- 1 -              I Kž 625/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 625/2017-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević- Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu izručenja stranca V. J., zbog kaznenog djela iz čl. 33. i čl. 201. Kaznenog zakona Ruske Federacije, odlučujući o žalbi stranca podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 23. studenog 2017. br. KV-II-1181/2017-7 (Kir-1376/2017), u sjednici održanoj 4. siječnja 2018.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              Prihvaća se žalba stranca V. J., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem utvrđeno je udovoljenje zakonskim pretpostavkama za izručenje Ruskoj Federaciji stranca V. J. Istim rješenjem, na temelju čl. 37. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine" br. 178/04 - dalje u tekstu: ZOMPO) odlučeno je dopustiti izručenje pod uvjetom da se stranac V. J. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem, te se ne može izvesti pred izvanredni sud.

 

              Protiv tog rješenja više žalbi je podnio stranac V. J.

 

Jednu žalbu je podnio putem branitelja D. P., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom odbiti izručenje Ruskoj Federaciji i izvijestiti Republiku Litvu da preuzme progon. Drugu žalbu je podnio putem branitelja M. K., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijano rješenje preinačiti na način da se utvrdi kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje Ruskoj Federaciji, ili pobijano rješenje u cijelosti ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Treću žalbu je podnio putem branitelja Č. P., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba ZOMPO-a, s prijedlogom usvojiti žalbu, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinačiti pobijano rješenje i odbiti zahtjev za izručenje.

 

              Imajući u vidu sadržaj ovih žalbi, one će se razmatrati kao jedinstvena žalba stranca V. J.

 

              U skladu s odredbom čl. 495. u svezi čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 – dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba je osnovana.

 

              U pravu je žalitelj kada tvrdi kako u prvostupanjskoj odluci nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. U pobijanom se rješenju, uopće, ne navodi čiji je državljanin stranac V. J., premda je to odlučna činjenica za način postupanja i vrstu odluke u ovom postupku. Nadalje, izreka pobijane odluke je nerazumljiva jer je prvostupanjski sud propustio, suglasno odredbi čl. 33. ZOMPO-a, izložiti da li stranca izručuje radi kaznenog progona ili radi izvršenja sankcije. Premda to iz izreke ne proizlazi, iz obrazloženja pobijanog rješenja se može zaključiti kako se radi o izručenju radi kaznenog progona. Međutim, u spisu predmeta je na više mjesta (npr. list 18, 21 i 39 spisa) navedeno kako se radi o izručenju radi izvršenja sankcije, točnije radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju pet godina, po presudi Suda okruga Oktyabrsky –grad K., Ruska Federacija.

 

U pravu je žalitelj kada tvrdi da se izručenik poziva na litavsko državljanstvo, a u spisu predmeta se na više mjesta (npr. stranica 6, 15, 57 itd.) nalazi podatak iz kojeg proizlazi zaključak kako se radi o državljaninu Republike Litve i Ruske Federacije.

 

Republika Litva i Republika Hrvatska su vezane, u sklopu Lisabonskog ugovora, kako Ugovorom o Europskoj uniji tako i Ugovorom o funkcioniranju Europske unije, uslijed čega konstatacija prvostupanjskog suda kako se radi o strancu koji nije državljanin Republike Hrvatske, ne sadrži navod o odlučnoj činjenici da se radi o strancu koji je državljanin članice Europske unije.

 

Prvostupanjskom sudu je, kao izvor prava, bila poznata presuda Velikog vijeća suda Europske unije iz Luxemburga, u predmetu C-182/15-Aleksej Petruhin (list 206-213 spisa), do koje se moglo doći i izravnim uvidom u listu objavljenih odluka Suda Europske unije. U ovoj je presudi navedeno kako se pravila iz području izručenja državljana članica Europske unije, državi koja je izvan područja Europske unije, trebaju tumačiti u smislu odredbi Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Postupanje, koje se sastoji u dopuštanju izručenja državljanina neke članice Europske unije državi koja je izvan područja Europske unije, ne pruža jednaku zaštitu od izručenja koju uživaju domaći državljani članice Europske unije, jer se oni u pravilu ne mogu izručiti nekoj državi izvan područja Europske unije. Takvo nejednako postupanje prema državljanima članice Europske unije unutar područja Europske unije, može se opravdati samo ako se temelji na objektivnim razlozima, i ako je „ … proporcionalno legitimnom cilju koji se nacionalnim pravom želi postići …“.

 

U citiranoj presudi Velikog vijeća suda Europske unije, odlučeno je dati prednost razmjeni informacija s državom članicom, čija je tražena osoba državljanin, o navodnim kaznenim djelima te osobe počinjenim izvan područja Europske unije. Na taj se način prepušta tijelima države članice, čija je tražena osoba državljanin, procijeniti žele li izdati Europski uhidbeni nalog s ciljem predaje te osobe državi članici. Ukoliko nadležno tijelo države članice Europske unije ne izda Europski uhidbeni nalog, a nadležno tijelo države članice od koje se izručenje traži namjerava, na zahtjev treće države koja nije članica Europske unije, izručiti državljanina druge države članice, dužno je provjeriti da li se izručenjem ugrožavaju prava iz čl. 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

 

U pravu je, stoga, žalitelj kada tvrdi da prvostupanjski sud, prilikom odluke o izručenju, uopće nije iznio razloge vezane uz državljanstvo stranca, a što je odlučna činjenica, niti je u izreci naveo razlog izručenje, a razlog iz obrazloženja je u suprotnosti sa razlogom koji je naveden u spisu predmeta. Uslijed navedenih nedostataka se ne može ispitati da li je, u ovom stadiju postupka, na temelju odredbi ZOMPO-a udovoljeno pretpostavkama za izručenje državljana članice Europske unije državi koja nije članica Europske unije, niti se može ispitati razlog izručenja, da li se radi o izručenju radi kaznenog progona ili radi izvršenja sankcije.

 

U ponovljenom postupku uklonit će se nedostaci, na koje je ukazano ovim rješenjem i donijeti nova, valjano obrazložena, odluka.

 

              S obzirom na izneseno na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 4. siječnja 2018.