Poslovni broj: 7 Gž R-7/17-2

 

Poslovni broj: 7 Gž R-7/17-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Mirjane Macure, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1) Lj. B. iz V., OIB: …i 2) D. B. iz Z., OIB: …, kao pravne slijednice sada pok. T. B., protiv tuženika N. K. Z., zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. D. K. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljica pod 1) i 2) i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2750/08 od 5. svibnja 2010., u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o  j e

             

Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2750/08 od 5. svibnja 2010. i predmet vraća istom sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave, s tim da će se o troškovima postupka povodom žalbi i odgovora na žalbu odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tuženi zahtjev tužitelja koji glasi:

1) Utvrđuje se da je zaposlenje tužitelja T. B. na radnom mjestu rukovoditelja omladinske nogometne škole kod tuženika N. K. Z. prestalo jednostranom odlukom i voljom tuženika otkazom ugovora o radu od 25. ožujka 1996. g. i neizvršavanjem odluke od 24. prosinca 1996. g. te izvansudske nagodbe od 14.travnja 1999. g. i to s danom 15. siječnja 2001.g.

2) Dužan je tuženik NK Z. u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju Tomislavu Bašiću na ime obeštećenja prema izvansudskoj nagodbi od 14.travnja 1999. g. iznos od 127.822,97 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Erste &Steirmarkischenbank d.d na dan isplate, sa kamatom tekućom na taj iznos od 15. siječnja 2001. g. pa do isplate, i to po kamatnoj stopi koju Erste Steirmarkischenbank d.d isplaćuje na devizne štedne uloge u EUR po viđenju, po stopi od 1% godišnje od 15. siječnja 2001. g. do 31.svibnja 2001. g., po stopi od 0,80% godišnje od 01. lipnja 2001. g. do 31. prosinca 2001. g. po stopi od 1,050% godišnje od 01. siječnja 2002. g. do 31. ožujka 2002. g., po stopi od 0,8% godišnje od 01. travnja 2002. g. do 30. rujna 2003. g., po stopi od 0,50% godišnje od 01. listopada 2003. g. do 31. prosinca 2005. g., a od 01. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

3) Dužan je tuženik NK Z. u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju Tomislavu Bašiću na ime dospjelih plaća i to:

- za mjesec rujan 2000. g. iznos od 1.007,50 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Erste & Steirmarkischenbank d.d. na dan isplate, sa kamatom tekućom na taj iznos od 15. listopada 2000. g., i to po kamatnoj stopi koju Erste Steirmarkischenbank d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge u EUR po viđenju, po stopi od 1% godišnje od 15 listopada 2000. g. do 31. svibnja 2001. g., po stopi od 0,80% godišnje od 01. lipnja 2001. g. do 31. prosinca 2001. g., po stopi od 1,050% godišnje od 01. siječnja 2002. g. do 31. ožujka 2002. g., po stopi o 0,80% godišnje od 01. travnja 2002. g. do 30. rujna 2003. g., po stopi od 0,50% godišnje od 01. listopada 2003. g. do 31. prosinca 2005.g., a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

- za mjesec listopad 2000. g. iznos od 1.007,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti  prema srednjem tečaju Erste &Steirmarkischenbank d.d. na dan isplate, sa kamatom tekućom na taj iznos od 15. studenog 2000. g., i to po kamatnoj stopi koju Erste Steirmarkischenbank d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge u EUR po viđenju, po stopi od 1% godišnje od 15 studenog 2000. g. do 31. svibnja 2001. g., po stopi od 0,80% godišnje od 01. lipnja 2001. g. do 31. prosinca 2001. g., po stopi od 1,050% godišnje od 01. siječnja 2002. g. do 31. ožujka 2002. g., po stopi o 0,80% godišnje od 01. travnja 2002. g. do 30. rujna 2003. g., po stopi od 0,50% godišnje od 01. listopada 2003. g. do 31. prosinca 2005.g., a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- za mjesec studeni 2000. g. iznos od 1.007,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti  prema srednjem tečaju Erste & Steirmarkischenbank d.d. na dan isplate, sa kamatom tekućom na taj iznos od 15. prosinca 2000. g., i to po kamatnoj stopi koju Erste Steirmarkischenbank d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge u EUR po viđenju, po stopi od 1% godišnje od 15 prosinca 2000. g. do 31. svibnja 2001. g., po stopi od 0,80% godišnje od 01. lipnja 2001. g. do 31. prosinca 2001. g., po stopi od 1,050% godišnje od 01. siječnja 2002. g. do 31. ožujka 2002. g., po stopi o 0,80% godišnje od 01. travnja 2002. g. do 30. rujna 2003. g., po stopi od 0,50% godišnje od 01. listopada 2003. g. do 31. prosinca 2005.g., a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- za mjesec prosinac 2000. g. iznos od 1.007,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti  prema srednjem tečaju Erste &Steirmarkischenbank d.d. na dan isplate, sa kamatom tekućom na taj iznos od 15. siječnja 2001. g., i to po kamatnoj stopi koju Erste Steirmarkischenbank d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge u EUR po viđenju, po stopi od 1% godišnje od 15. siječnja 2001. g. do 31. svibnja 2001. g., po stopi od 0,80% godišnje od 01. lipnja 2001. g. do 31. prosinca 2001. g., po stopi od 1,050% godišnje od 01. siječnja 2002. g. do 31. ožujka 2002. g., po stopi o 0,80% godišnje od 01. travnja 2002. g. do 30. rujna 2003. g., po stopi od 0,50% godišnje od 01. listopada 2003. g. do 31. prosinca 2005.g., a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

- za mjesec siječanj 2001. g. iznos od 503,50 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Erste & Steirmarkischenbank d.d. na dan isplate, sa kamatom tekućom na taj iznos od 15. siječnja 2001. g., i to po kamatnoj stopi koju Erste Steirmarkischenbank d.d. isplaćuje na devizne štedne uloge u EUR po viđenju, po stopi od 1% godišnje od 15. siječnja 2001. g. do 31. svibnja 2001. g., po stopi od 0,80% godišnje od 01. lipnja 2001.g. do 31. prosinca 2001. g., po stopi od 1,050% godišnje od 01. siječnja 2002. g. do 31. ožujka 2002. g., po stopi o 0,80% godišnje od 01. travnja 2002. g. do 30. rujna 2003. g., po stopi od 0,50% godišnje od 01. listopada 2003. g. do 31. prosinca 2005.g., a od 01. siječnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g. po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. g. pa do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena,

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 219.801,00 kuna, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

              Protiv citirane presude žalbu je izjavio tužitelj sada pok. T. B. pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog, kako se to zaključuje iz sadržaja žalbe, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev te obveže tuženika da mu naknadi prouzročeni parnični trošak uključujući i trošak žalbe, odnosno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi, u bitnom navodi da je odluka prvostupanjskog suda sadržana u pobijanoj presudi u izravnoj suprotnosti sa sadržajem dokaza koji su izvedeni u dokaznom postupku, a osim toga, prvostupanjski sud svojim proizvoljnim i paušalnim zaključcima u potpunosti ignorira sadržaj rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-236/08, kojim je Vrhovni sud reagirao u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, prvostupanjski sud je odlučio kao u izreci pobijane presude jer drži da tuženik nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Međutim, razlozi o odlučnim činjenicama temeljem kojih je sud prvog stupnja zauzeo takvo stajalište krajnje su nejasni i nerazumljivi te u izravnoj suprotnosti sa rezultatima provedenog dokaznog postupka. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude konstatira postojanje prethodno navedenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali u odnosu na njegov sadržaj drži da isto više nije obvezujuće nakon što je tuženik na ročištu održanom dana 28. kolovoza 2009. povukao pozivom na čl. 3. st. 1. Zakona o parničnom postupku svoje očitovanje da je tuženik njegov zaposlenik. Takvo lakonsko tumačenje povlačenja priznanja pasivne legitimacije od strane prvostupanjskog suda pomalo je neozbiljno za razinu jednog parničnog postupka iz razloga što je sud sukladno čl. 221. st. 2. Zakona o parničnom postupku morao obrazložiti zbog čega sada iste činjenice drži osporenim. Nadalje, izreka pobijane prvostupanjske presude u izravnoj je suprotnosti sa sadržajem posljednjeg očitovanje Hrvatskog nogometnog saveza od dana 19. listopada 2009. Naime, u dopisu od 19. listopada 2009. Hrvatski nogometni savez, preciznije predsjednik Komisije za ovjeru registracija, je potvrdio da se u konkretnom slučaju u odnosu na tuženika ne radi o nikakvom novoosnovanom klubu, već da se radi jedino i isključivo o promjeni imena tuženika iz N. K. Z. (dalje: NK Z.) u N. K. Z. (dalje: NK Z.), dakle, da su NK Z. i NK Z. jedan te isti klub. Osim toga, sadržajem istog dopisa Hrvatski nogometni savez je neupitno potvrdio da su svjedoci kao što je Josip B. B. te ostali iz plejade svjedoka predloženih po tuženiku lažno i neistinito svjedočili tijekom predmetnog parničnog postupka. Isto su zapravo potvrdili i predsjednik i glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza na ročištu održanom dana 30. rujna 2009. kada su potvrdili da novoosnovani klub natjecanje uvijek započinje u najnižem stupnju natjecanja i da ne može odmah započeti nastupanje u II. Hrvatskoj nogometnoj ligi te da u tom pravilu nema izuzetaka niti ih je bilo. Prvostupanjski sud je donio presudu koja je proturječna sa rezultatima provedenog dokaznog postupka, a poglavito sa materijalnom dokumentacijom koja prileži predmetnom spisu. Takvim postupanjem prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku budući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječna je sama sebi, nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost.

Iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika J. B. B. danog na ročištu održanom dana 14. siječnja 2004. razvidno je da je NK Z. preuzeo, prije svega, mjesto NK Z. u II. Hrvatskoj nogometnoj ligi. Osim navedenog, NK Z. je preuzeo od NK Z. igrače prve ekipe, cjelokupni omladinski pogon (ekipe početnika, mlađih pionira, starijih pionira, kadeta i juniora) što je nužan preduvjet za takmičenje u II. Hrvatskoj nogometnoj ligi, trenere mlađih kategorija, igralište, opremu za treninge, mehanizaciju za održavanje terena …., dakle cjelokupnu „infrastrukturuˮ potrebnu za funkcioniranje nogometnog drugoligaša. Navedeno u cijelosti potvrđuju svjedoci Ž. J. i Z. Ž. koji su saslušani na ročištu održanom dana 7. srpnja 2004. Osim toga, NK Z. kao predstavnik Grada Z. u II. Hrvatskoj nogometnoj ligi postao je korisnikom proračunskih sredstava koja su do tada bila namijenjena NK Z., te su se i prihodi od ulaznica od sezone 2000./2001. počeli slijevati u kasu NK Zadar. Na temelju usmenog ugovora sklopljenog sa predsjednikom NK Z. A. J., ma štogod isti tvrdio, NK Z. je preuzeo imovinsku cjelinu koja je pripadala NK Z. pa prema tome, NK Z. je pristupio predmetnom dugu NK Z. te za njega odgovara do vrijednosti aktivne preuzete imovine. Vrijednost aktive preuzete imovine predstavljaju proračunska sredstva, prihodi od ulaznica, prihodi od sponzora, oprema za treninge i utakmice, mehanizacija za održavanje terena…, a što je sve više od onoga što tužitelj traži. Tuženik je podnio protutužbu protiv tužitelja zbog članarina vezanih za školu nogometa NK Z., što je vrlo znakovito. Osim toga, na ročištu održanom dana 3. prosinca 2003. istaknuo je prigovor prijeboja čime je priznao tužiteljevu tražbinu pa kako se pozvao na činjenicu prestanka tužiteljeva potraživanja prijebojem, na tuženiku je teret dokaza da ima tražbinu prema tužitelju na isplatu novčane obveze. Sve prethodno iznijeto neupitno potvrđuje successio universalis – pravni slijed između NK Z. i NK Z., tj. da je 2000. godine NK Z. samo promijenio ime u NK Z. pa, sukladno odredbi čl. 148. st. 2. Zakona o obveznim odnosima odredbe predmetnog Ugovora o radu, odnosno izvansudske nagodbe imaju učinak i za univerzalne pravne slijednike ugovornih strana, zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik je naveo da je sudu u ovaj sudski spis dostavljena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 373/09 od 26. siječnja 2010. u kojoj je taj sud u odnosu na isto pravno pitanje utvrdio nepostojanje pravnog slijeda, te da tuženik ne može biti pasivno legitimiran, pa prema tome niti ne može postojati njegova obveza isplate.  Svaka stranka, pa tako i tuženik ima pravo raspolagati svojim zahtjevima u tijeku postupka, dok pitanje kako će to u konačnici sud cijeniti, prepušteno je samom sudu. Ništa manje važno za istaknuti jest i činjenica kako u konkretnom slučaju tužitelj, s druge strane nije dokazao da je tuženik od NK Z. stekao bilo kakvu imovinsku cjelinu nužnu za obavljanje djelatnosti kojom se bavi tuženik. Rješenjem Ureda za opću upravu Z. broj: 2198-10-1-00-2 od 21. kolovoza 2000. osnovan je potpuno novi klub. Pored NK Z. u registru udruga postojao je i paralelno NK Z.. Hrvatski nogometni savez uporno prešućuje činjenicu da se navedeno rješenje odnosi na osnivanje novog kluba jer su oni pogrešno izvršili registraciju promjene imena kluba te svoju pogrešku ne mogu opravdati. Svjedok J. B. B., kao i ostali svjedoci predloženi po tuženiku iskazivali su vrlo konkretno te je netočna tvrdnja tužitelja da je svjedok J. B. B. iskazivao lažno i neistinito, kao i ostali svjedoci predloženi po tuženiku. Svjedoci Z. S. i V. M. da su iskazivali o proceduri koju je potrebno proći za osnivanje novog kluba, spajanju klubova i registraciju promjene imena kluba samo načelno, te su njihovi iskazi za ovaj konkretan slučaj bez ikakvog značaja. Predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I. izreke a u dijelu pod toč. II. izreke u odnosu na visinu dosuđenog parničnog troška uvaži žalba tuženika te traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.  

Protiv navedene presude u dijelu odluke o troškovima postupka žalbu je izjavio i tuženik pobijajući je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se ista u pobijanom dijelu preinači i naloži tužitelju nadoknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u punom zatraženom iznosu uvećano za trošak žalbe. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio prouzročeni parnični trošak, budući da je isti znatno veći od presudom dosuđenog iznosa od 219.801,00 kn, te na taj način pogrešno primijenio odredbe Tarife o naknadama i nagradama za rad odvjetnika, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 132.354.47 EUR-a, što bi u protuvrijednosti u kunama iznosilo 952.952,18 kn pa za sve radnje, koje su u ovoj pravnoj stvari poduzete u razdoblju kada je bila na snazi tzv. „stara tarifaˮ o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tuženiku pripada 983 boda. Sud  je pogrešno odmjerio naknadu i za radnje poduzete nakon promjene Tarife o naknadama i nagradama za rad odvjetnika, na način da je tuženiku tada dosudio 920 bodova za svaku poduzetu radnju, umjesto potrebna 953 boda. Nadalje, sud tuženiku uopće nije priznao u trošak sastav podneska od 16. travnja 2004. i to u vrijednosti od 10 bodova, niti je na ročišta održana 18. lipnja 2009., 28. kolovoza 2009. te 30 rujna 2009. primijenio odredbe Tbr. 34. važeće Tarife prema kojoj odvjetniku povrh 953 boda pripada i dodatnih 25 bodova za prva dva navedena ročišta, odnosno 978 bodova za svako od ova dva ročišta, a za ročište od 30. rujna 2009., 103 boda. K tome treba pribrojiti i trošak sastava odgovora na reviziju od dana 3. ožujka 2008. u iznosu od 953 boda. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik imao trošak zastupanja u ovoj pravnoj stvari po punomoćniku iz reda odvjetnika u ukupnom iznosu od 228.497,10 kn, koji trošak je za 8.696,10 kn veći od iznosa kojeg je sud naložio tužitelju da naknadi tuženiku.

Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

Žalba su osnovane.

Prije svega, treba kazati da je, nakon donošenja pobijane presude rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-2750/08 utvrđen prekid postupka zbog smrti tužitelja T. B., a rješenjem istog prvostupanjskog suda od 6. studenoga 2017. pozvani su Lj. B. i D. B. da kao nasljednice tužitelja sada pok. T. B. preuzmu postupak.

Istim rješenjem je odlučeno da rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći u cijelosti iznova od dana kada joj bude dostavljen prijepis tog rješenja.

Navedeno rješenje, koje je po svom sadržaju rješenje o nastavljanju postupka iz čl. 215. st. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje ZPP), dostavljeno je navedenim nasljednicama i tuženiku.

Kako protiv istog rješenja nije podnesena žalba te kako tužitelj koji je preminuo više ne može biti stranka u sporu jer mu je stranačka i parnična sposobnost prestala smrću, to su sada, u ovoj pravnoj stvari tužiteljice: 1) Lj. B. i 2) D. B., obje kao pravne sljednice prvotnog tužitelja sada pok. T. B..

Pri tome se ističe da se tužbeni zahtjev pod toč. 2) i 3) odnosi na potraživanja iz radnog odnosa dospjela do smrti prednika tužiteljica, pa ista potraživanja po zakonu mogu biti predmet nasljeđivanja.  Smrt tužitelja T. B. u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP ne sprečava njegove nasljednike da nastave postupak ni u svezi tužbenog zahtjeva pod toč. 1). Naime, istim zahtjevom se traži utvrđenje da je zaposlenje (prvotnog) tužitelja kod tuženika prestalo jednostranom odlukom tuženika otkazom ugovora o radu, neizvršavanjem odluke od 24. prosinca 1996. te izvansudske nagodbe od 14. travnja 1999. Budući da od odluke o takvom (deklaratornom) zahtjevu ovisi pravo sada tužiteljica na ostvarenje tražbina dospjelih iz radnog odnosa njihovog prednika do njegove smrti, tj. novčanih potraživanja iz tužbenog zahtjeva pod toč. 2) i 3), to iste mogu nastaviti postupak i u svezi tužbenog zahtjeva pod toč. 1).

Kako je dakle, riječ o tužbenim zahtjevima glede prava koja prelaze na nasljednike, ispunjeni su zakonski uvjeti za preuzimanje postupka od strane nasljednica sada pok. tužitelja T. B..

Budući da je rješenje o nastavljanju postupka od 6. studenoga 2017. postalo pravomoćno,  spis predmeta je dostavljen 6. prosinca 2017. ovom drugostupanjskom sudu radi odlučivanja o žalbi prvotnog tužitelja, sada tužiteljica pod 1) i 2) protiv gore navedene presude suda prvog stupnja.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pred sudom prvog stupnja ostvarena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tužiteljna strana, jer ista presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

Naime, prvostupanjski sud u razlozima obrazloženja presude navodi da je točno da je tuženik na ročištu za glavnu raspravu od 28. kolovoza 2009. povukao svoje očitovanje istaknuto u odgovoru na tužbu i na ročištu od 7. lipnja 2001. kojim je priznao da je (prvotni) tužitelj T. B. njegov zaposlenik, da je privremeno na čekanju i da mu duguje plaću za razdoblje od rujna do prosinca 2000. godine i za siječanj 2001. godine. Međutim, kako na temelju odredbe čl. 3. st. 1. ZPP stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku postupka, dakle i povući priznanje pasivne legitimacije, sud prvog stupnja zaključuje da je tako disponiranje tuženika zakonito te da se smatra da je isti na taj način povukao svoje priznanje pasivne legitimacije u ovom predmetu.

Nadalje, prvostupanjski sud u razlozima obrazloženja presude navodi da je 10. prosinca 1992. osnovan NK Z., koji je 11. travnja 1996. promijenio ime u NK Z., da je
rješenjem Ureda za opću upravu Z. županije klasa: UP/I-230-02/00-01/53, urbroj: 2198-10-1-00-2 od 21. kolovoza 2000. (l. s. 145) odobren upis u registar udruga Z. županije, NK Z. iz Z., te da prema podacima istog upravnog tijela proizlazi da NK Z. nije prestao postojati sukladno Zakonu o udrugama („Narodne novineˮ, broj 70/97), da je isti upisan u registar udruga Republike Hrvatske i da NK Z. nije pravni slijednik NK Z., nego se radi o dvjema različitim udrugama. Također je utvrđeno da je u Službenom glasniku Hrvatskog nogometnog saveza (dalje: Službeni glasnik HNS), na temelju rješenja Ureda za opću upravu Z. županije klasa: UP/I-230-02/00-01/53, urbroj: 2198-10-1-00-2 od 21. kolovoza 2000. te na temelju članka 4. Pravilnika o registraciji klubova i igrača izvršena objavljena promjena imena kluba NK Z. u novo ime NK Z.. Utvrđeno je i to da je tuženik svoje natjecanje u državnom prvenstvu započeo u II. Hrvatskoj nogometnoj ligi (dalje: HNL) jer je Hrvatski nogometni savez (dalje: HNS) odobrio navedeni upis. Međutim, sud zaključuje da ova okolnost nije pravno relevantna već je relevantan podatak iz registra udruge Z. županije iz kojeg proizlazi da je NK Z. različita pravna osoba od NK Z. i da obje pravne osobe i sada postoje, dok je pri objavi navedenog oglasa došlo do pogreške, budući da je u registru HNS izvršen upis promjene imena NK Z. u novo ime NK Z. iako je upravnim rješenjem odobren upis u registar udruga Z. županije novoosnovanog kluba NK Z., a ne promjene imena već postojeće udruge NK Z..

Prvostupanjski sud također nalazi utvrđenim da tužitelj nije dokazao da je tuženik od NK Z. stekao bilo kakvu imovinsku cjelinu nužnu za obavljanje djelatnosti kojom se on (tuženik) bavi, a kako je tuženik pozivom na odredbu čl. 3. st. 1. ZPP povukao svoje očitovanje da je prvotni tužitelj njegov zaposlenik, da je privremeno na čekanju, te da mu duguje plaću za razdoblje rujan – prosinac 2000. godine i siječanj 2001. godine, to je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Prema odredbi čl. 221. st. 2. ZPP sud će, uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da stranka može povući svoje priznanje, ali u tom slučaju sud mora cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja te obrazložiti zbog kojih okolnosti priznate činjenice više ne drži priznatim, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

Naime, prvostupanjski sud uopće ne komentira niti cijeni ponašanje tuženika nakon što je u Službenom glasniku HNS broj 40 od 30. kolovoza 2000. objavljena promjena imena NK Z. u NK Z., tj. oglas slijedećeg sadržaja:

 

»Promjena imena kluba

Osnovom čl. 4. Pravilnika o registraciji klubova i igrača HNS-a, te rješenja Ureda za opću upravu Z. broj 2198-10-1-00-2 od 21.08.2000., registrira se promjena imena kluba NK Z. Z. u novo ime NK „Z.ˮ Z..ˮ«

Navedeni je oglas objavljen u Službenom glasniku HNS koji je dostupan udrugama  pa tako i tuženiku što znači da mu nije mogao ostati nepoznat sadržaj tog oglasa. Iz spisa predmeta proizlazi da se nogometni klub koji je promijenio ime nastavlja natjecati u onom stupnju natjecanja u kojem je i bio, dok novoosnovani nogometni klub počinje natjecanje u najnižem stupnju natjecanja. U tom pravilu nema izuzetaka. No tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tražio ispravak upisa u Službenom glasniku HNS u pravcu da se u istom upiše NK Z.kao novoosnovana udruga, već je nastavio tamo gdje je NK Z. stao, dakle nastavio natjecanje u onom stupnju natjecanja u kojem je bio NK Z., tj. u II. nogometnoj ligi.

Međutim, prvostupanjski sud samo ističe da je prilikom objave navedenog oglasa došlo do pogreške počinjene od strane HNS ne komentirajući pri tome niti cijeneći da je sam tuženik mogao i trebao tražiti ispravak upisa promjene imena, te da isti ne tvrdi niti dokazuje da je to i učinio.

Što se tiče zaključka prvostupanjskog suda da nije pravno relevantna okolnost što je tuženik svoje natjecanje u državnom prvenstvu započeo u II. nogometnoj ligi već da je mjerodavan podatak iz Registra udruga Z.županije navesti je da prema pravnom stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj: U-III-5151/2008 od 13. rujna 2011. („Narodne novine”, broj 110/11), kod ocjenjivanja pravnog sljedništva športskih udruga odnosno profesionalnih športskih klubova, potrebno je utvrditi i status tih udruga u mjerodavnim savezima na nacionalnoj ili regionalnoj razini.

Nadalje, prvostupanjski sud ne cijeni ni okolnost što je tuženik protiv prvotnog tužitelja podnio protutužbu zahtijevajući od istog povrat novca (1.500.000,00 kn) tvrdeći da ga je primio s osnova članarine kao voditelj omladinske škole nogometa NK Z. , a koja članarina da se odnosi razdoblje počev od 1. srpnja 1998. pa nadalje.

Dakle, tuženik koji tvrdi da nema nikakve veze sa NK Z., ustaje protutužbom (postupak po protutužbi je razdvojen) protiv prvotnog tužitelja zbog članarina vezanih za školu nogometa NK Z., no ovu činjenicu, kao što je navedeno, prvostupanjski sud ne cijeni u smislu odredbe čl. 221. st. 2. ZPP.

Tuženik je, kako je to navedeno, tijekom postupka povukao priznanje činjenica da je  prvotni tužitelj njegov zaposlenik, da je privremeno na čekanju te da mu duguje plaću za razdoblje rujan – prosinac 2000. godine i siječanj 2001. godine. Iz priznanja navedenih činjenica u odgovoru na tužbu proizlazi da je tuženik poslodavac prvotnom tužitelju, odnosno da između tuženika i prvotnog tužitelja postoji radnopravni odnos, te da, nastavno tome, na strani tuženika postoji pasivna građanskopravna legitimacija u smislu da je dužan ispuniti obveze koje proizlaze iz toga odnosa (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-236/08).

Kako dakle, pobijana presuda nema valjane razloge o odlučnim činjenicama za zaključak suda prvog stupnja da činjenice koje je tuženik bio priznao, a iz kojih proizlazi njegova pasivna legitimacija u ovoj pravnoj stvari, sada drži osporenim u smislu odredbe čl. 221. st. 2. ZPP, to je pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužiteljna strana određeno ukazuje u žalbi te na koju ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari, a posljedično tome, i u dijelu odluke o troškovima postupka (odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu) i predmet vratiti sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.

U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti naprijed navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će utvrditi je li tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari pri čemu bi trebalo imati u vidu i odredbu čl. 221. st. 2. ZPP kao i pravno stajalište koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u odlukama broj: U-III-5151/2008. i broj: U-III-153/2014. Ako je tuženik pasivno legitimiran, potrebno je raspraviti i utvrditi je li prvotnom tužitelju prestao radni odnos jednostranom voljom tuženika, a ako jest, je li tuženik u obvezi isplatiti tužiteljicama pod 1) i 2) a na temelju izvansudske nagodbe od 14. travnja 1999. (l.s. 10 i 11) utuženi iznos te je li dužan isplatiti i plaće za razdoblje rujan 2000. – siječanj 2001. godine u iznosu navedenom u tužbenom zahtjevu.

Nakon toga prvostupanjski sud će odlučiti o tužbenom zahtjevu kao i o troškovima cijelog postupka.

              Odluka o parničnim troškovima u povodu žalbi stranaka te odgovora na žalbu temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

 

Zadar, 17. siječnja 2018.

 

 

                                                                                                                              PREDSJEDNICA VIJEĆA

             

                                                                                                                                             Sanja Prosenica, v. r.

 

 

                                                                                                       Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

 

                                                                                                                                      Tanja Ledenko