Poslovni broj: 20 Gž-153/18-2                                                                                                                

 

             

 

 

 

 

  Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

    Zadar, Borelli 9

                                                                                                                     Poslovni broj: 20 Gž-153/18-2

 

U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. zavoda za mirovinsko osiguranje Z., P. ureda u Z., …, OIB: …, zastupanog po ravnatelju, o ovaj po punomoćnici M. R. dipl. iur., djelatnici tužitelja, protiv tuženika M. M. sina B. iz D. …, OIB:…, zastupanog po punomoćnici H. Z., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-174/16 od 28. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 7. veljače 2018.,

 

     p r e s u d i o    j e

 

1. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženika M. M. i potvrđuje djelomično presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-174/16 od 28. prosinca 2017. i to:

- pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je dužan tuženik M. M. isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje Z., P. ured u Z. iznos od 26.761,31 kuna na ime razmjernog dijela mirovine za period od 1. listopada 2003. do 31. siječnja 2007. zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 7. ožujka 2007. pa do isplate i

- pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je dužan tuženik M. M. isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje Z., P. ured u Z. iznos od 39.765,43 kuna na ime razmjernog dijela mirovine za period od 20. lipnja 2011. do 30. travnja 2014. zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 20. lipnja 2014. pa do isplate.

2. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pn-174/16 od 28. prosinca 2017. i to:

- pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je dužan tuženik M. M. isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje Z., P. ured u Z. preko iznosa od 39.765,43 kuna do iznosa od 84.429,59 kuna tj. za iznos od 44.664,16 kuna, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 20. veljače 2007. pa do isplate tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

- pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je dužan tuženik M. M. isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje Z., P. ured u Z. na iznos od 26.761,31 kuna zakonsku zateznu kamatu za period od 20. veljače 2007. pa do 6. ožujka 2007. tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

- pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je dužan tuženik M. M. isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje Z., P. ured u Z. na iznos od 39.765,43 kuna zakonsku zateznu kamatu za period od 20. veljače 2007. pa do 19. lipnja 2014. tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan i

- pod toč. 1. izreke u dijelu kojim je tuženik M. M. dužan isplatiti tužitelju H. zavodu za mirovinsko osiguranje Z., P. ured u Z. parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kuna na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

                                                                                                               

    Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "1. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 26.761,31 kune na ime razmjernog dijela mirovine za vrijeme od 01. 10. 2003. do 31. 01. 2007., a za razdoblje od 01. 02. 2007. do 30. 04.2014. godine iznos od 84.429,59 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja 20. veljače 2007.godine, do isplate, po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine, te od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, te od 01. kolovoza 2015.godine do isplate po stopi od 8,14%, a u slučaju promjene kamatne stope, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za tri postotna poena, kao i parnični trošak u iznos u od 3.000,00 kuna,  sve u roku od 15 dana.

       2. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. 1. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se u pobijanom dijelu presuda preinači, podredno u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da je obrazloženje pobijane presude proturječno i kontradiktorno samo sebi i izreci presude, kao i ispravama te zapisnicima koji prileže spisu predmeta, u određenom dijelu navedena presuda nema razloga o odlučnim činjenicama radi čega se ne može ni ispitati. Prvostupanjski sud umjesto zauzimanja valjanog, argumentiranog i pravno prihvatljivog stava paušalno iznosi postupovni materijal te kao temeljni razlog prihvaćanja zahtjeva tužitelja u bitnom navodi da je parnični sud u smislu čl. 12. st. 2. Zakona o parničnom postupku vezan pravomoćnom kaznenom presudom u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja, kao i da se potraživanje temelji na tome da je tužitelju pričinjena šteta u vidu isplate invalidske mirovine slijedom čega da temeljem odredbe čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju ima pravo zahtijevati naknadu štete na temelj priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti. Nadalje, u obrazloženju da se navodi kako je provedenim računovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji dipl. oec. I. P. konačno utvrđena visina potraživanja tužitelja pri čemu da tuženik svojim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost ovog izračuna jer da je vještakinja usmeno saslušana te je ostala kod svog nalaza i mišljenja, kao i kod tvrdnje da je knjigovodstvena dokumentacija vjerodostojna i podobna za vještačenje. Neutemeljenim je sud prvog stupnja našao i prigovor zastare potraživanja. Takav stav prvostupanjskog suda da je pravno neprihvatljiv i u suprotnosti s izvedenim dokazima te pozitivnim pravnim propisima koji se imaju primijeniti u ovom slučaju. Rješenjem Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1400/16 od 13. prosinca 2016. ukinuta je prvostupanjska presuda od 16. srpnja 2014. te je nakon istog izveden dokaz financijsko-računovodstvenim vještačenjem "knjigovodstvene" dokumentacije koju je tužitelj dostavio u spis predmeta temeljem koje je provedeno vještačenje. S obzirom da je tuženik iznio niz razloga da se takvo vještačenje ne može prihvatiti to znači da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda kako je potraživanje tužitelja kako u pogledu pravne osnove, tako i visine utvrđeno. Prilikom izrade vještačenja vještakinja dipl. oec. I. P. temeljila je to svoje vještačenje na Pravilniku o proračunskom računovodstvu i računskom planu. Ista se na upit tuženika decidirano izjasnila da se navedeni Pravilnik nije primjenjivao u razdoblju od 1. listopada 2003. do 31. siječnja 2007., odnosno od 1. veljače 2007. do 30. travnja 2014. Stoga da navedeni nalaz i mišljenje nisu pravno relevantni za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, dokumentacija temeljem koje je izrađen nalaz i mišljenje odnose se na navedeno vremensko razdoblje i podliježu propisima vezanim uz računovodstvu koji su bili na snazi u vrijeme kada su ti dokumenti sačinjeni pa je stoga vještakinja I. P. retroaktivno primijenila Pravilnik o proračunskom računovodstvu i računskom planu što je nedopustivo, a prvostupanjski sud je preko te činjenice olako prešao. Nadalje, u iskazu na ročištu od 13. prosinca 2017. vještakinja P. navela je da su isprave temeljem kojih je izradila nalaz i mišljenje interne isprave tužitelja iz njegovog elektronskog sistema koji da je sačinjen unutar informacijskog sustava tužitelja, a što je prvostupanjski sud zanemario, iako je ta konstatacija bitna za valjanost i zakonitost nalaza i mišljenja posebno zato što je vještakinja iskazala da nije vršila uvid u odredbe Zakona o računovodstvu i Zakona o elektroničkoj ispravi. Ova dva propisa izričito propisuju što je to knjigovodstvena, a što elektronička knjigovodstvena isprava koja je ispisana iz internog informacijskog sustava. Nadalje, vještakinja je u svom iskazu iznijela cijeli niz proturječnosti koji dovode u sumnju pravilnost vještačenja, a na koje sud prvog stupnja nije obraćao pažnju. Isprave koje je tužitelj dostavio i temeljem kojih je vještakinja izradila nalaz i mišljenje ne sadrže niti pečat, niti potpis, niti ime i prezime osobe koja je te isprave izdala, a niti elektroničku šifru iz koje bi se moglo zaključiti tko je ispravu izdao. Što se tiče iskaza vještakinje P. ističe se da je u odnosu na isprave najprije navela kako je na nekim ispravama bio pečat i potpis u smislu potpisa rukom, a na nekima da nije bilo ni pečata ni potpisa, ali da je postojala elektronička šifra. Nadalje, ista je navela da ta šifra zamjenjuje fizički potpis i pečat, da predstavlja ovlaštenje za konkretnu transakciju, a da ona pri tome nije utvrdila kome je dano ovlaštenje. Sve to, po mišljenju tuženika, bilo je dovoljno za izvođenje zaključka kako je vještačenje sačinjeno na temelju dokumentacije koja nije računovodstvena dokumentacija i koja kao takva uopće nije podložna vještačenju. Stoga da je sud taj koji je trebao utvrditi da li se radi o vjerodostojnoj dokumentaciji. Pored toga, prvostupanjski sud pogrešno je razriješio i pitanje zastare u ovoj pravnoj stvari pozivajući se na odredbu čl. 377. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Nije sporno da je kazneni postupak protiv tuženika vođen, kao što i nije upitno radi kojeg kaznenog djela i da je on u tom kaznenom postupku proglašen krivim. Ono što je bitno, a o čemu sud nije vodio računa, jest činjenica da oštećenik u tom predmetu nije bio tužitelj već B. R.. Stoga da se pitanje produljenja roka zastare, a koje bi bilo vezano uz činjenicu pravomoćnog okončanja kaznenog postupka, moglo u konkretnoj situaciji vezati samo i isključivo uz pravo potraživanja B. R., a ne tužitelja. Da je u ovom parničnom postupku tužitelj B. R. zastare potraživanja nedvojbeno ne bi bilo, ali kako je to H. zavod za mirovinsko osiguranje to s obzirom na činjenicu dospjelosti potraživanja i vremena podnošenja tužbe sasvim je jasno da je nastupila zastara prava potraživanja tužitelja. U pobijanoj odluci prvostupanjski sud nije niti spomenuo izneseni prigovor nedostatka aktivne legitimacije kojega tuženik smatra potpuno osnovanim. Ovo stoga što se obveze doprinosa uplaćuju i isplaćuju iz državnog proračuna R. H., a ne na poseban račun iz posebnog računa tužitelja pa bi ovlaštenik potraživanja s osnove isplate razmjernog dijela mirovine mogla biti samo R. H., a ne i tužitelj. Na taj način da je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava jer sud nije vodio računa o čl. 8. i 9. Zakona o računovodstvu te Zakonu o elektroničkoj ispravi.

U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj ističe da je u ovoj pravnoj stvari aktivno legitimiran temeljem odredbe čl. 160. i čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranja. U odnosu na zastaru ističe da je kaznena presuda protiv tuženika donesena 8. veljače 2006. kada je i postala pravomoćna, dok je tužba za naknadu štete zaprimljena dana 20. veljače 2007.  iz čega nedvojbeno slijedi da od dana saznanja za štetnika i za protupravnost štetne radnje tj. 8. veljače 2006. do dana podnošenja tužbe 20. veljače 2007. nije protekao zakonom predviđeni trogodišnji zastarni rok. Sukladno odredbi čl. 160. Zakona o mirovinskom osiguranju, kao i prema stajalištu V. suda R. H., šteta za tužitelja nastaje sa svakom isplatom na teret mirovinskog osiguranja. Prema rješenju tužitelja broj 24002 od 25. veljače 2004. isplata mirovine pripada korisniku počev od 1. listopada 2003. pa kako od 1. listopada 2003. do 20. veljače 2007. nije proteklo pet godina, da nije protekao ni objektivni zastarni rok za podnošenje tužbe. Osim toga, kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona pri čemu prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete. U ovom slučaju kazneno djelo je počinjeno dana 19. studenoga 2000., riječ je o kaznenom djelu iz čl. 271. st. 3. u svezi s čl. 263. st. 4. Kaznenog zakona za koje kazneno djelo je zaprijećena kazna zatvora do osam godina zatvora iz čega slijedi da je relativna zastara kaznenog progona nastupila tek 19. studenoga 2010., a ona apsolutna će nastupiti tek dana 19. studenoga 2020. sukladno čl. 19. i 20. Kaznenog zakona. Stoga da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena prije proteka subjektivnog zastarnog roka čak i kada se ne bi računao prekid zastare zbog vođenja kaznenog postupka. U pogledu tvrdnje tuženika da tužitelj ne može koristiti privilegirani zastarni rok jer da nije bio oštećenik u kaznenom postupku. Odredba čl. 231. Zakona o obveznim odnosima odnosi se na parnični postupak, a tužitelj je nedvojbeno oštećenik u ovom parničnom postupku jer je štetnom radnjom, koja je ujedno i kazneno djelo, nastala šteta na njegovoj imovini. Stoga je tužitelj ovlašten koristiti i dulji zastarni rok iz kaznenog postupka. Zastarni rok ovdje se može računati i prema odredbama čl. 166. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koji je u odnosu na Zakon o obveznim odnosima lex specialis tj. ima prednost u primjeni (čl. 167. Zakona o mirovinskom osiguranju). Niti u tom slučaju nije protekao zastarni rok jer od dana konačnosti rješenja tužitelja broj 24002 od 25. veljače 2004. do dana podizanja tužbe nisu protekle tri godine. Stoga da u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara potraživanja ni po kojoj osnovi. Prije ukidnog rješenja tuženik je tvrdio kako dokazi koje je tužitelj priložio o visini štete nisu vjerodostojni dokazi jer da su izrađeni po osobi određenoj od strane tužitelja, a ne po vještaku određenog od strane suda. Nakon toga, visina štete utvrđena je putem vještačenja stalnog sudskog vještaka čime tuženik ponovno nije zadovoljan smatrajući da je nalaz i mišljenje izrađen na temelju dokumentacije koja nije vjerodostojna. Pri tome se poziva na odredbe čl. 8. i 9. Zakona o računovodstvu koji propis se odnosi na poduzetnike pa kako tužitelj nije poduzetnik već osoba javnog prava to je pozivanje tuženika na odredbe navedenog propisa potpuno bespredmetno. Isto tako, neosnovan je zahtjev tuženika da ispisa iz tužiteljevog elektroničkog sustava budu ovjereni od strane javnog bilježnika jer on može ovjeriti vjerodostojnost samo one isprave u čiji izvornik je izvršio uvid, a što u ovom slučaju nije moguće provesti. S druge strane, tuženik je odbio prijedlog tužitelja da vještak, u slučaju sumnje, izvrši uvid u elektronski zapis ovog predmeta kod tužitelja prema pravilima o vršenju očevida uz obrazloženje da je dužnost vještaka da izvještači samo ono što se nalazi u spisu (navod tuženika na ročištu od 3. ožujka 2017.). Ako vještak ne bi mogao vještačiti na temelju osobnog uvida u izvornu dokumentaciju tužitelju nije jasno na koji bi način javni bilježnik mogao izvršiti takav uvid i valjano ovjeriti ispravu. Paušalni navodi tuženika kako je dokumentacija dostavljena od strane tužitelja nevjerodostojna nisu ničim potkrijepljeni u smislu odredbe čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tvrdnje tuženika da ispisi iz baze doznačenih mirovinskih primanja nisu vjerodostojan dokaz o isplatama mirovine osiguraniku tužitelja jer da se na svakoj stranici ispisa ne nalazi pečat i potpis ovlaštene osobe također nisu relevantni jer je za potrebe sudskog postupka tužitelj pribavio pečat i potpis ovlaštene osobe na prvoj i posljednjoj stranici ispisa (šefice Odjela za obračun i isplatu mirovinskih primanja V. V.) čime je ovjereno da je to upravo ispis iz banke podataka tužitelja i time je potvrđena vjerodostojnost. Tužitelj smatra da nije bilo potrebno stavljati pečat i potpis na svaku stranicu ispisa budući da je očigledno da se radi o listanju jednog dokumenta stoga što je na svakoj stranici označen nastavak, a na posljednjoj kraj ispisa. Ukoliko bude potrebno tužitelj može dostaviti ispis s pečatom i potpisom na svakoj stranici. Radi pojašnjenja ističe se da tužitelj podatke o pravima osiguranika vodi i u materijalnom i u elektronskom obliku stoga što postoji spis predmeta s rješenjem o priznatom pravu, kao i elektronski zapis o istome. Što se tiče podataka o isplatama mirovine po mjesecima i godinama tužitelj iste vodi isključivo u elektronskom obliku u banci podataka doznačenih mirovinskih primanja. Radi vještačenja tužitelj je dostavio u sudski spis upravo ispis iz navedene banke podataka doznačenih mirovinskih primanja, a što je vidljivo i iz samog ispisa. Točno je da su ovo interni podaci tužitelja jer po naravi stvari osobni podaci osiguranika ne mogu biti dostupni javnosti. Međutim, po zahtjevu samog osiguranika ili u slučaju postojanja višeg interesa, kao što je to u ovom slučaju vođenje sudskog postupka, ovi podaci mogu biti i eksterni tj. za vanjsku uporabu uz obvezu čuvanja tajne od strane ovlaštenih osoba. To je potvrdila i vještakinja na ročištu od 13. prosinca 2017. Pored toga, tužitelj smatra da se radi o općepoznatoj stvari tj. činjenici koja se ne treba dokazivati. Kako tužitelj nema niti ne može imati bilo kakve druge podatke o isplati mirovine za svoje osiguranike osim ovih pohranjenih na elektronskom mediju to znači da u pogledu ovoga ne može postojati više podataka. Nakon provedene digitalizacije u sustavu mirovinskog osiguranja tužitelj o isplatama mirovine ne vodi nikakve knjige u materijalnom obliku iz kojih bi se mogao sačiniti prijepis knjigovodstvene dokumentacije. Radi iznesenog neutemeljen je prigovor tuženika da se iz ispisa podataka ne može vidjeti koja ih je osoba sastavila budući da se radi o ispisu iz elektronskog sustava tužitelja pri čemu djelatnik tužitelja unosi u sistem samo početnu svotu mirovine iz rješenja o priznatom pravu i to u izvršenju rješenja od 20. veljače 2004., nakon čega su se sve svote mirovine povećavale i usklađivale elektronskim putem tj. automatskom obradom, a prema Odlukama o povećanju i usklađivanju mirovina. Stoga da ispise koje je priložio tužitelj nije sastavila niti jedna fizička osoba već je ovlaštena osoba svojim potpisom i pečatom ovjerila da se ovdje zaista radi o ispisu iz elektronske baze podataka kod tužitelja. Stoga da tuženik ukazivanjem na tobožnje formalne nedostatke samo pokušava otkloniti svoju obvezu iako nema valjanih razloga da se oslobodi obveze naknade štete u ovom sporu. Iz očitovanja tužitelja od 9. studenoga 2017. slijedi da je izračun vještaka za utuženi period točan jer se u to uvjerio osobnom kontrolom unesenih podataka te je do istih rezultata došao i ovlašteni aktuar u svom izračunu od 4. lipnja 2014. Radi se o izračunu razmjernog dijela iznosa invalidske mirovine za osiguranika B. R. za razdoblje od 1. listopada 2003. do 31. siječnja 2007. koji je sačinjen u Odjelu za poslove obračuna i isplate Središnje službe tužitelja od 21. prosinca 2017. Iako se taj izračun ne može formalno koristiti kao dokaz tužitelj ga ipak prilaže. Predlaže odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

Žalba je djelomično osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a na koju ukazuje žalba tuženika.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 26.761,31 kunu na ime razmjernog dijela mirovine za period od 1. listopada 2003. do 31. siječnja 2007., kao i iznos od 84.429,59 kuna za razdoblje od 1. veljače 2007. do 30. travnja 2014., sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana 20. veljače 2007.

U ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporno:

- da li je tužitelj aktivno legitimiran,

- da li je tuženik pasivno legitimiran i

- da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari aktivno legitimiran pri čemu treba voditi računa o činjenici da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu razmjernog dijela mirovine za dva perioda tj. od 1. listopada 2003. do 31. siječnja 2007. kao i za razdoblje od 1. veljače 2007. do 30. travnja 2014.

Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 94/09, 40/10, 121/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13 i 157/13 – dalje ZOMO).

Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

Također, odredbom čl. 162. st. 1. ZOMO određeno je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe.

Kako među strankama nije prijeporno da je rješenjem tužitelja broj spisa 24002, Klasa: 140-04/03-01, Ur. broj: UP-I-341-24-03/03-003347 od 25. veljače 2004. (l.s. 2 i 3) osiguraniku B. R. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog nastale opće nesposobnosti za rad to znači da je u smislu odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZOMO aktivno legitimiran tužitelj, a ne R. H. kako to pogrešno smatra žalitelj.

Dakle, iz odredbe čl. 162. st. 1. ZOMO slijedi da je tuženik pasivno legitimiran jer u ovoj fazi postupka nije prijeporno da je isti pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj K-265/01 od 8. veljače 2006. oglašen krivim zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa iz čl. 271. st. 3. u svezi s čl. 263. st. 4. Kaznenog zakona te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci s tim što se ista kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku kušnje od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Tuženik je oglašen krivim zato što je dana 19. studenoga 2000. u mjestu P. tijekom lova na šljuke po kišnom i vjetrovitom vremenu u gustoj, visokoj i zbog toga nepreglednoj šumi, iako svjestan da se sukladno međusobnom dogovoru između njega i lovca N. M. u sredini paralelno u pravcu juga kreće lovac B. R. kojega on zbog visine stabla smreke i hrasta nije mogao vidjeti, nakon toga lakomisleno smatrajući da pucanjem u tom pravcu neće ugroziti sigurnost svojih kolega u lovu i izazvati štetne posljedice ispalio jedan hitac prema šljuki koji je pogodio B. R. u predjelu očiju uslijed čega je isti zadobio probojnu ranu i izbočenje oba oka koje ozljede su teške naravi i mogu uzrokovati trajan gubitak vida.

Međutim, u odnosu na istaknuti prigovor zastare prije svega treba imati u vidu slijedeće:

- da je u pogledu iznosa od 26.761,31 kunu tužba podnesena dana 20. veljače 2007. i

- da je u pogledu iznosa od 84.433,70 kuna tužba podnesena 5. lipnja 2014. (l.s. 36) tj. da se u konkretnom slučaju radi o sukcesivnom utuživanju.

Što se tiče iznosa od 26.761,31 kunu u odnosu na istaknuti prigovor zastare prvostupanjski sud pravilno smatra da je u konkretnom slučaju do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete došlo pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, a prekinuto zastarijevanje da počinje teći kad je postala pravomoćna presuda kojom je štetnik oglašen krivim, sve sukladno odredbi čl. 377. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO). Nadalje, da se u slučaju kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom o zastari može odlučiti primjenom odredbe čl. 376. ili čl. 377. istog Zakona pa kako je u konkretnom slučaju tužba podnijeta 20. veljače 2007., kaznena presuda postala pravomoćna 8. veljače 2006., a kazneni postupak pokrenut 20. ožujka 2001. da nije došlo do zastare ni po odredbi čl. 376. ni po odredbi čl. 377. ZOO.

Međutim, u pogledu iznosa od 84.433,70 kuna takvo stajalište prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti stoga što je u pogledu tog iznosa tužba podnesena 5. lipnja 2014.

Naime, u situaciji kada je najprije podnesena tužba dana 20. veljače 2007. u pogledu iznosa od 26.761,31 kuna koje potraživanje se odnosilo na razdoblje od 1. listopada 2003. do 31. siječnja 2007., a potom je obuhvaćeno razdoblje od 1. veljače 2007. do 30. travnja 2014. prema podnesku tužitelja od 5. lipnja 2014. (l.s. 36) to je na takav način tj. podnošenjem tužbe te nakon toga sukcesivnim utuživanjem naknade za protekla razdoblja u okviru ovog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO (odluke V. suda R. H. poslovni broj Rev-1192/97 od 31. siječnja 2001., Rev-1868/99 od 13. prosinca 2000. i Rev-941/02 od 17. rujna 2002.).

U takvom slučaju, a s obzirom na činjenicu da po odredbi čl. 166. st. 1. ZOMO potraživanja naknade štete u smislu odredaba tog Zakona zastarijevaju istekom rokova određenih ZOO–om i to od dana kad je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili mu pripada u manjem iznosu.

Kako se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv tuženika pred sudom ili nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja (čl. 388. ZOO) te kako prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO kad je prekid nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu, odnosno, prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na drugi način to u konkretnom slučaju znači da je nakon prekida zastare zbog vođenja kaznenog postupka zastara ponovno počela teći u trenutku pravomoćnog okončanja tog kaznenog postupka, a to je bilo dana 8. veljače 2006.

S obzirom da je tužitelj u pogledu utuženog iznosa za drugo razdoblje (od 1. veljače 2007. do 30. travnja 2014.) ustao s tužbom tek 5. lipnja 2014. i kako je riječ o povremenim potraživanjima koja zastarijevaju sukladno odredbi čl. 372. st. 1. ZOO u roku od tri godine od dana izvršene isplate svakog pojedinog davanja to znači da je u pogledu tog perioda nastupila zastara potraživanja na ime razmjernog dijela mirovine za razdoblje od 1. veljače 2007. do 15. lipnja 2011. tj. za ukupni iznos od 44.664,16 kuna, dok nije nastupila zastara u pogledu iznosa od 39.765,43 kune koji se odnosi na razmjerni dio mirovine za razdoblje od 16. lipnja 2011. do 30. travnja 2014.

Nadalje, neutemeljen je prigovor tuženika da bi nastupila zastara potraživanja u odnosu na tužitelja jer da isti nije bio oštećenik u kaznenom postupku koji se vodio protiv tuženika pa da se na njega ne može primijeniti privilegirano produljenje rokova zastare iz čl. 376. i čl. 377. ZOO. Ovo stoga što je čl. 166. st. 2. ZOMO propisano da rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz ovog Zakona počinju teći od dana kad je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je osiguraniku priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja, odnosno kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada ili pripada u manjem opsegu. Pored toga, iz odredbe čl. 160. st. 1. i 2. ZOMO slijedi da je riječ o zakonskoj subrogaciji pa zbog te odlučne činjenice nije u pravu tuženik kada tvrdi da se na tužitelja ne može primijeniti privilegirano produljenje rokova zastare pri čemu ne spori da zastare potraživanja u ovom postupku ne bi bilo da je tužitelj B. R., a ne H. zavod za mirovinsko osiguranje pa se iz navedenog zaključuje kako tuženik prihvaća stajalište prvostupanjskog suda da u ovom konkretnom slučaju nije došlo do zastare dijela potraživanja ali da je temeljni problem u činjenici tko je tužitelj u ovoj pravnoj stvari koja tvrdnja tuženika nema nikakve pravne osnove stoga što je u suprotnosti s odredbom čl. 160. st. 1. i 2. ZOMO.

Što se tiče visine potraživanja u odnosu na odlučne žalbene navode tuženika odgovoriti je:

- da je u odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje I. P. od 27. srpnja 2017., dopune od 17. studenoga 2017. i usmenog iskaza iste na ročištu od 13. prosinca 2017. prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je riječ o vještačenju koje se treba prihvatiti za potrebe ovog postupka ističući da tuženik svojim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost ovog izračuna,

- da je takav zaključak prvostupanjskog suda pravilan proizlazi iz činjenice što nije prijeporno da je tužitelj osoba javnog prava radi čega nije utemeljen navod tuženika istaknut u žalbi kako prvostupanjski sud nije mogao prihvatiti prethodno navedeno vještačenje jer da je vještakinja postupala protivno odredbi čl. 8. i 9. Zakona o računovodstvu (Narodne novine, broj 78/15, 134/15 i 120/16 – dalje ZR) prilikom izrade nalaza i mišljenja. Ukazati je tuženiku da je odredbom čl. 1. ZR propisano da se tim Zakonom uređuje računovodstvo poduzetnika, razvrstavanje poduzetnika i grupa poduzetnika, knjigovodstvene isprave i poslovne knjige, popis imovina i obveza, primjena standarda financijskog izvještavanja i tijela za donošenje standarda financijskog izvještavanja, godišnje financijske izvještaje i konsolidacije godišnjih financijskih izvještaja, izvještaj o plaćanjima javnom sektoru, revizija godišnjih financijskih izvještaja i godišnjeg izvješća, sadržaj godišnjeg izvješća, javna objava godišnjih financijskih izvještaja i godišnjeg izvješća, kao i registar godišnjih financijskih izvještaja te obavljanje nadzora. Kako je pojam poduzetnika reguliran odredbom čl. 4. st. 2. ZR na način da su poduzetnici u smislu tog Zakona trgovačko društvo i trgovac pojedinac određeni propisima kojima se uređuju trgovačka društva (toč. 1.), poslovna jedinica poduzetnika iz toč. 1. sa sjedištem u drugoj državi članici ili trećoj državi ako prema propisima te države ne postoji obveza vođenja poslovnih knjiga i sastavljanja financijskih izvještaja, kao i poslovna jedinica poduzetnika iz države članice ili treće osobe koji su obveznici poreza na dobit sukladno propisima kojima se uređuju porezi (toč. 2.) te podružnica inozemnih poduzetnika u R. H. ako ista nije poslovna jedinica kako je određeno propisima kojima se uređuju trgovačka društva (toč. 3.), to iz navedenog proizlazi da se na tužitelja kao pravnu osobu javnog prava navedeni Zakon ne odnosi, pa stoga ovaj navod tuženika ne bi bio utemeljen,

- da je čl. 2. Zakona o elektroničkoj ispravi (Narodne novine, broj 150/05 – dalje ZEI) regulirano da elektronička isprava ima istu pravnu snagu kao i isprava na papiru ako se njena uporaba i promet provode u skladu s odredbama istog Zakona. Definicija elektroničke isprave navedena je u čl. 4. toč. 1. ZEI na način da ista predstavlja jednoznačno povezan cjelovit skup podataka koji su elektronički oblikovani (izrađeni pomoću računala i drugih elektroničkih uređaja), poslani, primljeni ili sačuvani na elektroničkom, magnetnom, optičkom ili drugom mediju, i koji sadrže svojstva kojima se utvrđuje izvor, vjerodostojnost sadržaja te dokazuje postojanost sadržaja u vremenu, a sadržaj elektroničke isprave uključuje sve oblike pisanog teksta, podatke, slike i crteže, karte, zvuk, glazbu i govor. Nadalje, čl. 10. st. 1. ZEI propisano je da se preslika elektroničke isprave na papiru izrađuje ovjerom ispisa vanjskog obrasca prikaza elektroničke isprave na papiru uz primjenu postupaka predviđenih zakonom i drugim propisima, dok je st. 2. određeno da ovjeru ispisa elektroničke isprave na papiru u postupcima koje vode tijela javne ovlasti u okviru svoje nadležnosti, obavljaju ovlaštene osobe u tijelima javne vlasti, a u svim ostalim slučajevima ovjeru ispisa elektroničke isprave na papiru obavlja javni bilježnik. Dakle, kako je u konkretnom slučaju spisu predmeta priložena preslika elektroničkih isprava na papiru u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZEI te kako je ovjera iste izvršena od strane ovlaštene osobe tj. voditeljice Odjela za obračun i isplatu mirovinskih primanja V. V. s pravom tužitelj ističe da je na taj način potvrđena vjerodostojnost ispisa iz banke podataka tužitelja pa posljedično tome ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije u pravu tuženik kada i nadalje smatra da se ne radi o vjerodostojnoj dokumentaciji temeljem koje nije moglo biti provedeno računovodstveno-financijsko vještačenje u ovom konkretnom slučaju,

- da nije u pravu tuženik ni kada tvrdi da je svaka pojedina stranica priložene preslike elektroničke isprave na papiru trebala biti ovjerena po javnom bilježniku jer je čl. 10. st. 2. ZEI propisano da se to ne odnosi na tijela javne ovlasti u okviru njihove nadležnosti, kao što je to u konkretnom slučaju riječ stoga što u takvoj situaciji ovjeru ispisa obavljaju ovlaštene osobe u tim tijelima, a tek u svim ostalim slučajevima ovjeru ispisa elektroničke isprave na papiru obavlja javni bilježnik i

- da je suprotno navodima tuženika, vještakinja I. P. na ročištu od 13. prosinca 2017. (l.s. 266-267) izričito navela da iako se u pogledu vjerodostojnosti knjigovodstvenih isprava priloženih od strane tužitelja rukovodila odredbama Pravilnika o proračunskom računovodstvu i računskom planu (Narodne novine, broj 124/14, 115/15 i 87/16) i kako je riječ o knjigovodstvenim ispravama vjerodostojnim za izračun razmjernog dijela mirovine. Pritom je navesti, da s obzirom na vrijeme kada je izvršen ispis preslike elektroničkih isprava na papiru za potrebe ovog postupka, pravilno je vještakinja I. P. iste razmatrala sukladno odredbama prethodno navedenog Pravilnika jer je tim Pravilnikom regulirano upravo pitanje proračunskog računovodstva tj. računovodstva koje je dužan voditi tužitelj kao osoba javnog prava koji je bio na snazi u vrijeme izvršenog ispisa preslike elektroničkih isprava pa je stoga neutemeljen i navod tuženika da se taj Pravilnik nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju.

I konačno, u pogledu pripadajuće kamate na dosuđene iznose istaći je da je odredbom čl. 166. st. 3. ZOMO propisano da na svotu potraživanja na ime naknade štete Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućeg dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu.

Budući da iz spisa predmeta ne bi proizlazilo da je od strane tužitelja tuženiku upućen poziv da naknadi štetu to se ima smatrati u smislu prethodno citirane zakonske odredbe da tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo potraživati zakonsku zateznu kamatu 15 dana od dana podnošenja tužbe, odnosno, od sukcesivnog utuživanja prema podnesku od 5. lipnja 2014. (l.s. 36).

To nadalje znači da u pogledu dosuđenog iznosa od 26.761,31 kuna tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 7. ožujka 2007. pa do isplate, odnosno, da je neutemeljen dio zahtjeva kojim se traži kamata na ovaj iznos za period od 20. veljače 2007. do 6. ožujka 2007.

Što se tiče iznosa od 39.765,43 kuna tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 20. lipnja 2014. pa do isplate dok je neutemeljen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je za ovaj iznos zatražena zakonska zatezna kamata za period od 20. veljače 2007. pa do 19. lipnja 2014.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u toč. 1. i 2. izreke ove drugostupanjske presude.

Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka pa je u pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 2. istog Zakona, a s obzirom da su stranke imale podjednako postignuti uspjeh u sporu, kao i da je trošak vještačenja bio nužan za vođenje ovog postupka, to je odlučeno kao u toč. 3. izreke ove drugostupanjske presude na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod toč. 2. izreke ostaje neizmijenjena.

 

      Zadar, 7. veljače 2018.

                                                                                                                             Predsjednica vijeća

                                                                                                                          Mirjana Macura