Poslovni broj: 5 Kž-299/17-4

 

Poslovni broj: 5 Kž-299/17-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Rajka Kipkea, kao predsjednika vijeća, te Zdravka Pintarića i Vlaste Patrčević Marušić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. T. zbog kaznenog djela iz čl. 222. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku broj K-367/14 od 27. ožujka 2017., u sjednici održanoj 6. veljače 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog M. T. kao neosnovana i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom opt. M. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 222. st. 3. u svezi čl. 215. st. 2. i st. 3. KZ/11, za koje kazneno djelo je temeljem čl. 222. st. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, s time da mu je temeljem čl. 56. st. 2. i 3. KZ/11 izrečena uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu od 2.758,40 kn, te iz toč. 6. istog članka i stavka u paušalnom iznosu od 400,00 kn, u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku I. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da ga se oslobodi od optužbe, podredno da se ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-312/17-2 od 13. srpnja 2017.

 

Žalba nije osnovana.

 

Optuženik pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka ne naznačujući o kojoj bitnoj povredi iz čl. 468. ZKP/08 je riječ, ali iz sadržaja žalbe može se zaključiti da ukazuje na bitnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 s obzirom da tvrdi da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama uz svezi postojanja pravnog kontinuiteta inkriminiranog čl. 18. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu (NN 59/96 i Službeni list 42/68 i 45/68 – dalje Pravilnik).

 

Nije u pravu optuženik kada presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Naime, premda sud prvog stupnja u pobijanoj presudi iznosi razloge u svezi postojanja "pravnog kontinuiteta" u odnosu na Pravilnik, za kršenje kojeg Pravilnika je proglašen krivim, iz čega proizlazi da nije točna žalbena tvrdnja optuženika da u svezi navedenog pitanja sud nije naveo razloge, žalitelju valja navesti da se sud prvog stupnja nepotrebno bavio pitanjem "pravnog kontinuiteta" Pravilnika, zbog čega su ranije navedeni žalbeni razlozi kojima se argumentira pobijanje presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka irelevantni.

 

Naime, pitanje postojanja pravnog kontinuiteta u smislu čl. 3. st. 2. i 3. KZ/11 postavlja se u slučaju kada se nakon počinjenja kaznenog djela izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, u kom slučaju će sud ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, te ako utvrdi da pravni kontinuitet postoji primijenit će zakon koji je blaži za počinitelja, a u slučaju da pravni kontinuitet ne postoji nema kaznenog djela.

 

Kazneno djelo dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 2. i st. 3. KZ/11, za čiji kvalificirani oblik iz čl. 222. st. 3. KZ/11 je optuženik proglašen krivim, jednako kao i kazneno djelo opasno izvođenje građevinskih radova iz čl. 221. KZ/11, nije izmijenjeno ni u pogledu naziva ni u pogledu opisa nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, tako da navedena kaznena djela imaju isti naziv i opis kako u vrijeme počinjenja kaznenog djela, tako i u vrijeme suđenja, zbog čega se u konkretnom slučaju niti ne postavlja pitanje postojanja pravnog kontinuiteta. Eventualna izmjena propisa ili tehničkih pravila o zaštitnim mjerama u smislu čl. 215. st. 2. KZ/11 odnosno propisa ili općepriznatih pravila struke u smislu čl. 221. KZ/11 nakon počinjenja kaznenog djela nema nikakav utjecaj na postojanje pravnog kontinuiteta iz razloga što se navedene eventualne izmjene tiču činjeničnog pitanja, tj. pitanja da li je određeno inkriminirano ponašanje protivno određenom propisu, tehničkom pravilu o zaštitnim mjerama odnosno općepriznatom pravilu struke koje je važilo u vrijeme inkriminiranog ponašanja. Naime, kod kaznenih djela sa blanketnim dispozicijama, a kao što su ranije navedena kaznena djela, pitanje da li je određeno inkriminirano ponašanje protivno određenom propisu odnosno pravilu, koje se podvodi pod blanketnu dispoziciju, je činjenično pitanje, što znači da je bitno da li je inkriminirano ponašanje u inkriminirano vrijeme bilo protivno određenom propisu odnosno pravilu. Stoga eventualna izmjena navedenog propisa odnosno pravila nakon počinjenja kaznenog djela, a kojem propisu odnosno pravilu je inkriminirano ponašanje bilo protivno u inkriminirano vrijeme, nema nikakav utjecaj na postojanje kaznenog djela.

 

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a također oficijelnim ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrđeno je da nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Također nije u pravu optuženik kada presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, ne naznačujući o kojoj povredi iz čl. 469. ZKP/08 je riječ, ali iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da upire na povredu iz čl. 469. toč. 3. ZKP/08 jer tvrdi da postoji okolnost koja isključuje kazneni progon s obzirom da je stvar već pravomoćno presuđena, koju tvrdnju obrazlaže s navođenjem da je za isto djelo presudom Prekršajnog suda u Sisku broj Pp G-196/14 od 5. listopada 2016. pravomoćno oslobođen, te da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da se ne radi o presuđenoj stvari s obrazloženjem da prekršajni sud uopće nije ulazio u raspravljanje o meritumu stvari, s obzirom da je donio oslobađajuću presudu zbog nepostojanja pravnog kontinuiteta, budući da prema novom Zakonu o zaštiti na radu (NN 71/14) djelo za koje se teretio više nije propisano kao prekršaj.

 

Naime, premda je u pravu optuženik kada tvrdi da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da se ne radi o presuđenoj stvari jer da prekršajni sud uopće nije ulazio u raspravljanje o meritumu stvari, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je riječ o presuđenoj stvari iz razloga što se ne radi o istim djelima, djelo iz prekršajne presude i djelo iz pobijane presude.

 

Što se tiče pogrešnog pravnog stajališta suda prvog stupnja valja navesti da se prema čl. 4. toč. 1. Protokola broj 7 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje u tekstu: Konvencije) nikome ne može suditi niti se može ponovno kazniti u kaznenom postupku iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i kaznenim postupkom te države.

 

Dakle, za isto djelo ne može se ponovno suditi u kaznenom postupku ako je osoba za to djelo već bila pravomoćno ili osuđena ili oslobođena, pri čemu je potpuno irelevantno zbog kojeg razloga je osoba oslobođena, što znači da može biti i oslobođena zbog toga što djelo za koje se tereti nije kazneno djelo odnosno kažnjivo djelo i zbog primjene blažeg zakona (u slučaju nepostojanja pravnog kontinuiteta). Zbog navedenih razloga nije pravilno pravno stajalište suda prvog stupnja da se ne radi o presuđenoj stvari zbog toga što prekršajni sud prilikom donošenja oslobađajuće presude "nije ulazio u meritum stvari".

 

Međutim, kao što je već navedeno, optuženik nije u pravu kada tvrdi da je riječ o presuđenoj stvari, a to iz razloga što se ne radi o istim djelima, djelo za koje je optuženik pravomoćno oslobođen u prekršajnom postupku i djelo za koje je proglašen krivim pobijanom presudom.

 

Naime, prije svega valja navesti da je prema judikaturi Europskog suda za ljudska prava, koja je mjerodavna i za hrvatski kaznenopravni sustav, za primjenu načela ne bis in idem potrebno da se oba postupka odnose na "kaznenu" stvar u smislu čl. 4. Protokola broj 7 uz Konvenciju, te da se radi o istim djelima.

 

Što se tiče ocjene da li se radi o "kaznenoj" stvari mjerodavna su tri mjerila: 1. pravno razvrstavanja djela po nacionalnom pravu, 2. narav djela i 3. težina kazne koju predviđa mjerodavno pravo, s time da je drugo i treće mjerilo alternativno, međutim, to ne isključuje i kumulativni pristup kada odvojena analiza svakog mjerila (drugog i trećeg) ne omogućuje postizanje jasnog zaključka glede pitanja postojanja optužbe za kazneno djelo.

 

Polazeći od navedenih mjerila za ocjenu da li se prekršajni postupak u kojem je optuženik pravomoćno oslobođen optužbe odnosio na kaznenu stvar, prema mišljenju ovog suda prekršaj za koji je optuženik pravomoćno oslobođen predstavlja kaznenu stvar, jer je riječ o kažnjivom djelu za koje je propisana novčana kazna, za poslodavca 10.000,00 – 40.000,00 kn, a za odgovornu osobu 5.000,00 – 10.000,00 kn (čl. 109. st. 1. podst. 10. i st. 2. u svezi čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti na radu NN 59/96, 94/96, 111/023, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12 – dalje u tekstu: ZZR/96, važećeg u vrijeme počinjenja djela), a kojim djelom tj. prekršajem se štiti, između ostalog, sigurnost i zdravlje radnika na radu, sprečavanje ozljeda na radu i profesionalnih bolesti, što su vrijednosti i interesi koji spadaju u domenu zaštite kaznenog prava ranije navedenim kaznenim djelima.

 

Međutim, kao što je već navedeno, ne radi se o istim djelima jer razlike između činjeničnih opisa djela (prekršaja i kaznenog djela) su znatne i bitne, premda postoji značajno preklapanje između činjeničnog opisa prekršaja za koje je optuženik pravomoćno oslobođen optužbe i činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je proglašen krivim pobijanom presudom.  

 

Naime, prema presudi Prekršajnog suda u Sisku broj Pp G-196/14 od 5. listopada 2016. pravomoćna 20. listopada 2016., optuženo TD Đ. d.o.o. i optuženi M. T. oslobođeni su optužbe za prekršaj iz čl. 55. st. 1., kažnjiv po čl. 109. st. 1. podst. 10. i st. 2. ZZR/96 konkretno oslobođeni su da bi dana 7. travnja 2014. dozvolili rad na poslovima pripreme podloge za postavljanje cijevi od kanalizacije u iskopu u kanalu dubine cca 7 metara, a da na odgovarajući način nisu osigurali iskop od urušavanja zemlje na radnike (postavljene su metalne razupore do visine cca 5 metara, dok ostalih 2 metra zemlje nije bilo osigurano od urušavanja) na privremenom gradilištu u S., Z. ulica odnosno poslodavac nije prije početka radova na privremenom gradilištu uredio gradilište i osigurao da se radovi obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu te je došlo do teže ozljede radnika. Prema razlozima navedene presude, optuženici su oslobođeni zbog nepostojanja pravnog kontinuiteta, jer prema novom Zakonu o zaštiti na radu (NN 71/14), koji je stupio na snagu 19. lipnja 2014., dakle nakon inkriminiranog događaja, inkriminirani propusti koji su optuženicima stavljeni na teret više nisu sankcionirani kao prekršaj.

 

Pobijanom presudom optuženi M. T. proglašen je krivim, sukladno optužnici, da je u inkriminirano vrijeme, na inkriminiranom mjestu, prilikom izvođenja radova, kao što je to navedeno u činjeničnom opisu prekršaja, kao inženjer predmetnog gradilišta, postupio protivno čl. 18. Pravilnika, olako držeći da neće ugroziti sigurnost radnika na gradilištu, time što je propustio u cijelosti osigurati bočne strane iskopa od urušavanja zemlje u kanal, već je od urušavanja zemlje metalnim oplatama osigurao samo dio kanala do visine od oko 5 metara, dok preostalih oko 2 metra iskopane zemlje nije bilo osigurano od urušavanja, pa kada je radnik M. F. u iskopanom kanalu na dubini od oko 5 metara pripremao podlogu za postavljanje kanalizacijskih cijevi, dio zemlje koja se nalazila iznad metalne oplate urušila se u kanal i pala na M. F., uslijed čega se imenovani srušio i nosom udario u šljunčanu podlogu, kojom prilikom je zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma nosne kosti s pomakom.

 

Iz prezentiranih činjeničnih opisa jasno proizlazi da među njima postoje znatne i bitne razlike, jer je optuženiku u prekršajnom postupku samo stavljen na teret konkretni propust u smislu neosiguravanja iskopa od urušavanja zemlje na radnike, uz tvrdnju da je došlo do teže ozljede radnika, dok mu se u kaznenom postupku, osim što mu se stavlja na teret identičan konkretni propust kao i u prekršajnom postupku, stavlja na teret i njegov psihički odnos prema tom propustu i prema posljedici, s time da je posljedica precizno konkretizirana, čemu odgovaraju različiti konstitutivni elementi prekršaja i kaznenog djela.

 

Naime, u prekršajnom postupku optuženik se teretio za prekršaj iz čl. 55. st. 1. ZZR/96 prema kojem su poslodavci koji obavljaju, između ostalog, građevinske i montažne radove dužni prije početka radova na privremenom radilištu urediti radilište i osigurati da se radovi obavljaju u skladu sa pravilima zaštite na radu. Dakle, citirana odredba obvezuje poslodavce da osiguraju da se radovi na privremenim radilištima obavljaju u skladu s pravilima zaštite na radu, s time da je sukladno čl. 109. ZZR/96 za kršenje navedene odredbe propisana novčana kazna za poslodavca i odgovornu osobu.

 

U ovom kaznenom postupku optuženik je proglašen krivim za kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 215. st. 2. i st. 3. KZ/11 i to kvalificirani oblik iz čl. 222. st. 3. KZ/11, za postojanje kojeg kaznenog djela je potrebno da je zbog neprimjene pravila zaštite na radu uz izazivanje konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega (kazneno djelo konkretnog ugrožavanja) prouzročena teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, s time da navedena objektivna obilježja djela moraju biti obuhvaćena nehajem počinitelja, dakle nehajem treba biti obuhvaćena radnja počinjenja, posljedica (konkretno ugrožavanje), teža posljedica proizašla iz osnovnog djela, te uzročna veza između radnje počinjenja i posljedica. Za navedeno kazneno djelo propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

 

Stoga se slijedom navedenog kažnjiva djela prekršaja i kaznenog djela razlikuju ne samo u svojim bitnim elementima zakonskih opisa, već i bitnim činjeničnim sastojcima koji su značajno drugačije specificirani u činjeničnom opisu prekršaja i činjeničnom opisu kaznenog djela.

 

Zbog navedenih razloga po ocjeni ovog suda ne radi se o istim djelima, zbog čega nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da se radi o presuđenoj stvari, te da je sud prvog stupnja pobijanom presudom povrijedio kazneni zakon u smislu čl. 469. toč. 3. ZKP/08.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj sud je utvrdio da je počinjena povreda kaznenog zakona u smislu čl. 469. toč. 4. ZKP/08 time što je kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim pravno označeno po čl. 222. st. 3. u svezi čl. 215. st. 2. i 3. KZ/11 umjesto pravilno po čl. 222. st. 3. u svezi čl. 221. st. 1. i st. 2. KZ/11. S obzirom da navedena povreda kaznenog zakona nije počinjena na štetu optuženika, ovaj sud navedenu povredu samo utvrđuje bez intervencije u pobijanu presudu.

 

Naime, pobijanom presudom optuženik je proglašen krivim da je na privremenom gradilištu iz nehaja postupio protivno čl. 18. Pravilnika (propustio u cijelosti osigurati bočne strane iskopa od urušavanja zemlje u kanal) s posljedicom da je došlo do urušavanja zemlje i teškog tjelesnog ozljeđivanja radnika. Dakle, optuženiku je stavljeno na teret opasno izvođenje građevinskih radova, zbog čega činjenični opis valja pravilno pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 222. st. 3. u svezi čl. 221. st. 1. i st. 2. KZ/11, jer je kazneno djelo iz čl. 215. KZ/11 supsidijarne primjene i odnosi se samo na one oblike ugrožavanja života i imovine koji nisu obuhvaćeni nekim drugim kaznenim djelom protiv opće sigurnosti ljudi i imovine. S obzirom da je i kazneno djelo iz čl. 221. KZ/11 kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, a ostvaruje se opasnim izvođenjem građevinskih radova, što je optuženiku stavljeno na teret i za što je proglašen krivim, predmetno kazneno djelo valjalo je pravilno pravno označiti po čl. 222. st. 3. u svezi čl. 221. st. 1. i st. 2. KZ/11, za koje kazneno djelo je propisana ista kazna kao i za kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim. Stoga pobijanom presudom nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, zbog čega ovaj sud samo konstatira navedenu povredu kaznenog zakona bez intervencije u pravnu oznaku djela u pobijanoj presudi.

 

Također nije u pravu optuženik kada presudu pobija zbog, stvarno, samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s tvrdnjom da nije dokazano da bi postupio protivno čl. 18. Pravilnika tj. da bi propustio u cijelosti osigurati bočne strane iskopa od urušavanja zemlje u kanal, koju tvrdnju obrazlaže s navođenjem da iz iskaza svjedoka Ž. Č., inspektora rada za područje zaštite na radu, proizlazi da su oplate bile dobro postavljene, te da je poslovođa bio dužan tijekom izvođenja radova poduzeti sve što je potrebno da ne dođe do ugrožavanja odnosno ozljeđivanja radnika. Kod toga optuženik ističe da je rad na gradilištima dinamičan proces, da inženjer gradilišta nije dužan niti je objektivno u mogućnosti pratiti svaki segment odvijanja radova, već je to zadatak poslovođa, te da je sud prvog stupnja propustio utvrditi na kojoj udaljenosti od kanala se nalazila hrpa zemlje i na kojoj visini, a čiji vrh se urušio u kanal i pao na radnika M. F..

 

Naime, što se tiče činjenice da sud prvog stupnja nije precizno utvrdio na kojoj udaljenosti od kanala se nalazila hrpa zemlje i na kojoj visini, čiji vrh se nesporno urušio u kanal i pao na radnika M. F., koji je uslijed toga zadobio utvrđenu tešku tjelesnu ozljedu, suprotno žalbenoj tvrdnji optuženika, zbog toga činjenično stanje u pogledu odlučnih činjenica nije niti pogrešno niti nepotpuno utvrđeno iz razloga što je nesporno, a također proizlazi iz svih provedenih dokaza, da se navedena hrpa zemlje nalazila kraj iskopanog kanala, te da je odlomljeni vrh te hrpe zemlje pao na radnika M. F. kad se nalazio u kanalu obavljajući poslove na pripremanju podloge za postavljanje cijevi za kanalizaciju.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima optuženika, iz iskaza svjedoka Ž. Č., inspektora zaštite na radu, koji je u tom svojstvu pristupio na mjesto događaja te sačinio zapisnik o inspekcijskom nadzoru i naložio otklanjanje nedostataka, koji iskaz je sud prvog stupnja osnovano usvojio, a na koji se poziva i žalitelj, proizlazi da je radi sigurnog obavljanja poslova u iskopanom kanalu trebalo ili odvesti navedenu hrpu zemlje koja se nalazila kraj iskopanog kanala ili uz postojeće postavljene oplate postaviti još jednu oplatu u vis kako bi se onemogućilo urušavanje zemlje sa navedene hrpe u iskopani kanal, za koje propuste on smatra odgovornim i rukovoditelja gradilišta, u konkretnom slučaju optuženika, ali i poslovođu, kojeg potonjeg smatra više odgovornim za navedeni propust. Dakle, iz navedenog iskaza jasno proizlazi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, da zbog činjenice što se uz iskopani kanal nalazila predmetna hrpa zemlje, da je trebalo, u slučaju neodvoženja hrpe zemlje, uz postavljene oplate postaviti još jednu oplatu u vis, kako bi se onemogućilo urušavanje zemlje sa navedene hrpe u iskopani kanal. S obzirom da je optuženik bio rukovoditelj navedenog gradilišta te u tom svojstvu odgovoran za primjenu mjera zaštite na radu na gradilištu, što i sam priznaje, a što proizlazi i iz iskaza inspektora zaštite na radu Ž. Č., zatim da je bio upoznat da se uz iskopani kanal nalazi navedena hrpa zemlje, što više u svojoj obrani navodi da je dogovorio sa određenim trgovačkim društvom da tu zemlju odveze o svom trošku, što nije učinjeno do inkriminiranog dana, a što mu je također bilo poznato, te da je dao nalog poslovođi P. K. da se postave predmetne oplate, kod čega je propustio, kao i poslovođa prilikom izvršenja naloga, poduzeti mjere da se oplate postave na potrebitu visinu kako bi spriječile urušavanje zemlje sa hrpe koja se nalazila u blizini iskopanog kanala, i to mjere u smislu da poslovođi naloži da se oplate postave na potrebitu visinu, a što je prema sadržaju dokaza propustio učiniti, olako smatrajući da neće doći do urušavanja zemlje i do ugrožavanja radnika, što se ipak dogodilo, pravilan je zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da je optuženik postupio protivno čl. 18. Pravilnika time što je propustio osigurati iskopani kanal od urušavanja zemlje. Zbog navedenih razloga, nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je pogrešan zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da je počinio inkriminiranu radnju za koju je proglašen krivim tj. da je propustio u cijelosti osigurati iskopani kanal od urušavanja zemlje u kanal kršeći na taj način čl. 18. Pravilnika.

 

Slijedom svega navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Temeljem čl. 478. ZKP/08 pobijana presuda ispitana je i u pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji, kojim ispitivanjem je utvrđeno da je sud prvog stupnja pravilno vrednovao utvrđene olakotne i otegotnu okolnost, koje su navedene u pobijanoj presudi, kada je optuženika za počinjeno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci i kada mu je izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja od dvije godine, koju kaznenopravnu sankciju i ovaj sud ocjenjuje primjerenom pogibeljnosti kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, stupnju kaznene odgovornosti optuženika te podobnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja.

 

Slijedom navedenog, žalba optuženika nije osnovana, zbog čega je istu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te je temeljem čl. 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci.

 

 

U Varaždinu 6. veljače 2018.