- 1 -              Rev 2497/17-3

 

 

 

 

Broj: Rev 2497/17-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke Žabčić članice vijeća, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja P. I. d.o.o., P., kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u P., protiv ovršenika D. V. iz Savezne Republike Njemačke, H., kojeg zastupa punomoćnik E. Z., odvjetnik u Z., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj Gž Ovr-108/17-2 od 8. lipnja 2017., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Povrv-1083/16-9 od 4. studenoga 2016., u sjednici održanoj 24. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o    j e

 

Revizija ovrhovoditelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev ovršenika za naknadu troška za sastav odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskim je rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je, u točki I. izreke, obustavljena ovrha u ovom predmetu te je ukinuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. K. iz P., ..., poslovni broj Ovrv-5695/16 od 12. travnja 2016., kao i sve ovršne radnje određene na temelju toga rješenja te je odbačen ovrhovoditeljev prijedlog za ovrhu od 14. ožujka 2016. Ujedno je naloženo ovrhovoditelju da ovršeniku naknadi troškove postupka u iznosu od 312,50 kn (toč. II. izreke).

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio ovrhovoditelj, u smislu odredbe čl. 12. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 - dalje: OZ) u svezi s čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom postupku ovisi o rješavanju pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojima revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predlaže preinačiti pobijano rješenje u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti istu odluku i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju ovršenik istu predlaže odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. OZ-a, u ovršnom se postupku revizija može izjaviti samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Odredbom st. 3. istog članka propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U podnesenoj reviziji ovrhovoditelj postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

- Smije li sud pozivom na odredbu čl. 279. st. 3. OZ obustaviti ovrhu, ukinuti rješenje o ovrsi, ukinuti ovršne radnje te odbaciti ovršni prijedlog, nakon što je javni bilježnik već donio rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave?

 

Ovrhovoditelj ističe da je shvaćanje zauzeto u pobijanoj odluci drugostupanjskog suda protivno shvaćanju zauzetom u čitavom nizu odluka Županijskog suda u Osijeku (navodi 4 odluke), Županijskog suda u Splitu (navodi 7 odluka), Županijskog suda u Bjelovaru (navodi 3 odluke), Županijskog suda u Vukovaru (navodi 3 odluke), Županijskog suda u Varaždinu (navodi 1 odluku) te osobito Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (navodi ukupno 11 odluka toga suda).

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je ovlaštenje suda da obustavi ovrhu, ukine ovršne radnje i rješenje o ovrsi te odbaci ovršni prijedlog, a s obzirom da je javni bilježnik izdao rješenje o ovrsi u postupku s međunarodnim elementom (ovršenik je strana fizička osoba sa domicilom u Saveznoj Republici Njemačkoj), bez da je prije toga proslijedio spis sudu radi donošenja odluke o ovršnom prijedlogu s obzirom na možebitnu mjesnu i stvarnu nenadležnost tog javnog bilježnika.

 

Polazeći od utvrđenja da ovršenik ima domicil u Saveznoj Republici Njemačkoj te da je ovrha pokrenuta radi naplate dnevne parkirne karte odnosno naknade za pruženu javnu uslugu parkiranja na području G. P., nižestupanjski sudovi ocjenjuju da se radi o postupku s međunarodnim elementom. Obrazlažući primjenu materijalnog prava, sudovi navode da se je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu 2016. u Republici Hrvatskoj, kao državi članici Europske unije, neposredno primjenjivala Uredba (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (u daljnjem tekstu: Uredba (EU) broj 1215/2012), čijim čl. 7. Uredbe (EU) br. 1215/2012 je propisano da osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s ugovorom pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze. Za potrebe ove odredbe te ako nije drukčije dogovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je u slučaju pružanja usluga mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru. Navedena odredba Uredbe stoga istovremeno uređuje pitanje međunarodne nadležnosti i mjesne nadležnosti, neovisno o nacionalnim propisima.

 

S obzirom na to da je usluga parkiranja pružena u Republici Hrvatskoj, na području P., prema prethodno citiranom čl. 7. Uredbe (EU) br. 1215/2012 proizlazila bi nadležnost suda (javnog bilježnika) u Republici Hrvatskoj nadležnog za mjesto P., odnosno javnog bilježnika s područja nadležnosti Općinskog suda u Pagu. Izražavajući određene dvojbe u vezi primjene Uredbe (EU) br. 1215/2012 u ovom predmetu, kako zbog prirode pravnog odnosa parničnih stranaka, tako i zbog činjenice što nije izričito propisano da se Uredba primjenjuje i na nadležnost javnih bilježnika u Republici Hrvatskoj, kao što je propisano za javne bilježnike u Mađarskoj (čl. 3.a Uredbe (EU) broj 1215/2012), sudovi ocjenjuju da javni bilježnik u P. ne bi bio nadležan za donošenje pobijanih rješenja o ovrsi ni pod uvjetom da se u konkretnom slučaju predmetna Uredba ne primjenjuje. To obrazlažu time da je prema čl. 279. st. 1. OZ-a za određivanje ovrhe mjesno nadležan javni bilježnik čije sjedište je u jedinici područne (regionalne) samouprave prebivališta ili sjedišta ovršenika, a prema čl. 38. mjesna nadležnost uređena OZ-oma je isključiva. Ovršenik nema prebivalište u Republici Hrvatskoj pa se na temelju ove odredbe uopće ne može uspostaviti nadležnost bilo kojeg javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj.

 

U odnosu na postavljeno pravno pitanje treba reći da prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom u odluci ovoga suda broj Revt 419/16-4 od 15. ožujka 2017., sud mora odbaciti prijedlog za ovrhu ako ovršenik nema prebivalište na području županije gdje javni bilježnik ima sjedište, a tim prije ako uopće nema prebivalište ili sjedište na području Republike Hrvatske. Ovo zato što je jedan od razloga kada ovrhovoditelj može tražiti pravnu zaštitu od suda u postupku izdavanja platnog naloga upravo kada dužnik ima prebivalište u inozemstvu sukladno odredbi čl. 446. st. 3. ZPP-a ili eventualno sukladno pravilima o europskom postupku za izdavanje platnog naloga prema Uredbi (EZ) broj: 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uvođenju europskog postupka za izdavanje platnog naloga.

 

Utoliko se za revizijsko pitanje, kako ga je postavio revident, ne može uzeti da je riječ o pitanju koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

 

Radi navedenog revizija ovrhovoditelja nije dopuštena, pa ju je valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a odbaciti.

 

Ovršeniku nije dosuđen traženi trošak na ime sastava odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 24. siječnja 2018.