- 1 -              Revr 1114/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1114/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Mikšića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. U. iz A., kojeg zastupa punomoćnik Z. G., odvjetnik u S., protiv tuženika B. d.d. T., kojeg zastupa punomoćnica Lj. B., dipl. pravnica kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-211/13 od 27. ožujka 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-601/08 od 29. kolovoza 2012., u sjednici održanoj 24. siječnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete s osnova pretrpljenih bolova, straha, tuđe pomoći i njege, naruženosti, smanjena životne aktivnosti te izgubljene zarade , a potom rente iz iste osnove, kao i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, koja sadržajno predstavlja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), navodeći da istu podnosi iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske pobijane presude preinačiti u smislu revizijskih navoda podredno ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio istu odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovna.

 

Prema odredbi čl. 392.a. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Budući da pobijana presuda nije nerazumljiva niti sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Prihvaćenjem ocjene dokaza, koju je izveo prvostupanjski sud, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, koju tužitelj opisno ističe u reviziji, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

Drugi opsežni prigovori revidenta u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka odnose se na osporavanje utvrđenih činjenica u spisu i načina na koji su sudovi utvrdili odlučne činjenice u ovom postupku i time takvi prigovori predstavljaju prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji prigovor nije moguće iznositi u ovoj revizijskoj fazi postupka sukladno odredbi čl. 385. ZPP.

 

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete nastale 7. ožujka 1991. kao posljedica povrede na radu.

 

U ovoj je pravnoj stvari sporno je u revizijskom stupnju postoji li odgovornost tuženika (kao poslodavca) za štetu koju je pretrpio tužitelj (kao tuženikov radnik) na radu 7. ožujka 1991.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu brodomontera,

 

- da je dana 7. ožujka 1991. tužitelj kao radnik tuženika doživio nezgodu na radu radeći na brodu u izgradnji, kada je u izvođenju poslova postavljanja rubne trake na drugoj platformi pao s visine od nekoliko metara i zadobio teške tjelesne ozljede,

 

- da je navedene radove obavljao protivno nalogu i uputama pretpostavljenog radnika i samoinicijativno,

 

- da je samu radnu operaciju izvodio protivno pravilima struke, ovo unatoč upozorenjima radnih kolega na nepravilan rad,

 

- iz sadržaja zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru Inspekcije rada Općine T. utvrđeno da je tužitelj bio stručno osposobljen za rad te da je koristio osobna zaštitna sredstva.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj prilikom obavljanja poslova montiranja rubne trake kojima je pristupio samoinicijativno, protivno nalogu nadređenoga, a pri tom samu radnu operaciju izvodeći protivno pravilima struke, da je bio stručno osposobljen za rad i imao zaštitnu obuću i odjeću, sudovi su ocijenili da je šteta nastala isključivo krivnjom tužitelja, slijedom čega su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete pozivom na odredbu čl. 6. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94 - dalje: ZZR).

 

Odredbom čl. 6. ZZR propisano da je poslodavac dužan naknaditi štetu radnika zbog povrede na radu, ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju od odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika). Dakle, navedenom odredbom propisana je objektivna odgovornost poslodavca za štetu koju radnik trpi zbog povrede na radu, osim ako ne dokaže neki od taksativno propisanih razloga koji ga oslobađaju od odgovornosti, a u koje spada i krivnja radnika.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, kada je u postupku utvrđeno da je do ozljeđivanja tužitelja došlo isključivo zbog samovoljnog ponašanja tužitelja, njegova postupanja protivno nalogu ovlaštenog radnika kao i izvođenja same radne operacije protivno pravilima struke, a unatoč upozorenjima drugih radnika na isto, to su i po ocjeni ovog suda nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužitelj isključivo kriv za nastanak štetnog događaja te odbili tužbeni zahtjev.

 

Stoga, s obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 6. ZZR za naknadu štete, slijedom navedenog neosnovanim se ukazuju revizijski navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

Ostali revizijski razlozi zapravo su razlozi činjenične naravi. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenih razloga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te je revizija tužitelja na temelju čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 24. siječnja 2018.