- 1 -              Rev 2609/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2609/13-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.o.o. iz B., zastupanog po punomoćniku D. Ž., odvjetniku iz N., protiv tuženika F. d.o.o. iz B., zastupanog po punomoćnici N. B., odvjetnici iz U., radi utvrđenja postojanja stvarne služnosti, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-740/11-2 od 11. ožujka 2013. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Bujama - Buie posl. br. P-549/10-34 od 6. prosinca 2010., u sjednici održanoj 30. siječnja 2018.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Puli - Pola posl. br. Gž-740/11-2 od 11. ožujka 2013. (osim u nepobijanoj odluci kojom je kao neosnovan odbijen zahtjev tužitelja „u preostalom dijelu za naknadu parničnog troška“ i „troškova žalbenog postupka“) - te predmet u tome ukinutom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „Usvaja se žalba tužitelja I. d.o.o. B. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Bujama - Buie, posl.br. P-549/10-34 od 6. prosinca 2010. godine na način da se sudi:

 

              Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti puta pješice i vozilima na teret kč.br. 1216/5 k.o. B. i to putem širine 5,50 metara na jugozapadnom dijelu čestice u površini od 28 m2 označenom u geodetskom elaboratu od 11. veljače 2005. godine izrađenom od strane ureda ovlaštenog inženjera geodezije M. J., a u korist kč.br. 614, kč.br. 615, kč.br. 679 i kč.br. 3965/15, sve k.o. B..

 

              Nalaže se tuženiku da izda tužitelju tabularnu ispravu podobnu za upis prava navedene služnosti u zemljišnim knjigama, jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda.

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 8.425,00 kuna u roku od 15 dana.

 

              U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška se odbija kao neosnovan, a odbija se u cijelosti i tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odbija se kao neosnovan“.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu „da preinači pobijanu presudu na način da se potvrđuje presuda prvostupanjskog suda, a podredno da rješenjem ukine u cijelosti ili djelomično presudu drugostupanjskog suda i predmet vrati na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostupanjskog suda“.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmetom spora zahtjev je na utvrđenje postojanja „prava stvarne služnosti puta pješice i vozilima“ na nekretnini tuženika „i to putem širine 5,50 metara na jugozapadnom dijelu čestice u površini od 28 m2 označenom u geodetskom elaboratu“, kumuliran s zahtjevom na izdavanje „tabularne isprave podobne za upis prava navedene služnosti u zemljišnim knjigama“.

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da „su parnične stranke sklopile kupoprodajni ugovor prema kojem je tužitelj od tuženika kupio nekretnine i to kč.br. zgr 615 upisanu u zk.ul. 601 k.o. B. u naravi zgrada, market, kčbr. 614 zgr upisanu u zk.ul. 601 k.o. B. u naravi tvornica pločica, kč.br. 679 zgr upisane u zk.ul. 601 k.o. B. u naravi tvorničko skladište te kč.br. 3965/15 zgr upisano u zk.ul. 1241 k.o. B. u naravi gospodarska zgrada i dvorište“, te

 

              - da „je u čl. 9. toga ugovora određeno da prodavatelj dozvoljava kupcu da uz granicu zemljišne parcele kč.br. 3965/15 k.o. B. postavi ogradu sukladno uvjetima uređenja prostora, izdanih od nadležnih državnih tijela, te da potpisivanjem toga kupoprodajnoga ugovora kupac stječe, bez ikakve naknade, trajno pravo pristupa pješice i vozilima preko parkirališne parcele prodavatelja od ceste do kupljenih nekretnina najkraćim putem“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude, primjenom odredaba čl. 373.a ZPP-a) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „kako je navedeno u toč. 9. Kupoprodajnog ugovora tuženik je tužitelju dozvolio pravo služnosti prolaza i provoza preko njegove parkirališne parcele a sve to kako bi isti mogao pristupiti do kupljenih nekretnina ali najkraćim putem“,

 

              - da „ako se ima u vidu djelatnost tužitelja, sa kojom je tuženik bio upoznat, da je zbog te tužiteljeve djelatnosti potrebno provoziti se kamionima pa i šleperima, to po ocjeni ovoga suda nije moguće predmetnu služnost gledati usko kako je to učinio sud prvog stupnja“,

 

              - da „stranke jesu ugovorile da ta služnost treba ići najkraćim putem i pravilno sud prvog stupnja ukazuje da bi služnost što manje trebala opterećivati poslužnu nekretninu, međutim kod toga treba također voditi računa da ta služnost provoza mora biti adekvatna okolnostima slučaja“,

 

              - da „predmetni put, koji ima služiti kao provoz vozilima kojima se tužitelj koristi u obavljanju svoje djelatnosti, treba biti takav da omogućava siguran i dopušten prolaz do poslužnih nekretnina a i od poslužnih nekretnina do glavne prometnice (javna cesta Buje - Grožnjan)“,

 

              - da „služnost na koju tuženik ukazuje da je među strankama dogovorena, moguće predstavlja najkraći put ali, prema priloženim dokazima (fotografijama i skicama), to nije i najsigurniji prolaz a nije ni prolaz kojim bi vozila (šleperi) kojima se tužitelj koristi nesmetano mogla tim putem provoziti“,

 

              - da „ovaj kojeg tužitelj predlaže...ne opterećuje suvišno nekretninu tuženika, pogotovo kraj činjenice da se ta služnost proteže na dijelu nekretnine kojom prolaze i provoze drugi korisnici tuženikova parkirališta“,

 

              - da „time što će se tim dijelom poslužne nekretnine služiti i tužitelj, nekretnina tuženika neće biti suvišno opterećena“,

 

              - da je „tuženik tužitelju prodao povlasne nekretnine i bio je dužan omogućiti mu adekvatan prilaz do njih“,

 

              - da „stranke u ugovoru nisu točno označile kuda bi se služnost trebala protezati već je određeno samo da tužitelj ima pravo pristupa preko parkirališne parcele prodavatelja od ceste do kupljenih nekretnina i to najkraćim putem“,

 

              - da „prolaz kojeg tužitelj traži je onaj koji bi omogućio tužitelju da sa javne ceste preko parkirališta tuženika provozi do nekretnina tužitelja, onih koje je od tuženika kupio i to sukladno Cestovnim uvjetima građenja (list 17 spisa), Lokacijskoj dozvoli (list 12 spisa), Potvrdi Ureda državne uprave (list 20 spisa), te geodetskim elaboratom izrađenim od strane ovlaštenog inženjera geodezije M. J., od 11. veljače 2005. godine (list 21 spisa)“,

 

              - da „tužitelj dakle traži onu služnost koja je u granicama onih normativa koji određuju prilaz na županijsku cestu“, pa da je „s obzirom na navedeno valjalo pobijanu presudu preinačiti“.

 

              Ostvaren je u reviziji tuženika istaknut revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, prema kojoj: „Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji (...) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“.

 

              Revident pravilno u reviziji ističe da „drugostupanjski sud presudu temelji na tumačenju članka 9. Ugovora o kupoprodaji nekretnina, a da pri tome u cijelosti zanemaruje odredbu članka 10. Ugovora“, pa da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, „budući ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“.

 

              Naime, odredbama „Kupoprodajnog ugovora“ sklopljenog između tužitelja (kao kupca) i tuženika (kao prodavatelja) 21. srpnja 1995. (list 9. do 11. spisa), uz ostalo propisano je: (članak 9.) „Prodavatelj dozvoljava kupcu da uz granicu zemljišne parcele k.č.br. 3965/15 k.o. B., postavi ogradu sukladno uvjetima uređenja prostora izdanih od nadležnih državnih tijela. Potpisivanjem ovoga ugovora kupac stiče, bez ikakve naknade, trajno pravo pristupa pješice i vozilima preko parkirališne parcele prodavatelja od ceste do kupljenih nekretnina najkraćim putem“, ali i - ovdje bitno (članak 10.) „Ugovorne stranke suglasne su, na zahtjev i prema potrebi kupca zaključiti poseban ugovor kojim će prodavatelj dati u zakup kupcu dodatni dio svoga parkirališta, a radi nesmetanog pristupa vozilima na kupljene nekretnine radi dopreme i otpreme robe“.

 

              Prema tome, uzimajući u obzir:

 

              - da je drugostupanjski sud presudu temeljio (prije svega) na tumačenju odredbe čl. 9. Ugovora - razmatrajući značenje pojma „najkraći put“, a

 

              - da pritom nije imao na umu odredbu čl. 10. Ugovora i nije zaključivao koje je značenje iste (odnosno koja je bila prava volja ugovornih strana za sklapanjem i takve odredbe pored navedene odredbe čl. 9.) - da će ugovorne strane prema zahtjevu i potrebi kupca (ovdje tužitelja) zaključiti poseban ugovor kojim će prodavatelj dati u zakup kupcu dodatni dio svoga parkirališta (a ne samo onaj određen najkraćim putem), a radi nesmetanog pristupa vozilima na kupljene nekretnine radi dopreme i otpreme robe, te

 

              - da revident pravilno primjećuje: ako „je volja stranaka pri sklapanju ugovora bila da se člankom 9. osnuje takvo pravo stvarne služnosti koje će odgovarati potrebama provoza šlepera odnosno vozila za dopremu i otpremu robe“, da nije jasna „potreba za ugovaranje posebne odredbe kojom se predviđa sklapanje ugovora o zakupu za potrebe provoza upravo takvih vozila“,

 

              drugostupanjska se presuda (barem) za sada ne može ispitati, budući da ne sadrži razloge o (toj) odlučnoj činjenici (glede svrhe odredbe čl. 10. Ugovora ako je sve već dogovoreno odredbom čl. 9.) - pa je za zaključiti da je time ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Stoga je, a jer ne postoje uvjeti za preinačenje osporene presude, primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a valjalo prihvatiti reviziju tuženika te ukinuti drugostupanjsku presudu (kako je odlučeno točkom I. izreke ovog rješenja) - i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

              U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano te ovisno o rezultatu ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku - ponovno odlučiti o žalbi tužitelja: i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbama čl. 375. ZPP-a.

 

              Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 30. siječnja 2018.