinačeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zaprešiću posl. br. Ovr-389/13 od 29. ožujka 2013. i odbijen prijedlog za ovrhu, u sjednici održanoj 13. veljače 2018.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija ovrhovoditelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjski sud je na temelju „izjave suglasnosti o zapljeni izdane 30. svibnja 2003., ovjerene po javnom bilježniku M. M. iz Z., pod posl. br. Ov-10423/03 od 30. svibnja 2003.“, odredio ovrhu „na novčanoj tražbini ovršenika, radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja“.

 

              Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

              „Uvažava se žalba ovršenika Z. Š., preinačava se rješenje Općinskog suda u Zaprešiću posl. br. Ovr-389/13 od 29. ožujka 2013. i za navedeno rješava:

 

Odbija se kao neosnovan prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja E. & S. b. d.d., R. od 27. ožujka 2013.“.

 

              Protiv drugostupanjskog rješenja ovrhovoditelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da revizijski sud „preinači pobijano drugostupanjsko rješenje“ ili „da ukine pobijano rješenje drugostupanjskog suda, te da predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              U ovome postupku (pokrenutom prijedlogom od 27. ožujka 2013.) pitanje dopuštenosti podnesene revizije valja razriješiti u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12 i 25/13 - dalje: OZ-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 82. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 93/14), prema kojoj: „U ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku".

 

              Odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a) propisano je: U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

              1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

              2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

              3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

              U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Ovrhovoditelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj naznačio pitanje:

 

              „...koji zakon je mjerodavan u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga na temelju ovršne isprave da bi se ovršnoj ispravi priznalo svojstvo ovršnosti“, odnosno „je li se svojstvo ovršnosti isprave prosuđuje u trenutku kada je takva isprava (izjava) izdana ili je bitno da prilikom podnošenja rješenja o ovrsi takva isprava ispunjava sva svojstva ovršne isprave i da je dakle, podobna za donošenje rješenja o ovrsi sukladno odredbama Ovršnog zakona važećeg u vrijeme podnošenja prijedloga?“,

 

              pritom, obrazlažući važnost navedenog pitanja, ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru posl. br. Gžovr-5113/13-2 od 21. svibnja 2014., za kojeg drži da je temeljeno na shvaćanju suprotnom onome na kojemu je temeljeno osporeno rješenje.

 

              Ispitujući pobijano rješenje sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, dakle samo u dijelu u kojem se pobija - i zbog postavljenog pravnog pitanja, revizijski sud ocjenjuje da se radi o pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u predmetnom sporu i važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu ovršenika, preinačio prvostupanjsko rješenje o ovrsi i odbio „kao neosnovan prijedlog za ovrhu“ uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da je „navedena Izjava suglasnosti o zapljeni izdana 30. svibnja 2003., kada je u primjeni bio Ovršni zakon, ''Narodne novine'' br. 57/96, 29/99 i 42/00 - dalje OZ/96“, a da je „odredbom čl. 178. navedenog zakona regulirana zapljena po pristanku ovršenika te je određeno da takva javnobilježnički ovjerovljena isprava kojom je dužnik dao suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni dio njegove plaće i da se isplati izravno vjerovniku na način određen u toj ispravi, ima pravni učinak rješenja o ovrsi“,

 

              - da je „navedena odredba sadržana i u samoj Izjavi suglasnosti o zapljeni koju je potpisao ovršenik“,

 

              - da „međutim, valja naglasiti kako sukladno odredbi čl. 178. OZ/96 u vrijeme kad je ista izdana takva isprava nije imala svojstvo ovršne isprave temeljem koje bi se mogla provesti ovrha i na drugim predmetima, a kako to u ovom konkretnom predmetu predlaže ovrhovoditelj i koje svojstvo je takvim ispravama priznato tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, ''Narodne novine'' br. 88/05“,

 

              - da „unatoč tome što je prijedlog za ovrhu podnesen 27. ožujka 2013., za ocjenu da li je isprava na temelju koje se predlaže ovrha ovršna isprava, mjerodavne su odredbe onog zakona koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja predmetne Izjave suglasnosti o zapljeni“,

 

              - da je „zbog navedenih razloga, a budući da isprava na temelju koje je predložena ovrha nije ovršna isprava iz čl. 21. OZ/96, niti joj zakonska odredba čl. 178. istog zakona daje navedenu kvalitetu“, valjalo „uvažiti žalbu ovršenika i na temelju odredbe čl. 380. t. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, preinačiti pobijano rješenje o ovrsi i odbiti kao neosnovan prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja od 27. ožujka 2013.“.

 

              U revizijskom stupnju sporno je: koji je Ovršni zakon mjerodavan za ocjenu predstavlja li Izjava suglasnosti o zapljeni ovršnu ispravu - onaj koji je bio na snazi u trenutku izdavanja te isprave ili onaj koji je bio na snazi u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga.

 

              Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud (u odnosu na postavljeno pravno pitanje) temeljio osporeno rješenje je pravilno.

 

              Naime, ovaj sud je u svezi u reviziji postavljenog pravnog pitanja već zauzeo upravo takvo pravno shvaćanje u odluci posl. br. Rev-3310/14-2 od 3. svibnja 2017. prema kojoj: „...Prilikom ocjene da li predmetna Suglasnost o zapljeni plaće predstavlja ovršnu ispravu sud drugog stupnja se pogrešno poziva na Ovršni zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ovršnog prijedloga, umjesto na Ovršni zakon koji je bio na snazi u vrijeme sastavljanja predmetne isprave“.

 

              To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.

 

              Sukladno navedenom, a kako je drugostupanjsko rješenje i temeljeno na takvome, pravilnom i već izraženom shvaćanju revizijskog suda - i postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati, ovdje je za prihvatiti:

 

- da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo,

 

- da nisu ostvareni revizijski razlozi.

 

              Stoga je valjalo (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) reviziju ovrhovoditelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 13. veljače 2018.