Poslovni broj Gž-2888/2017-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2888/2017-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji pojedincu Ingrid Bučković, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika A. R. d.o.o., OIB: ................,  zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J., protiv tuženice-protutužiteljice S. Š. OIB: ................., radi naknade štete i isplate, odlučujući o žalbi tuženice-protutužiteljice podnesene protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2882/2014-76 od 30. listopada 2017., 19. siječnja 2018.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              Odbija se žalba tuženice-protutužiteljice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2882/2014-76 od 30. listopada 2017..

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem izrečena je tuženici-protutužiteljici (dalje:tuženica) novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kn te joj je naloženo da kaznu plati u roku od osam dana u korist državnog proračuna, a u protivnom da će se naplata kazne provesti izravnom naplatom na novčanim sredstvima tuženice putem Financijske agencije, odnosno u slučaju neuspjele naplate da će se novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora.

 

              Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno postupanje.

 

U žalbi se poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je pobijano rješenje nerazumljivo odnosno da ne sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama. Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja da nije jasno da li je tuženoj izrečena novčana kazna zbog vrijeđanja suda ili zlouporabe procesnih ovlaštenja, kao niti na koje se konkretno podneske odnosno radnje odnosi izricanje novčane kazne pa da sud nije postupio po uputi iz ukidnog rješenja drugostupanjskog suda. Ističe da podnesci tuženice ne sadrže uvrede prema pojedinom sucu niti sudu općenito već se u istima tuženica samo poziva na relevantne odredbe Zakon o pečatima i žigovima s grbom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/95, dalje: ZPŽGRH).

 

              Žalba nije osnovana.

 

Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženica jer suprotno žalbenim razlozima pobijano rješenje nije nerazumljivo budući da sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama pa se kao takvo može ispitati. Naime, iz obrazloženja pobijanog rješenja razvidno je za koje je konkretno parnične radnje i iz kojih razloga prvostupanjski sud ocijenio da predstavljaju zlouporabu procesnih prava odnosno vrijeđanje suda (podnošenje zahtjeva za izuzeće  i vrijeđanje suda u podnescima od 30. lipnja 2015. i 06. srpnja 2015.), kao i da je novčana kazna izrečena po obje osnove, iako je točno da prvostupanjski sud izražava stajalište da se radi o jedinstvenoj osnovi za izricanje novčane kazne.

 

              Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. u svezi sa čl. 381. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

 

              Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud u bitnome utvrđuje da je neposredno prije ročišta za glavnu raspravu 30. lipnja 2015. zaprimljen podnesak tuženice istoga datuma u kojemu se tvrdi da su krivotvoreni pečati s grbom Republike Hrvatske kojima se služi raspravni sudac i ostali suci Općinskog suda u Rijeci te tuženica nalaže trenutnu obustavu rada u predmetnom parničnom postupku i pečaćenje sudnice od strane takozvanog predsjednika Općinskog suda u Rijeci, kao i suda u cjelini jer da njoj ne može suditi nezakonito i protuustavno ustrojeni sud sa kojim može imati posla samo u smislu kaznenog progona počinitelja veleizdaje.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da se uslijed navedenog podneska tuženice nije moglo održati ročište, a na koje nije pristupila niti tuženica radi saslušanja, niti je svoj izostanak opravdala, dok je punomoćnik tuženice iznenađen njezinim nepristupanjem opravdao izostanak njezinom psihičkom rastrojenošću te se obvezao pojasniti sadržaj dostavljenog podneska tuženice.

 

              Također, prvostupanjski sud utvrđuje da je 01. srpnja 2015. ponovno zaprimljen podnesak tuženice kojim otkazuje punomoć svome punomoćniku, uz ponovno dostavljeni uvredljivi podnesak od 30. lipnja 2015., zbog čega je raspravni sudac smatrajući da se radi o zahtjevu za izuzeće zatražio donošenje odluke o tom zahtjevu, da bi 06. srpnja 2015. zaprimio novi podnesak u kojemu tuženica ponavlja uvredljive tvrdnje iz podneska od 30. lipnja 2015. te između ostalog tvrdi da je raspravni sudac pokazao ekstremnu nepismenost kada je njezin zahtjev za pečaćenje suda poistovjetio sa zahtjevom za izuzeće, te ujedno tvrdnje o navodnoj veleizdaji neslućenih razmjera proširuje i na Županijski sud u Rijeci, Vrhovni sud Republike Hrvatske, Ustavni sud Republike Hrvatske, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Hrvatsku odvjetničku komoru, te ističe da će se odlaganje postupanja po njezinom nalogu smatrati otežavajućom okolnošću u predstojećim kaznenim postupcima .

 

Stajalište je prvostupanjskog suda da je zlouporaba procesnih ovlaštenja širi pojam koji u sebi uključuje i vrijeđanje suda te druga činjenja i nečinjenja sudionika parničnog postupka koja je u zakonu nemoguće taksativno navesti, s time da je kritika na rad suca dopuštena, ali ne smije biti uvredljiva ni za koga.

 

              Prema stajalištu prvostupanjskog suda podnesak tuženice od 30. lipnja 2015. kojim traži pečaćenje suda predstavlja zahtjev za izuzeće raspravnog suca, a imajući u vidu da je isti podnesen upravo istoga dana kada je trebalo biti održano ročište za glavnu raspravu radi saslušanja stranaka i svjedoka, i to iz razloga koji su tuženici bili od ranije poznati, prvostupanjski sud zaključuje da podnošenje takvog zahtjeva predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja.

 

              Nadalje, imajući u vidu brojne uvrede iz podnesaka tuženice od 30. lipnja 2015. i 06. srpnja 2015., posebice u dijelu u kojem tuženica iznosi tvrdnje o općepoznatoj veleizdaji, prvostupanjski sud zaključuje da se radi o krajnje uvredljivim podnescima kako za raspravnog suca, tako i za cjelokupno pravosuđe i policiju.

 

              Pri tome, prvostupanjski sud izražava stajalište da je tuženica od strane institucija Republike Hrvatske koje toleriraju njezino ponašanje očito ohrabrena u iznošenju uvredljivih navoda, kao primjerice ranije donesenom ukidanom odlukom ovog drugostupanjskog suda, koje odluke demotiviraju nižestupanjske sudove u sankcioniranju procesnih zlouporaba tuženice i loše djeluju na generalnu prevenciju zlouporaba počinjenih od strane ostalih stranaka.

 

Stoga, prvostupanjski sud imajući u vidu naprijed iznesena utvrđenja, pozivom na odredbu čl. 10. i čl. 110. ZPP-a donosi odluku o izricanju novčane kazne tuženici u iznosu od 5.000,00 kn.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da navodi podnesaka tuženice zaprimljeni 30. lipnja 2015. i 06. srpnja 2015. predstavljaju vrijeđanje suda.

 

              Naime, sudovi i druga državna tijela nisu izuzeti od kritike i nadzora javnosti, međutim ta kritika ne smije prijeći granice dopuštene kritike rada suda odnosno ne smije prijeći u  uvredu.

 

U konkretnom slučaju, navodi tuženice da se „raspravni sudac i sud koriste krivotvorenim pačatima“, da je „pečaćenje suda po njezinom nalogu dužan provesti takozvani predsjednik Općinskog suda u Rijeci“, da njoj ne može suditi „nezakoniti i protuustavno ustrojeni sud“, da s istim može imati posla samo u smislu „kaznenog progona počinitelja veleizdaje“, da je „raspravni sudac pokazao ekstremnu nepismenost“, kao i u dijelu u kojem tvrdnje o „veleizdaji neslućenih razmjera“ proširuje i na više sudove u Republici Hrvatskoj te Ustavni sud Republike Hrvatske i ostale pravosudne institucije, nedvojbeno dovode u pitanje profesionalne kompentencije i zakonitost rada ne samo raspravnog suca, već i Općinskog suda u Rijeci u cjelini te viših sudova u Republici Hrvatskoj i Ustavnog suda Republike Hrvatske, kao i pravosudnog sustava u Republici Hrvatskoj u cjelini, te su kao takvi svakako uvredljivi i omalovažavajući prema pravosuđu Republike Hrvatske općenito i predstavljaju neprimjereni način komunikacije stranke sa sudom. Pri tome, takvi navodi nisu bili neophodni u svrhu ostvarivanja prava tuženice u predmetnom postupku, već su očito izneseni isključivo sa namjerom vrijeđanja suda i potkopavanja autoriteta sudbene vlasti u cjelini, posebice kada se ima u vidu da je tuženica otvoreno iznijela optužbe o  počinjenju kaznenog djela veleizdaje od strane sudaca.

             

Također, prihvatljivo je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženica podnošenjem podneska od 30. lipnja 2015. zlouporabila prava koja joj pripadaju u postupku, ali iz drugih razloga.

 

Naime, suprotno stavu prvostupanjskog suda podnošenje zahtjeva za izuzeće suca neposredno prije održavanja ročišta, samo za sebe ne predstavlja zlouporabu procesnih prava, budući da sukladno odredbi čl. 73. st. 6. ZPP-a stranka može podnijeti zahtjev za izuzeće suca prvostupanjskog suda sve do zaključenja glavne rasprave, dakle i neposredno prije održavanja ročišta.

 

Međutim, tuženica navedenim podneskom nije izričito zatražila izuzeće suca, kako to i sama tvrdi u žalbi, već je dala vlastiti „nalog za pečaćenje suda“ uz tvrdnju da se sud koristi krivotvorenim pečatima sa žigom Republike Hrvatske zbog čega da je u sudskim postupcima počinjena veleizdaja, a u kojim postupcima se urušava ustavnopravni poredak Republike Hrvatske te sudi nelegalno i nezakonito ustrojeni sud. Dakle, imajući u vidu sadržaj navedenog podneska, kojim tuženica kao stranka „nalaže obustavu rada suda“ u predmetnom postupku, i to na uvredljiv način i uz teške optužbe, kao i činjenicu da je isti podnesen neposredno prije održavanja ročišta za glavnu raspravu na kojem su trebali biti izvedeni dokazi, očito je da je svrha takvog podneska bila isključivo onemogućavanje suda u suđenju u predmetnoj pravnoj stvari na način koji nije predviđen zakonom, tim više što niti punomoćnik tuženice nije bio u mogućnosti na ročištu određeno se izjasniti o pravnoj naravi tog podneska, zbog čega je sud na njegov prijedlog odgodio ročište pa je i prema ocijeni ovog suda tuženica navedenim podneskom zlouporabila procesna ovlaštenja u smislu odredbe čl. 10. st. 1. ZPP-a.

 

Međutim, nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da zlouporaba procesnih ovlaštenja u sebi sadrži i vrijeđanje suda, jer se sukladno odredbi čl. 10. i čl. 110. ZPP-a radi o dvije različite pravne osnove za  izricanje novčane kazne, ali unatoč takvom pogrešnom pravnom stajalištu, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tuženici izrekao novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 kn.

 

To iz razloga jer je tuženica predmetnim podnescima iznijela teške uvrede na račun suda, a podneskom od 30. lipnja 2015. ujedno zlouporabila procesna prava, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 10. i čl. 110. ZPP-a kada je tuženici izrekao novčanu kaznu. Pri tome je visina kazne u iznosu od 5.000,00 kn odmjerena sukladno odredbi čl. 10. st.2. ZPP-a kojom je za fizičku osobu propisana novčana kazna zbog zlouporabe prava u postupku u iznosu od 500,00 do 10.000,00 kn, te sukladno odredbi čl. 110. st. 1. ZPP-a kojom je zbog vrijeđanja suda propisana kazna za fizičku osobu u iznosu od 500,00 do 5.000,00 kn. Naime, iznos izrečene novčane kazne u okolnostima konkretnog slučaja ukazuje se adekvatnim brojnosti i težini iznesenih uvreda, posebice s obzirom da navodi tuženice iz predmetnih podnesaka direktno omalovažavaju profesionalne kvalitete uređujućeg suca te otvoreno upiru na nezakonitost njegova rada i rada Općinskog suda u Rijeci te ostalih sudova i pravosudnih tijela Republike Hrvatske, kao i s obzirom da sadrže otvorene optužbe o počinjenju kaznenog djela veleizdaje od strane sudaca i drugih dužnosnika pravosudnih tijela, a osobito s obzirom na ustrajnost tuženice u iznošenju uvredljivih navoda, pri čemu takvi navodi nisu bili nužni za ostvarenje njezinih prava u postupku.

 

U odnosu na stajalište prvostupanjskog suda o „ohrabrivanju“ tuženice u zlouporabi prava te „demotiviranju“ sudova u sankcioniranju zlouporaba i izostanku generalne prevencije od strane viših sudova, valja istaknuti da takvo stajalište nije prihvatljivo budući da je odluka drugostupanjskog suda kojom je ukinuta prijašnja odluka prvostupanjskog suda o kažnjavanju tuženice u ovom predmetu donesena isključivo zbog počinjene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka od strane prvostupanjskog suda zbog koje se donesena odluka nije mogla niti ispitati, a ne radi „ohrabrivanja“ tuženice u zlouporabi prava i „demotiviranju“ sudova u sankcioniranju zlouporaba. Podredno, osobno stajalište prvostupanjskog suda o radu viših sudova u smislu odredbe čl. 338. st. 4. u svezi sa čl. 347. ZPP-a ne iznosi se u sudskim odlukama, već se sukladno navedenim odredbama iznose odlučne činjenice i pravna stajališta u primjeni materijalnog prava.

 

Konačno, valja navesti da izricanjem novčane kazne tuženici u konkretnom slučaju zbog zlouporabe procesnih prava i vrijeđanja suda, nije povrijeđeno pravo tuženice na slobodno izražavanje iz odredbe čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija).

 

Naime, za utvrđenje da li je došlo do povrede slobode izražavanja zajamčene odredbom čl. 10. Konvencije nužno je provesti test razmjernosti koji podrazumijeva odgovor na tri pitanja i to da li akt ili radnja državnog tijela kojim se reagira na neku izjavu predstavlja miješanje u slobodu izražavanja onoga tko je dao izjavu, zatim da li je miješanje bilo zakonito i da li je imao legitiman cilj, te konačno da li je miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

 

Izricanje novčane kazne tuženici zbog navoda iz predmetnih podnesaka predstavlja miješanje države u njezino pravo na slobodu izražavanja budući da je čl. 10. Konvencije primjenjiv ne samo na izjave koje su prihvatljive, već i na one izjave koje se smatraju uvredljivima. Pri tome, odredba čl. 10. Konvencije ne jamči apsolutno neograničenu slobodu izražavanja već je ta sloboda podložna iznimkama koje valja strogo tumačiti, s time da sloboda izražavanja stranaka u sudskim postupcima nije neograničena i autoritet sudbene vlasti dovoljno je važan da opravdava ograničenje ove slobode (presuda Europskog suda za ljudska prava K. protiv Republike Hrvatke). U konkretnom slučaju miješanje u slobodu izražavanja propisano je odredbom čl. 73. st. 1. ZPP-a te se njime težilo ostvariti legitiman cilj održavanja autoriteta sudbene vlasti, slijedom čega je miješanje izricanjem novčane kazne tuženici bilo zakonito i  imalo legitiman cilj. Odgovor na treće pitanje ovisi o utvrđenju da li je s obzirom na konkretne okolnosti postignuta poštena ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet sudbene vlasti i s druge strane, zaštite slobode izražavanja tuženice. U konkretnom slučaju s obzirom na utvrđenje da je tuženica svojim navodima otvoreno i direktno iznijela uvrede i optužbe na račun rada raspravnog suca, suda i sudbene vlasti u cjelini, a nema okolnosti koje bi dovele do zaključka da je sporni izričaj bio nužan za ostvarenje njezinih prava u postupku, dakle s obzirom na utvrđenje da je njezina jedina namjera bila uvrijediti sud, kao i da je visina izrečene novčane kazne adekvatna prirodi i težini iznesenih uvreda, za zaključiti je da izrečena novčana kazna nije nerazmjerna legitimnom cilju održavanja autoriteta sudbene vlasti, dakle da je miješanje u slobodu izražavanja tuženice bilo „nužno u demokratskom društvu“.

 

U odnosu na žalbene navode kojima tuženica osporava utvrđenje suda o uvredljivim navodima iz predmetnih podnesaka, valja odgovoriti da se tuženica u istima nije pozivala samo na odredbe ZPŽGRH-a kako to tvrdi u žalbi, već je u pretežitom dijelu podnesaka iznosila uvredljive i omalovažavajuće navode u odnosu na rad suda.

 

              Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i pobijano rješenje pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi, kao u izreci.

 

 

U Rijeci, 19. siječnja 2018.

 

 

Sutkinja

 

Ingrid Bučković