- 1 -              Revt 210/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 210/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Ž. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., protiv tuženika E. d.o.o. u stečaju, Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-8423/13-2 od 21. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-871/09 od 11. ožujka 2010., u sjednici održanoj 17. siječnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana glede merituma spora.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena glede troškova postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 7.011.673,70 kn, sa zateznom kamatom od 8. srpnja 2004. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (toč. I.). Tužitelj je obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 559.896,00 kn (toč. II.). Rješenjem prvostupanjskog suda tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za iznos od 7.097,00 kn.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravovremeno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže se prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu u skladu s revizijskim navodima. Tužitelj kod toga posebno pobija i odluku o troškovima postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja glede merituma spora nije osnovana, dok revizija glede troškova postupka nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu istaknutog revizijskog razloga počinjene bitne povrede od odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena navedena povreda. Naime, pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-       da je tužitelj opozvan s mjesta direktora tuženika 7. lipnja 2004., da je razriješen s mjesta člana uprave tuženika, te je raskinut ugovor o menadžmentu zaključen 7. srpnja 2000.,

-       da je prema menadžerskom ugovoru tužitelj, osim plaće, imao pravo i na sudjelovanje u dobiti društva, time da će se dobit isplatiti nakon utvrđenog godišnjeg poslovnog rezultata, a na osnovi službene revizije financijskih izvješća,

-       da u slučaju privremenog raskida tog ugovora tužitelju kao predsjedniku uprave pripada otpremnina u visini od 6 mjesečnih plaća i da otkazni rok iznosi 6 mjeseci,

-       da je tuženik obavijestio tužitelja da se menadžerski ugovor neće automatski produžiti, već se ima raskinuti protekom roka na koji je isti sklopljen tj. dana 2. rujna 2004.,

-       da iz provedenih dokaza ne proizlazi osnovanom tvrdnja tužitelja da je s tuženikom dogovorio sudjelovanje u dobiti društva u visini od 10%, već da je dogovoreno sudjelovanje u dobiti od 1%,

-       da je na temelju odluke skupštine tuženika dobit za 2003. godinu raspoređena u rezerve društva,

-       da je tužitelju isplaćen udio u dobiti društva za razdoblje od 1. listopada 2000. do 31. prosinca 2002. u visini od 390.208,02 kn, time da je navedeni iznos isplaćen tužitelju 11. lipnja 2004.,

-       da je tužitelju isplaćena i otpremnina, te kamata zbog kašnjenja u plaćanju otpremnine.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi su odbili zahtjev tužitelja za isplatu dobiti, do visine od 10%, zaključujući da tužitelj nije dokazao da je između parničnih stranaka bio postignut dogovor za isplatu dobiti u većem postotku od isplaćenih 1%.

 

Drugostupanjski sud pri tome navodi da je odlukom Skupštine tuženika od 7. lipnja 2004. odlučeno da se neto dobit u iznosu od 23.821.094,00 kn, koju je tuženik ostvario od 1. siječnja do 31. prosinca 2003. raspoređuje u rezerve društva. Odlukom od 8. lipnja 2004. tuženik je pak utvrdio da je dobit društva za vrijeme od 1. listopada 2000. do 31. prosinca 2002. iznosila 39.020.801,96 kn, te da se tužitelju odobrava sudjelovanje u dobiti u visini od 390.208,02 kn, dakle upravo 1% neto dobiti. Navedene zapisnike sa Skupštine tuženika sastavio je javni bilježnik, te da u spisu nema dokaza o postojanju nedostataka zbog kojih bi te tuženikove odluke bile nevaljane u smislu odredbe čl. 448. u vezi čl. 355. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11, 111/12 i 68/13 - dalje: ZTD).

 

Osim toga, drugostupanjski sud upućuje i na odredbu čl. 246. st. 2. ZTD prema kojoj ako se članovima uprave daje pravo na sudjelovanje u dobiti tekuće godine, njihov se udio obračunava prema toj dobiti umanjenoj za nepokriveni gubitak iz prethodnih godina i za iznose koje se po zakonu i statutu dobit tekuće godine unosi u rezerve društva. Drugačije sudjelovanje članove uprave u dobiti bilo bi ništavo.

 

Kako je tuženik tek 8. lipnja 2004. odlučio o sudjelovanju članova uprave u diobi, u smislu da tužitelj ima pravo sudjelovati u dobiti društva u postotku od 1%, to nije došlo do zakašnjenja s ispunjenjem ove obveze na strani tuženika, pa posljedično tome nema niti potrebe za primjenom odredbe čl. 313. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO).

 

Tužitelj u reviziji i nadalje tvrdi da su nižestupanjski sudovi propustili primijeniti odredbu čl. 313. ZOO. Navedena tvrdnja tužitelja nije osnovana. Naime, kako to pravilno ukazuje sud drugog stupnja obveza tuženika za isplatu diobi nastala je tek na temelju odluke od 8. lipnja 2004., a nije sporno da je tuženik tu svoju obvezu izvršio 11. lipnja 2004., pa pravilno u ovom slučaju ne dolazi do potrebe za uračunavanjem u smislu čl. 313. ZOO. Tuženik nije pao u zakašnjenje jer prije donošenja navedene odluke Skupštine tuženika nije postojala odluka Skupštine društva o sudjelovanju članova uprave u dobiti društva. Obveza je nastala tek nakon što je donesena odluka Skupštine tuženika o sudjelovanju članova uprave u dobiti društva, a nakon te odluke odmah je uslijedila i isplata.

 

Neosnovano tužitelj tvrdi da mu neosnovana nije isplaćena dobit za 2003. Naime, za tu godinu Skupština tuženika donijela je odluku da se dobit društva raspoređuje u rezervu društva. Kako tužitelj nije pobijao takvu odluku Skupštine društva, to neosnovano tužitelj ukazuje da bi mu pripadalo pravo na sudjelovanje u dobiti za 2003.

 

Tužitelj u reviziji ponavlja tvrdnju da je s tuženikom sklopio dogovor o sudjelovanju u dobiti društva u postotku od 10%. Međutim, nižestupanjski sudovi su ocijenili da tu svoju tvrdnju tužitelj ničim nije dokazao, pa revizijski navodi kojima tužitelj osporava takva utvrđenja nižestupanjskih sudova zapravo predstavlja prigovor na utvrđeno činjenično stanje, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja, glede merituma spora, odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Glede odluke o troškovima postupka revizija tužitelja nije dopuštena. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, dakle niti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a niti revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Stoga je valjalo reviziju tužitelja glede odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 17. siječnja 2018.