- 1 -              Uzz 4/12-6

 

 

 

 

 

Broj: Uzz 4/12-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u upravnom sporu tužitelja L. E. iz D. koju zastupa punomoćnik Ž. V., odvjetnik u D., Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel Dubrovnik, M. P.1 i B. M., svi iz D., koje zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik iz D., M. P.2 iz D., koju zastupa punomoćnik Ž. K., odvjetnik u D., uz sudjelovanje zainteresirane stranke P. C. iz B. A., A., koju zastupaju punomoćnici M. U. i M. K., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u D., protiv rješenja tuženika Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo Zagreb, Klasa: UP/II-942-01/08-01/292, Ur. broj: 514-03-07/1-08-2 od 19. svibnja 2008., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske  broj: GZ-DO-14/12-2 od 20. ožujka 2012. protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-9071/08-7 od 6. listopada 2011., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Us-9071/08-7 od 6. listopada 2011. odbijene su žalbe tužitelja izjavljene protiv djelomičnog rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Ureda za imovinskopravne poslove, Odsjeka za imovinskopravne poslove Dubrovnik, Klasa: UP/I-943-01/97-01/686, Ur. broj: 2117-09/2-99-12 od 28. rujna 1999., kojim se M. C. državljanki Republike Hrvatske daju u vlasništvo nekretnine označene kao čest.zgr. 639, k.o. G., zajedno sa pripadajućim zemljištem, čest.zem. 976/1 na kojoj je zgrada izgrađena te čest.zem. 975/4 i 976/4, k.o. G., upisane u zk.ul. 641, koja zgrada se sastoji od stana u suterenu površine 109 m2 s pripadajućom drvarnicom, stana u prizemlju površine 125 m2, stana na prvom katu desno površine 95 m2 i stana na prvom katu lijevo s pripadajućim skladištem u prizemlju površine 71 m2 te nekretnina označena kao čest. zgr. 538 k.o. G., upisana u zk.ul.br. 500 koja zgrada se sastoji od stana u prizemlju s pripadajućim podrumom, ostavom i praonom, ukupne površine 96,66 m2 i stana na prvom katu površine 80,64 m2.

 

              Protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede odredaba postupka. Predložilo je da Vrhovni sud Republike  Hrvatske  prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukine presudu Upravnog suda Republike Hrvatske i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

              U odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti zainteresirana stranka P. C., kćer pok. M. C. kao podnositeljica zahtjeva za povrat oduzete imovine predložila je da se predmetni zahtjev odbije kao neosnovan, dok je tuženik Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske predložilo da se zahtjev za zaštitu zakonitosti uvaži.

 

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

 

U ovom stupnju postupka sporno je samo to je li prednica zainteresirane stranke M. C. postupak pokrenula u propisanom roku i u svemu suglasno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi) glede svih nekretnina obuhvaćenih predmetnom odlukom ili to za pojedine nekretnine nije učinjeno, zbog čega bi u odnosu na te nekretnine bila riječ o nepravodobno podnesenom zahtjevu kako to ističe Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

 

Pri tome, pozivajući se na odredbu čl. 68. Zakona o naknadi u kojoj je propisano da se postupak naknade za oduzetu imovinu provodi po odredbama tada mjerodavnog i važećeg Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91 i 103/96 – dalje ZUP), ako ovim zakonom nije drukčije određeno, u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se ističe da je trebalo primijeniti odredbe čl. 65. i 66. Zakona o naknadi kao specijalnim odredbama u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku – posebice odredbe čl. 130. koja odredba daje ovlaštenje podnositelju zahtjeva da sve do donošenja rješenja u prvom stupnju može proširiti ili izmijeniti prijašnji zahtjev bez obzira da li se prošireni ili izmijenjeni zahtjev temelji na istoj pravnoj osnovi uz uvjet da se takav zahtjev temelji na bitno istome činjeničnom stanju.

 

Navodi se da se iz sadržaja zahtjeva za naknadu podnesenom u zakonskom roku i to 24. lipnja 1997. jasno razabire za koje točno nekretnine je podnesen zahtjev time da se podnositeljicu M. C. ne može smatrati neukom strankom jer ju je u tom postupku zastupao kvalificirani punomoćnik – odvjetnik.

 

Ističe da iz daljnjeg dopisa punomoćnika podnositeljice zahtjeva od 19. listopada 1998. (dakle podnesenog nakon proteka prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva) proizlazi da su nekretnine iz zk.ul. 500 i zk.ul. 641 k.o. G. greškom ispuštene te da je glede njih riječ o proširenju zahtjeva sukladno čl. 130. Zakona o općem upravnom postupku.

 

Zbog toga u zahtjevu za zaštitu zakonitosti se u konačnici zaključuje da je shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske  izneseno u pobijanoj presudi protivno odredbama čl. 65. i 66. Zakona o naknadi koje odredbe su lex specialis u odnosu na odredbu čl. 130. Zakona o općem upravnom postupku.

 

Suglasno odredbi čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje: ZUS) Vrhovni sud Republike  Hrvatske je bio ovlašten pobijanu odluku ispitati samo u granicama podnesenog zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

 

Na izložene prigovore treba odgovoriti da Upravni sud Republike Hrvatske svoju presudu kojom je odbio tužbe nije zasnovao na primjeni odredbe čl. 130. Zakona o općem upravnom postupku već u bitnome na shvaćanju da je osporeno rješenje doneseno u izvršenju prijašnje presude tog suda broj US 7639/03-9 od 13. veljače 2008. te je tuženo tijelo bilo vezano pravnim shvaćanjem suda i primjedbama u svezi s postupkom, a u ovom slučaju je tuženo tijelo u svemu postupalo po uputama danim u toj presudi.

 

Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, budući da se postupak naknade za oduzetu imovinu provodi po odredbama Zakona o općem upravnom postupku (ako Zakonom o naknadi nije drukčije određeno), u tom postupku dolaze do primjene i odredbe Zakona o općem upravnom postupku kojima je propisan i uređen sadržaj i postupanje s podnescima, uključujući odredbe čl. 67. i 68. ZUP-a (tako npr. u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Uzz 18/11-6 od 18. rujna 2013.).

 

              Sukladno čl. 67. Zakona o općem upravnom postupku, podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti. On osobito mora sadržavati tijelo kojem se predmet upućuje, zahtjev odnosno prijedlog, tko je zastupnik odnosno opunomoćenik te ime i prezime podnositelja odnosno zastupnika ili punomoćnika.

 

              Nadalje, čl. 68 ZUP-a izrijekom je propisano da podnesak koji sadrži neki formalni nedostatak koji sprječava postupanje prema njemu ili je nerazumljiv ili je nepotpun ne može samo zbog toga biti odbačen, već naprotiv tijelo koje je zaprimilo takav podnesak učinit će sve što je potrebno da se nedostaci otklone i odredit će podnositelju rok u kojem je dužan to učiniti.

 

              U predmetnom slučaju prvi zahtjev za naknadu podnesen je 24. lipnja 1997. i temelji se na samo jednoj odluci kao pravnoj osnovi oduzimanja, a riječ je o presudi Okružnog narodnog suda za grad Zagreb broj KZ 562/1945 od 5. prosinca 1945. i drugostupanjskoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske  broj K 866/1945 od 5. veljače 1946.

 

              Nadalje, iz stanja spisa vidljivo je da je dopisom nadležnog županijskog ureda od 6. listopada 1998. upućenog punomoćniku podnositeljice poslana obavijest da se zahtjev "upotpuni" u roku od 8 dana, da je navedeni dopis poslan preporučenom pošiljkom te je iz priležeće dostavnice vidljivo da ga je punomoćnik podnositeljice zaprimio 13. listopada 1998. Dopuna zahtjeva zainteresirane stranke odnosno podnositeljice zahtjeva u odnosu na sporne nekretnine uslijedila je 19. listopada 1998. dakle u okviru postavljenog roka.

 

              Suglasno čl. 68. ZUP-a pored ostalog ako je podnesak nepotpun, tijelo koje je primilo takav podnesak dužno je učiniti sve što treba da se nedostaci ukinu i odrediti podnositelju rok u kojem je dužan to učiniti (st. 1.).

 

              Kada podnositelj ukloni nedostatak u određenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan (st. 2.).

 

              U predmetnom slučaju, dakle po shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske  nije riječ o proširenju zahtjeva suglasno čl. 130. ZUP-a odnosno podnošenju novog zahtjeva već o upotpunjavanju nepotpunog podneska imajući posebice na umu da se sve nekretnine glede kojih je traženo vraćanje odnose na jednu jedinu odluku o oduzimanju pa se očigledno prvotni zahtjev koji je podnesen u zakonskom roku odnosi na vraćanje cjelokupne imovine oduzete tom odlukom.

 

              Zbog toga, naknadno pobliže označavanje pojedinih nekretnina koje u prvotnom zahtjevu nisu bile određene zemljišnoknjižnim oznakama nema značaj novog, odnosno proširenog zahtjev već upotpunjavanja nepotpunog podneska sukladno čl. 68. ZUP-a.

 

              Pritom se još napominje da Ustavni sud Republike Hrvatske  u svom rješenju broj U-III-469/12 od 12. rujna 2012. tužiteljima u ovom postupku nije pružio ustavnopravnu zaštitu protiv predmetne presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-9071/08-7 od 6. listopada 2011. te je njihova ustavna tužba odbačena jer je u bitnom zaključeno da konkretni slučaj ne otvara pitanje ostvarenja ustavnih prava podnositelja.

 

              Na osnovu svega izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 50. st. 1. uvezi s čl. 21. ZUS-a odbiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan.

 

Zagreb, 31. siječnja 2018.