Baza je ažurirana 22.05.2025. 

zaključno sa NN 74/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Poslovni broj: Usž-167/18-2

 

Poslovni broj: Usž-167/18-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Biserke Kalauz, predsjednice vijeća, Slavice Marić-Okičić i Gordane Marušić-Babić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Juraja Dujma, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice L. G. iz Z., protiv tuženika Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Republike Hrvatske, Z., (ranije Ministarstvo socijalne politike i mladih Republike Hrvatske), radi prava na osobnu invalidninu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 UsI-509/17-8 od 3. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2018.

 

p r e s u d i o j e

 

I Poništava se presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 UsI-509/17-8 od 3. studenog 2017.

II Poništava se rješenje Ministarstva socijalne politike i mladih, Samostalni sektor za pravne poslove, Služba za drugostupanjski postupak, klasa: UP/II-551-08/14-01/35, urbroj: 519-06-1/8-16-2 od 6. lipnja 2016. godine.

III Poništava se rješenje Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica T., klasa: UP/I-551-06/13-07/11, urbroj: 534-122-12/03-13-3 od 28. studenog 2013. godine.

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Upravnog suda u Osijeku odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za poništavanjem rješenja tuženika pobliže označenog u izreci presude i uspostavljanje osobne invalidnine tužiteljici.

Osporenim rješenjem tuženika od 6. lipnja 2016. godine odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica T. od 28. studenog 2013. godine kao neosnovana.

Označenim rješenjem Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica T. od 28. studenog 2013. godine, tužiteljici L. G. prestaje pravo na osobnu invalidninu, s danom 30. rujna 2013. godine i obrazloženjem da ostvaruje prihod s osnova stipendije Grada Z. za studente s invaliditetom u iznosu od 1.650,00 kn, te da stoga ne ispunjava uvjete iz članka 66. stavak 3. Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" 33/12.) koja odredba propisuje, što se ne uračunava u prihod kod ostvarivanja prava na osobnu invalidninu.

Tužiteljica u žalbi u bitnom navodi da je od rođenja invalidna osoba 100%, nepokretna u invalidskim kolicima. Student je na F. fakultetu u Z., te je dobila stipendiju Grada Z. za invalidne osobe u iznosu od 1.650,00 kn. Centar za socijalnu skrb T. je donio rješenje kojim joj prestaje pravo na osobnu invalidninu 30. rujna 2013. godine, ocjenjujući iznos stipendije kao prihod. Kako se radilo o većem broju osoba obaviješten je Grad Z., Pravobraniteljica za invalidne osobe, te je Zakon o socijalnoj skrbi izmijenjen 1. siječnja 2014. Međutim, navedeni Centar za socijalnu skrb o tome nije tužiteljicu izvijestio niti joj uspostavio isplatu osobne invalidnine. Na rješenje Centra za socijalnu skrb izjavila je žalbu i čekala odluku o žalbi skoro tri godine. Uz sve to Ministarstvo socijalne politike i mladih se naknadno očitovalo na zahtjev Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, od 23. travnja 2014. godine, da ukoliko student dobiva stipendija u kategoriju osoba s invaliditetom, ta stipendija se ne računa kao dohodak, pa nema zapreke za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu. Zakon o porezu na dohodak, ne smatra prihodom stipendije osoba s invaliditetom, dakle iste nisu prihod i nema zapreke za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu i istovremeno stipendije za školovanje osoba s invaliditetom. Predlaže da sud poništi osporenu presudu i rješenje tuženika, tužiteljici ostavi pravo na osobnu invalidninu, i tužiteljicu oslobodi od plaćanja troškova spora.

              Tuženo tijelo nije dostavilo odgovor na žalbu.

              Žalba je osnovana.

              Tužbeni zahtjev je osnovan.

              Zakon o socijalnoj skrbi ("Narodne novine" 33/12., 46/13., 49/13.-u daljnjem tekstu: ZoSS/12., koji je u to vrijeme na snazi), u odredbi članka 66. stavak 1. propisuje da osobna invalidnina iznosi mjesečno 250% osnovice iz članka 32. stavak 1. tog Zakona, za osobu koja nema vlastiti prihod ni imovinu iz članka 37. podstavak 6. ovog Zakona. Prema stavku 2. članka 66. ZoSS/12, ako osoba iz članka 65. ovog Zakona ostvaruje prihod po bilo kojoj osnovi, osobna invalidnina utvrđuje se kao razlika između iznosa iz stavka 1. i prosječnog prihoda ostvarenog u prethodna tri mjeseca prije podnošenja zahtjeva.

Stavak 3. članka 66. ZoSS/12 propisuje, da se u prihod iz stavka 2. ne uračunavaju, pomoć za uzdržavanje, pomoć za troškove stanovanja, mirovina do iznosa najniže mirovine, ortopedski dodatak, sredstava za uzdržavanje koje prima dijete i doplatak za djecu.

Iz navedene odredbe neprijeporno proizlazi da ZoSS/12 u članku 66. stavak 2. priječi ostvarivanje prava na osobnu invalidninu, osobama koje ostvaruju „prihod po bilo kojoj osnovi“. U stavku 3. članka 66. navodi se, što se još neće smatrati prihodom. Dakle, prihod po bilo kakvoj osnovi što je zakonski tekst članka 66. stavak 2. ZoSS/12 može se tumačiti jedino relevantnom odredbom Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" 177/04....136/15.-u daljnjem tekstu: ZoPD/04, koji je na snazi u to vrijeme). Navedeni Zakon definira pojam dohotka, izvore dohotka i poreznu osnovicu, a u članku 9. ZoPD/04 izrijekom se propisuje, što se ne smatra dohotkom, između ostalog, dohotkom se ne smatra, u stavku 1. točka 4. podtočka 2.1.4. „primici osoba s invaliditetom osim plaća i mirovina“.

Iz navedenog proizlazi da primici osoba s invaliditetom osim plaća i mirovina sukladno ZoPD/04 ne smatraju se dohotkom, u smislu navedenog Zakona.

              U upravnom sporu i upravnom postupku, na pogrešan način tumačena je odredba članka 66. stavak 2. i 3. ZoSS/12 na način, da se prihodom ne smatraju samo davanja sadržana u stavku 3. koja su izrijekom navedena, dok je potpuno zanemarena odredba stavka 2. članka 66., koja izrijekom propisuje „ostvaruje prihod po bilo kojoj osnovi“.

              U skladu s tim je i očitovanje Ministarstva socijalne politike i mladih (naziv tuženika u to vrijeme) na zahtjev Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom od 23. travnja 2014. godine, u kojem je jasno iznijeto tumačenje, da ukoliko student ima stipendiju u kategoriji stipendija za studente s invaliditetom, ta se stipendija ne računa kao dohodak, pa nema zapreke za ostvarivanje prava na osobnu invalidninu. U obrazloženju tog tumačenja Ministarstvo se poziva na Zakon o socijalnoj skrbi i na Zakon o porezu na dohodak i to upravo na odredbu članka 9. stavak 2. podtočka 2.1.4. Sukladno navedenom očitovanju tuženika i pozivanju na članak 9. Zakona o porezu na dohodak, istovjetno tumačenje vrijedi i za primjenu ZoSS/12, koji je bio na snazi do 1. siječnja 2014. godine.

              Odluku o žalbi tužiteljice, tuženik je donio 6. lipnja 2016. godine, dakle tri godine nakon izjavljivanja žalbe, koja žalba je odbijena, unatoč datom mišljenju tog Ministarstva, koje prileži spisu upravnog predmeta. Socijalna skrb je djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku. Njome se osiguravaju i ostvaruju mjere i programi, namijenjeni socijalno ugroženim osobama, a posebice invalidnim osobama, a temelji se na načelima, pravičnosti, dostupnosti, pravodobnosti, poštivanju ljudskih prava, zabrani diskriminacije i informiranost o pravima i uslugama, kako je to izrijekom propisano člankom 6. tada važećeg ZoSS/12. 

Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom ("Narodne novine" 6/2007.) R. Hrvatska se obvezala na zaštitu i osiguravanje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda osoba s invaliditetom, te se u tu svrhu država obvezuje usvojiti odgovarajuće zakonodavstvo, upravne i druge mjere, za provođenje prava propisanih Konvencijom.

              Iz navedenih razloga, Sud je poništio presudu Upravnog suda u Osijeku, poništio rješenje tuženika i rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela, kao nezakonite odluke, kojima je povrijeđeno materijalno pravo, na štetu tužiteljice. Time tužiteljica ostvaruje pravo na osobnu invalidninu, nastavno od 30. rujna 2013. pa nadalje, temeljem rješenja od 27. listopada 2008. godine sukladno Odlukama Vlade RH o osnovici za izračun iznosa prava iz socijalne skrbi i Zakona o socijalnoj skrbi ("Narodne novine"157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17.) dok su za isto ispunjeni zakonom propisani uvjeti.

              Tužiteljica ne snosi troškove spora sukladno članku 79. stavak 4. ZUS-a.

              Sud je stoga temeljem članka 74. stavak 2. ZUS-a odlučio kao u izreci.

 

U Zagrebu 24. siječnja 2018.

 

Predsjednica vijeća

Biserka Kalauz,v.r.

 

 

 

 

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu