1

Poslovni broj: Gž-889/17-2

 

Poslovni broj: Gž-889/17-2

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice N. C. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u S., protiv tužene R. H., OIB ..., zastupane po ODO u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tužene, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2017. godine broj P-6062/15-23, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2018.,

 

presudio je

 

Žalba tužiteljice djelomično se uvažava a djelomično odbija kao neosnovana dok se žalba tužene odbija kao neosnovana te se prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 15. ožujka 2017. godine broj P-6062/15-23:

-potvrđuje u dijelu u kojem je tužiteljici dosuđen iznos od 114.000,00 kn (slovima: sto četrnaest tisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate (toč. I izreke) te u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u iznosu od 731.359,24 kn (slovima: sedamsto trideset jednu tisuću tristo pedeset devet kuna i dvadeset četiri lipe), (dio toč. II. izreke),

-preinačuje u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom za iznos od 39.000,00 kn (slovima: trideset devet tisuća kuna), (dio toč. II izreke) kao i u odluci o parničnom trošku te se u tom dijelu sudi:

Tužena R. H. dužna je platiti tužiteljici N. C. daljnji iznos od 39.000,00 kn (slovima: trideset devet tisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. ožujka 2017. godine kao dana presuđenja do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Tužena R. H. dužna je platiti tužiteljici N. C. na ime prouzročenog parničnog troška iznos od 14.790,00 kn (slovima: četrnaest tisuća sedamsto devedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, tj. 15. ožujka 2017. godine pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Trošak odgovora na žalbu tužiteljici se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužiteljici isplati iznos od 114.000,00 kn te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.214,30 kn sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate. Istom presudom tužiteljica je odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 770.359,24 kn.

Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti prihvati njezin tužbeni zahtjev.

Protiv prvostupanjske presude žali se i tužena zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

Odgovor na žalbu podnijela je tužiteljica, u kojem poriče navode žalbe tužene i predlaže da drugostupanjski sud žalbu tužene odbije kao neosnovanu.

 

Žalba tužiteljice je djelomično osnovana dok je žalba tužene u cijelosti neosnovana.

 

Na žalbu tužiteljice:

Tužiteljica u svojoj žalbi iznosi i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, međutim, u samoj žalbi ne obrazlaže u čemu bi se sastojala ta bitna povreda. Zbog toga je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na eventualno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda, tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

Također, prvostupanjski sud je utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva, te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 770.359,24 kn i kada je tužiteljici dosudio parnični trošak u iznosu od 11.214,30 kn.

Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica vlasnica stana u Z., ukupne površine 132,20 m2, koji je smješten na prvom katu zgrade, a u kojem stanu živi zaštićeni najmoprimac, koja tužiteljici kao vlasnici stana plaća zaštićenu najamninu koja od 2014. godine iznosi 650,86 kn, dok je prije tog razdoblja zaštićena najamnina bila znatno niža. Tužiteljica smatra da bi na tržištu ostvarila najamninu za taj stan u iznosu od 5.000,00 kn, zbog čega smatra da je krivnjom tužene izgubila iznos od 884.359,24 kn. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica doista vlasnica predmetnog stana i da u tom stanu temeljem Zakona o najmu stanova živi zaštićeni najmoprimac s kojim je tužiteljica sklopila ugovor o najmu uz zaštićenu najamninu za koju je prvostupanjski sud utvrdio da je u razdoblju od 2002. do 2014. godine iznosila 520,62 kn, a od travnja 2014. godine iznosi od 650,86 kn. Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio visinu najamnine za stanove u tom dijelu grada Z. na temelju podataka ureda, odnosno tvrtke D. n. d.o.o. kao društva osnovanog od strane navedenog Ureda, a koja upravlja nekretninama i stanovima u vlasništvu tužene, a u skladu sa dokaznim prijedlogom tužiteljice. Iz podataka D. n. d.o.o. proizlazi da su državni stanovi koji su dati u najam temeljem javnog natječaja u centru grada Z. postizali cijenu najamnine u rasponu od 20,00-42,00 kn/m2, a da više ostvarene najamnine nisu primjenjive u ovom slučaju jer su ostvarene za stanove u strogom centru grada Z., dok predmetni stan nije u strogom centru. Također, sud je uzeo u obzir podatke o cijeni najma za stanove na prvom katu zgrade, a ne u prizemlju zgrade i na temelju tako provedenog dokaza sud je utvrdio da bi tužiteljica osim zaštićene najamnine ostvarila još dodatni iznos od 3.000,00 kn mjesečne najamnine, odnosno utvrdio je cijenu najma do ožujka 2014. godine u iznosu od 26,67 kn/m2, a od travnja 2014. godine do rujna mjeseca 2015. godine po cijeni od 27,65 kn/m2. S obzirom na dokaze koje je tužiteljica predlagala u ovom postupku, kraj činjenice da nije predlagala nikakvo vještačenje na okolnost visine najamnine koju bi mogla ostvariti za predmetni stan na tržištu, i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud na temelju dokaza koje je predložila sama tužiteljica pravilno utvrdio visinu najamnine na način da je visini zaštićene najamnine za određeno razdoblje dodao još iznos od 3.000,00 kn, odnosno da je visinu najamnine koju bi tužiteljica mogla ostvariti utvrdio u iznosu od 3.520,62 kn do ožujka mjeseca 2014. godine, odnosno 3.650,86 kn za razdoblje od travnja mjeseca 2014. godine. Tvrdnje tužiteljice da je njoj trebalo dosuditi najamninu u iznosu od 37,00 kn/m2, kako to navodi u žalbi, ovaj sud ne može prihvatiti jer na tu okolnost tužiteljica u žalbi nije iznijela nikakve razloge koji bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda, a niti je tijekom postupka predlagala izvođenje nekih drugih dokaza kojima bi se mogla utvrditi visina najamnine u većem iznosu od one koju je utvrdio sud, s obzirom da tužiteljica tijekom postupka ni na koji način nije dokazala u kakvom stanju se nalazi predmetni stan, njegovu uređenost, zbog čega prvostupanjski sud nije imao drugih dokaza za utvrđenje visine najamnine od onih koje je naveo u svojoj presudi, a visinu najamnine koju je utvrdio prvostupanjski sud je pravilno i jasno obrazložio u svojoj presudi. Također, prvostupanjski sud je pravilno tužiteljici dosudio i zatezne kamate od dana presuđenja jer je visinu materijalne štete koju trpi tužiteljica utvrdio prema cijenama na dan presuđenja pa bez obzira što se radi o mjesečnim iznosima najamnine koje bi ona ostvarivala u razdoblju od tri godine od dana podnošenja tužbe, kako su svi ti iznosi dosuđeni po cijenama na dan presuđenja, zatezna kamata tužiteljici pripada upravo od dana presuđenja jer je prema tim cijenama utvrđena i visina štete koju ona trpi.

Međutim, u pravu je tužiteljica kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tražbina tužiteljice zastarjela za sve zahtjeve prije 21. rujna 2012. godine. Prvostupanjski sud je naime u svojoj presudi naveo da je tužiteljica za štetu, povredu prava i štetnika saznala tek donošenjem odluke u predmetu S. protiv H. koju je ESLJP  donio 14. srpnja 2014. godine. Međutim, unatoč takvom navodu prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) utvrđuje da je period zastare zahtjeva tužiteljice počeo teći tri godine prije podnošenja tužbe tj. od rujna mjesec 2012. godine što je u suprotnosti sa navodom prvostupanjske presude da je tužiteljica za štetu, povredu prava i štetnika saznala tek donošenjem odluke ESLJP-a u predmetu S. protiv H.. Što se tiče početka tijeka zastarnog roka u odnosu na zahtjev tužiteljice i ovaj sud smatra da prije donošenja odluke ESLJP-a u predmetu S. protiv R. H., tj. 10. srpnja 2014. godine, tužiteljici nije tekao rok za zastaru naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ovlašteno tijelo, a to je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega po mišljenju ovog suda rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja Zakona o najmu stanova, tj. od 1996. godine. Naime, tužiteljica nije prije donošenja odluke ESLJP-a niti mogla pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u Republici Hrvatskoj prije donošenja odluke ESLJP-a su odbijali zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se tužiteljici ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogla podnositi odmah nakon donošenja Zakona o najmu stanova, tj. 1996. godine, pa se njezino saznanje za štetu i osobu koja joj je počinila štetu može računati tek od donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv R. H., tj. 10. srpnja 2014. godine. Zbog toga je po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud pogrešno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za razdoblje od 10. srpnja 2011. godine do 21. rujna 2012. godine s obzirom da je prema naprijed navedenom tužiteljici zastarjelo pravo potraživati naknadu štetu tri godine od 14. srpnja 2014. godine kao dana saznanja za štetu i osobu koja joj je štetu počinila. Prema tome zahtjev tužiteljice je osnovan računajući od 10. srpnja 2011. godine do 21. rujna 2015. godine ili ukupno za 51 mjesec što imajući u vidu visinu  najamnine od 3.000,00 kn mjesečno koliko je tužiteljica manje ostvarila kroz to razdoblje daje iznos od 153.000,00 kn. Kako je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos od 114.000,00 kn valjalo je uvažavanje žalbe tužiteljice preinačiti prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i tužiteljici dosuditi daljnji iznos od 39.000,00 kn.

Također s obzirom na preinačenje prvostupanjske presude valjalo je preinačiti i odluku o trošku jer se ovakvom presudom promijenio uspjeh tužiteljice u ovoj parnici. Tužiteljica je po ocjeni ovoga suda usvajanjem njezinog zahtjeva za iznos od 153.000,00 kn uspjela sa 17% tužbenog zahtjeva te je upravo u tom omjeru tužiteljici trebalo dosuditi parnični trošak. Pri tome je visinu troška prvostupanjski sud pravilno utvrdio u iznosu od 87.000,00 kn i ovaj sud prihvaća takvu utvrđenu visinu troška. Temeljem odredbe čl.154. st. 2. ZPP-a tužiteljici je trebalo dosuditi trošak prema uspjehu u parnici, odnosno 17% tako utvrđenog troška, odnosno iznos od 14.790,00 kn zbog čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka i tužiteljici na ime troška postupka dosuditi iznos od 14.790,00 kn.

Radi naprijed navedenog valjalo je žalbu tužiteljice djelomično uvažiti, a djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom u iznosu od 731.359,24 kn te u dijelu u kojem je odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška iznad dosuđenog iznosa od 14.790,00 kn.

 

Na žalbu tužene:

Tužena u svojoj žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, razlozi koje navodi kao razloge za bitnu povredu postupka ovaj sud ne može prihvatiti i tvrdnje tužene u žalbi uopće ne predstavljaju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, prvostupanjski sud je donio presudu čija je izreka razumljiva i nije proturječna sama sebi ili razlozima presude, a u presudi je iznio razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu nejasni niti proturječni. Što se tiče bitne povrede iz čl. 354. st. 1. a u svezi s čl. 190. st. 1. ZPP-a iz razloga što je tužiteljica preinačila tužbeni zahtjev i istog povećala nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nije dopušteno s obzirom da je tužiteljici dosuđen iznos od 114.000,00 kn, a odbijen preostali dio njezinog zahtjeva, proizlazi da prvostupanjski sud nije usvojio eventualno preinačeni tužbeni zahtjev, odnosno povećani tužbeni zahtjev, zbog čega nije počinjena nikakva bitna povreda, jer bi ta bitna povreda postojala samo da je sud usvojio povećani tužbeni zahtjev, a kojeg tužiteljica ne bi mogla povećati nakon zaključenja prethodnog postupka. Također, ovaj sud je prvostupanjsku presudu ispitivao i u odnosu na one bitne povrede postupka na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda, tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

Prvostupanjski sud je tijekom dokaznog postupka utvrdio da je tužiteljica vlasnica stana u Z., na prvom katu, ali da u posjed tog stana nije u mogućnosti ući, a niti za taj stan može ostvariti tržišnu najamninu s obzirom da je u tom stanu živjela osoba koja je po propisima bivše države stekla stanarsko pravo te je Zakonom o najmu stanova ona utvrđena zaštićenim najmoprimcem s kojim je tužiteljica bila dužna zaključiti ugovor o najmu stana, a visinu  najamnine ugovoriti u visini zaštićene najamnine kako je to propisivao Zakon o najmu stanova. Ovakav postupak tužene prilikom donošenja Zakona o najmu stanova ESLJP je u dvije svoje presude i to S. protiv R. H. te B. i drugi protiv R. H., utvrdio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Citirajući odluke ESLJP-a prvostupanjski sud je utvrdio da iz tih presuda proizlazi da država ima pravo miješati se u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim da zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje koje se ne može opravdati i da pritom nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru. Zbog toga iz navedenih presuda ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti bez obzira na široku slobodu procjene nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci S. protiv R. H. podnositelju zahtjeva dosudio materijalnu štetu od 8.200,00 EUR-a, a koja predstavlja upravo razliku između visine zaštićene najamnine i visine najamnine koju bi ostvario na tržištu. Po ocjeni prvostupanjskog suda odluke ESLJP-a u predmetu S. protiv R. H. su obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području R. H. jer to proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. siječnja 2013. godine broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl. 32 Konvencije. Pri tome je visinu najamnine koju bi tužiteljica ostvarila na tržištu utvrdio na temelju podataka poduzeća D. n. d.o.o. kao društva koje je osnovano od strane ureda, iz kojih proizlazi podatak da je visina mjesečne najamnine koja je ostvarena za stanove u državnom vlasništvu u centru grada Z. iznosila između 20,00 i 42,00 kn/m2, a da je prvostupanjski sud s obzirom na položaj stana tužiteljice i da se nalazi na prvom katu zgrade visinu najamnine utvrdio u iznosu od 3.520,62 kn do ožujka mjeseca 2014. godine, odnosno u iznosu od 3.650,86 kn od travnja mjeseca 2014. godine. S obzirom da je tužiteljica primala zaštićenu najamninu do ožujka mjeseca 2014. godine u iznosu od 520,62 kn, a od travnja 2014. godine pa nadalje u iznosu od 650,86 kn, prvostupanjski sud je utvrdio da vremensko razdoblje za naknadu štete obuhvaća razdoblje od 38 mjeseci u iznosu od 3.000,00 kn mjesečno, što daje iznos od 114.000,00 kn koliko je tužiteljica oštećena zbog povrede odredbe čl. 1. Protokola 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Ovako utvrđeno činjenično stanje i ovakvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.

Nije sporno da je Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96) osobama koje su do dana stupanja na snagu tog Zakona imale status nositelja stanarskog prava priznat status zaštićenog najmoprimca i vlasnici takvih stanova bili su dužni sa zaštićenim najmoprimcima zaključiti ugovor o najmu stana kojim su, između ostalog, ugovorili i visinu najamnine koja je bila propisana kao zaštićena najamnina i koja je bila daleko niža od najamnine koju bi vlasnici tih stanova mogli ostvariti na tržištu. Također, tim Zakonom je onemogućeno vlasnicima stanova da uđu u posjed svojih stanova, odnosno ulazak u posjed bio je skopčan sa znatnim teškoćama i ispunjavanjem određenih zakonskih pretpostavaka. Dodatna otegotna okolnost vlasnicima tih stanova bila je činjenica da su se u ugovor o najmu unosili i članovi porodičnog domaćinstva dotadašnjeg nositelja stanarskog prava koji su imali nakon smrti nositelja stanarskog prava ista prava tako dugo dok su živjeli u tim stanovima, dakle imali su i pravo na plaćanje zaštićene najamnine. Takvo postupanje tužene u donošenju Zakona o najmu stanova ESLJP je u svojim odlukama S. protiv R. H. te B. i drugi protiv R. H. utvrdio kao miješanje u vlasnička prava vlasnika stanova i s obzirom da je Zakonom o najmu stanova bila propisana visina zaštićene najamnine koja je nekoliko desetaka puta niža od stvarne cijene najma kojeg je vlasnik stana mogao ostvariti na tržištu, da je vlasnik stana ograničen u svojim pravima jer nije mogao ući u posjed stana i morao je trpjeti činjenicu da će u posjedu tog stana osim dotadašnjeg nositelja stanarskog prava biti i njegovi članovi porodičnog domaćinstva koji su s njim živjeli u tom trenutku, ESLJP smatra da je takvim postupanjem Republika Hrvatska donošenjem Zakona o najmu stanova nepravedno raspodijelila socijalni i financijski teret koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru i da je na vlasnike stanova stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret, budući da je vlasnik stana morao snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca i da time donošenjem ovakvog Zakona nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog čega je ESLJP u svojoj odluci S. protiv R. H. podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete upravo u iznosu koji predstavlja razliku između ostvarene zaštićene najamnine i najamnine koju bi ostvario na tržištu. Suprotno navodima žalbe tužene odluke ESLJP-a kojima je utvrđena povreda Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pridružujućih Protokola obvezatna je za sve sudove u Republici Hrvatskoj i ona djeluje prema svima, a ne samo prema podnositelju zahtjeva pred ESLJP-om, a kako je to jasno izraženo i u odluci broj U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. godine ("Narodne novine", broj 112/00.) Ustavnog suda Republike Hrvatske. Naime, Ustavni sud je u toj odluci zauzeo načelno ustavnopravno stajalište da svaka nesuglasnost nacionalnog zakona s Konvencijom ujedno znači i nesuglasnost nacionalnog zakona s načelom vladavine prava propisanim čl. 3., načelom ustavnosti i zakonitosti propisanim čl. 5. i načelom pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava propisanim čl. 134. Ustava. Zbog toga Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije. Kako je, dakle, citiranom presudom S. protiv R. H. ESLJP zauzeo jasno pravno stajalište da je odredbama Zakona o najmu stanova izvršeno miješanje države u pravo vlasništva vlasnika stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i da je to miješanje bilo pretjerano, odnosno da time nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova, proizlazi da je tim odlukama utvrđeno pravo vlasnika stanova da od Republike Hrvatske potražuju naknadu materijalne štete koja se sastoji iz razlike u visini zaštićene najamnine, koju su primali kroz određeno razdoblje, i tržišne najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem tih stanova na tržištu. Zbog toga nije u pravu tužena kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pozivajući se na citirane presude ESLJP-a naložio tuženoj da plati tužiteljici naknadu štete koja se sastoji upravo u razlici između visine zaštićene najamnine koju je primala za svoj stan koji je u njezinom vlasništvu i visine najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem stana na tržištu. Što se tiče visine utvrđene najamnine, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu najamnine i za to dao valjane razloge primjenjujući pri tome podatke koje je dobio od poduzeća D. n. d.o.o., a koja državne stanove daje u najam na temelju javnog natječaja i iz čijeg podatka proizlazi da je ostvarena visina mjesečne najamnine u centru grada Z. iznosila između 20,00 i 42,00 kn/m2. Kako je prvostupanjski sud visinu najamnine utvrdio u iznosu od 26,67 kn/m2 do ožujka mjeseca 2014. godine, odnosno 27,65 kn/m2 od travnja mjeseca 2014. godine pa nadalje, a koji iznos se dobije kada se uzme u obzir površina stana i iznos najamnine koju je sud ukupno utvrdio u iznosu od 3.520,62 kn do ožujka mjeseca 2014. godine odnosno 3.650,86 kn od travnja 2014. godine pa nadalje, i ovaj sud smatra da je ta visina utvrđena u realnom iznosu u odnosu na tuženu zbog čega tvrdnje tužene da visina naknade štete nije pravilno utvrđena nije osnovana. Također, nije odlučno što je Županijski sud u Splitu u svojoj odluci broj Gž-1016/16 od 10. lipnja 2016. godine i Županijski sud u Zagrebu od 26. travnja 2016. godine broj Gž-7663/15 donio drugačije odluke i odbijao tužbene zahtjeve vlasnika stana, s obzirom da odluke drugih županijskih sudova ne veže ovaj sud. U odnosu na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima su takvih zahtjevi odbijeni, te odluke su donesene prije donošenja odluke ESLJP-a u predmetu S. protiv R. H., zbog čega po mišljenju ovoga suda se odluke Vrhovnog suda prije tog razdoblja ne mogu uzeti kao relevantne, a koje bi u protivnom svojim stavom vezale ovaj sud prilikom donošenja ove odluke. Zbog toga i po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da je zbog odredaba Zakona o najmu stanova tužiteljici povrijeđeno njezino pravo vlasništva i da se tužena tim Zakonom preko mjere miješala u mirno uživanje vlasništva tužiteljice, pri čemu nije postigla ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava vlasnika stanova i čime je povrijeđena odredba čl. 1. Protokola 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, da time tužiteljica trpi štetu u iznosu od 3.000,00 kn mjesečno u razdoblju od 21. rujna 2012. godine do 21. rujna 2015. godine, odnosno da trpi štetu u iznosu od 114.000,00 kn, te da je pravilno primijenio i materijalno pravo kada je temeljem odredbe čl. 1089. ZOO-a tužiteljici dosudio taj iznos na ime naknade štete. Što se tiče prigovora zastare od strane tužene, i ovaj sud smatra da prije donošenja odluke ESLJP-a u predmetu S. protiv R. H., tj. 10. srpnja 2014. godine, tužiteljici nije tekao rok za zastaru naknade štete jer je tek donošenjem te odluke ovlašteno tijelo, a to je Europski sud za ljudska prava utvrdio povredu Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te čl. 1. Protokola 1. uz tu Konvenciju, a na štetu vlasnika stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci, zbog čega po mišljenju ovog suda rok za zastaru tražbine s naslova naknade štete može početi teći tek od donošenja te odluke, a ne od donošenja Zakona o najmu stanova, tj. od 1996. godine. Naime, tužiteljica nije prije donošenja odluke ESLJP-a niti mogla pokretati postupke za naknadu štete po tom osnovu jer je Ustavni sud Republike Hrvatske povodom ustavnih tužbi utvrdio da odredbe Zakona o najmu stanova nisu suprotne Ustavu i odbijao je takve tužbe, a isto tako sudovi u Republici Hrvatskoj prije donošenja odluke ESLJP-a su odbijali zahtjeve vlasnika stana kako za predaju u posjed, tako i za razliku između zaštićene najamnine i najamnine koje bi mogli ostvariti na tržištu, zbog čega se tužiteljici ne može staviti na teret da je takve zahtjeve mogla podnositi odmah nakon donošenja Zakona o najmu stanova, tj. 1996. godine, pa se njezino saznanje za osobu koja joj je počinila štetu može računati tek od donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu S. protiv R. H., tj. 10. srpnja 2014. godine.

Također, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici parnični trošak prema uspjehu u parnici i pravilno nije pri tome uzimao u obzir i trošak tužene i to iz razloga što bi na taj način znatno umanjio iznos štete koju bi tužiteljica time dobila i na taj način bi se miješao u njezino pravo vlasništva jer iznos štete koji je utvrđen presudom ima se smatrati vlasništvom tužiteljice. Pri tome, tuženu je u ovom postupku zastupao državni odvjetnik kao osoba koja je zaposlena kod tužene, a nije ju zastupao odvjetnik, zbog čega za tuženu nisu nastali posebni troškovi i zbog čega nije bilo uvjeta niti razloga da se trošak tužiteljice koji je utvrđen prema uspjehu u parnici umanjuje za trošak tužene, s obzirom da bi to bilo suprotno stajalištu ESLJP-a u presudi K. protiv R. H., a u kojoj je upravo takvo stanovište i zauzeto. Radi toga je tužiteljici dosuđen trošak koji iznosi 17% njezinog troška, odnosno iznos od 14.790,00 kn, a kako je to utvrđeno u prethodnom dijelu ove presude čime je pravilno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 154. st. 2. ZPP-a.

Radi naprijed navedenog proizlazi da žalba tužene nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi u dosuđujućem dijelu.

 

Koprivnica, 18. siječnja 2018.