- 1 -              Revr 482/14-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 482/14-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. K. iz Z., koju zastupa punomoćnica L. N., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1980/10-2 od 17. rujna 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19448/04-34 od 20. srpnja 2010., u sjednici održanoj 17. siječnja 2018.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se prihvaća, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1980/10-2 od 17. rujna 2013. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-19448/04-34 od 20. srpnja 2010., obje u dijelu isplate razlike plaće u visini od 36.146,70 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i u odluci o troškovima postupka sadržanim u obje presude i u tom dijelu se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćene plaće za razdoblje od 1. travnja 2001. do 30. lipnja 2003. u ukupnom iznosu od 36.146,70 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom po stopi pobliže navedenoj u izreci i na pojedine iznose od datuma pobliže navedenih u točki I. izreke presude. Nadalje je u točki I. izreke naloženo tuženici isplatiti tužiteljici i naknadu za civilno odijelo u ukupnom iznosu od 4.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to navedeno u izreci te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 15.960,00 kn. Ujedno je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Iz sadržaja revizije proizlazi da je tuženica podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti razliku plaće u iznosu od 36.146,70 kn pozivajući se pri tom na odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti drugostupanjsku odluku na način da odbije tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu, podredno ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a prema odredbi st. 3. tog članka u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, određeno navedene propise te navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije, u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Materijalnopravno pitanje tuženice svodi se na slijedeće:

 

„Ima li tužitelj kao djelatnik Službe za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (SZUP), a kasnije kao djelatnik Protuobavještajne agencije (POA) u utuženom razdoblju pravo na plaću na temelju propisa kojima je u tom razdoblju bila propisana plaća službenicima u Ministarstvu unutarnjih poslova, tj. ima li pravo na plaću prema Zakonu o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“ broj 27/01), Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi („Narodne novine“ broj 37/01) i Uredbi o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“ broj 52/01) ili u tom razdoblju ima pravo na plaću prema Pravilniku o unutarnjem redu Protuobavještajne agencije od 15. svibnja 2003. i Odluci o plaćama čelnika i drugih dužnosnika, službenika i namještenika Protuobavještajne agencije od 15. svibnja 2003., s primjenom od 1. lipnja 2013., tj. podzakonskim aktima donesenim na temelju Zakona o sigurnosnim službama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 32/02, 38/02)?“

 

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjima tuženica se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci Revr 601/07 - i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-5142/05 od 20. svibnja 2009.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao djelatnice Službe za zaštitu ustavnog poretka, a kasnije Protuobavještajne agencije za isplatu razliku plaće za razdoblje od travnja 2001. do lipnja 2003.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena u Službi za zaštitu ustavnog poretka od 1. lipnja 2001. do 30. studenoga 2002. kada je preuzeta u sastav Protuobavještajne agencije (POA),

 

- da je Služba za zaštitu ustavnog poretka (SUZUP) na temelju čl. 11. st. 1. toč. 1. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“, broj 18/90, 47/90 i 19/91) bila redarstvena služba ustrojena u Ministarstvu unutarnjih poslova do stupanja na snagu Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00) od 1. siječnja 2001. kada je u skladu s odredbom čl. 134. st. 1. Zakona o policiji prestala biti jedinica MUP-a,

 

- da su tužiteljici u utuženom razdoblju isplaćivani manji iznosi plaće.

 

Prema pravnom shvaćanju sudova nižeg stupnja tužiteljica ima u spornom razdoblju pravo na plaću temeljem istih propisa kao i ostali službenici i namještenici Ministarstva unutarnjih poslova. To pravno shvaćanje temelji se na činjenici da je Služba za zaštitu ustavnog poretka bila u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova i uređena odredbama čl. 13. do 17. Zakona o unutarnjim poslovima („Narodne novine“, broj 29/91 - pročišćeni tekst, 19/92, 33/92, 76/94, 161/98, 29/00 i 53/00). Prema odredbi čl. 134. st. 1. Zakona o policiji („Narodne novine“, broj 129/00) prestao je važiti Zakon o unutarnjim poslovima, osim odredaba čl. 13. do 24ž. i čl. 80. do 92. tog Zakona. Dakle, i dalje su ostale u primjeni odredbe koje uređuju položaj Službe za zaštitu ustavnog poretka, a prestale su važiti 1. travnja 2002. temeljem odredbe čl. 98. st. 2. Zakona o sigurnosnim službama („Narodne novine“, broj 32/02 i 38/02).

 

Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja da u tom periodu radnopravni položaj tužiteljice nije bio različit u odnosu na ostale službenike i namještenike Ministarstva unutarnjih poslova. Imajući na umu da se i na tužiteljicu primjenjivao Zakon o unutarnjim poslovima nema razloga u pogledu obračuna plaće praviti razliku između nje i ostalih službenika i namještenika Ministarstva unutarnjih poslova, jer i nema propisa prema kojima bi se obračunavala plaća posebno za nju. Prava, obveze, odgovornost i način utvrđivanja plaća državnih službenika i namještenika (a tužiteljica spada u taj krug zaposlenika) uređuju se Zakonom o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01). Na plaće službenika i namještenika odnose se odredbe čl. 108. do 112. tog Zakona te za sporni period Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi („Narodne novine“, broj 37/01) i Uredba o plaćama policijskih službenika („Narodne novine“, broj 39/01).

 

U obrazloženju pobijane presude drugostupanjski sud pravilno ističe da se za utuženo razdoblje plaća tužiteljice trebala obračunati na način kako se utvrđuju plaće državnih službenika i namještenika Ministarstva unutarnjih poslova, dakle u skladu sa Zakonom o državnim službenicima i namještenicima, Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi i Uredbom o plaćama policijskih službenika.

 

Međutim, nižestupanjski su sudovi, suprotno tom pravnom shvaćanju na koje su se pozvali u obrazloženju, tužiteljici neosnovano dosudili razliku plaće u visini koju čini razlika plaće koja bi tužiteljici pripala po rješenju Protuobavještajne agencije Republike Hrvatske od 1. lipnja 2003. (kojim su mjerila za obračun plaće utvrđena na temelju Pravilnika o unutarnjem redu Protuobavještajne agencije od 15. svibnja 2003. i Odluke o plaćama čelnika i drugih dužnosnika, službenika i namještenika Protuobavještajne agencije od 15. svibnja 2003.) i stvarno isplaćene plaće u spornom razdoblju, a koja visina je utvrđena vještačenjem po vještaku Z. R. Dakle, tužiteljici je utvrđena plaća na temelju rješenja od 1. lipnja 2003. i podzakonskih akata koji se primjenjuju od 1. lipnja 2003., a ne na temelju propisa koji su se primjenjivali u spornom razdoblju.

 

Budući da o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva nije odlučeno pravilnom primjenom naprijed navedenih odredaba materijalnog prava i u skladu s pravnim shvaćanjem ovoga suda, to je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i zbog toga nema mjesta preinaci odluke.

 

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti nižestupanjske presude u dijelu zahtjeva za isplatu razlike plaće te odluci o troškovima i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 17. siječnja 2018.