- 1 -              Rev-x 1179/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1179/17-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. K. iz G., kojeg zastupa punomoćnica S. Č., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-184/12 od 19. travnja 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Glini (sada Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Glini) poslovni broj P-176/11-88 od 26. listopada 2011., u sjednici održanoj 3. siječnja 2018.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-184/12 od 19. travnja 2012. i presuda Općinskog suda u Glini poslovni broj P-176/11-88 od 26. listopada 2011., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Glini poslovni broj P-176/11-88 od 26. listopada 2011. odbijena je prednica tužitelja sa tužbenim zahtjevom kojim traži da joj tuženica Republika Hrvatska isplati 68.751,41 kunu za razdoblje od rujna 1998. do ožujka 2002. sa zakonskom zateznom kamatom koje teku na svaki mjesečni iznos od 1.598,87 kuna od dospijeća prvog u mjesecu za prethodni mjesec, do isplate (stavak I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici platiti tuženici troškove postupka u iznosu 10.940,00 kuna (stavak II. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-184/12 od 19. travnja 2012. u st. I. izreke odbijena je žalba prednice tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u st. II. izreke odbijen zahtjev prednice tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe i zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ističući da u odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju postoji praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske i donesena drugostupanjska presuda je suprotna stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u brojnim odlukama.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji, prema izričitoj odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Dakle, u slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih (kumulativnih) elemenata, nema pretpostavke za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U ovom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-x 1161/14-3 od 19. svibnja 2015. odbacio je izvanrednu reviziju kao nedopuštenu jer podnositeljica revizije nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju.

 

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3794/15 od 15. ožujka 2016. prihvaćena je Ustavna tužbe prednice tužitelja i ukinuto navedeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

 

Polazeći od shvaćanja izraženog u navedenoj odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje ima obvezujući karakter za sudove (čl. 31. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj 49/02 – pročišćeni tekst), revizijski sud sukladno tome prihvaća postojanje pretpostavke za dopuštenost ovako izjavljene izvanredne revizije.

 

S tim u vezi materijalnopravno pitanje koje revident postavlja u reviziji svodi se na pitanje je li Republika Hrvatska odgovorna za prekomjerno ograničenje prava vlasništva koje se očituje u nemogućnosti posjedovanja nekretnine u vlasništvu prednice tužitelja i to od dana kada je prednica tužitelja podnijela zahtjev za povratom predmetne nekretnine te ima li tužitelj pravo na naknadu zbog nekorištenja kuće od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje pa do trenutka stupanja u posjed.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu na ime naknade štete zbog nemogućnosti korištenja nekretnine u G., koja je dana na privremeno korištenje trećim osobama na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“ broj 73/95, 77/96 i 100/97).

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-   da je predmetna nekretnina vlasništvo prednice tužitelja, te da je rješenjem tijela tuženice od 4. ožujka 1996. dana na privremeno korištenje,

 

-          da je predmetna nekretnina vraćena u posjed prednice tužitelja 14. ožujka 2002.,

 

-          da je prednica tužitelja zahtijevala povrat imovine 16. rujna 1998.,

 

-          da je prednica tužitelja podnjela tužbu 1. listopada 2003.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da prednica tužitelja nije dokazala okolnost stanja njezine nekretnine i njezinu vrijednost pa sudovi nisu bili u mogućnosti utvrditi je li prednici tužitelja nametnut prekomjerni teret i odrediti u skladu s tim visinu naknade u razumnoj mjeri s vrijednošću nekretnine.

 

Da se pitanje prava vlasnika na naknadu zbog nemogućnosti korištenja nekretnine iz razloga njezinog davanja na privremeno korištenje trećim osobama na temelju Zakona o područjima od posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 46/96, 57/96, 124/97, 73/00, 87/00, 94/01, 88/02, 26/03 – pročišćeni tekst, dalje: ZPPDS), Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“ broj 73/95, 7/96 i 100/97 – dalje: Zakon o privremenom upravljanju) i Zakona o prestanku važenja Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“ broj 101/98), ne može isključivo ocjenjivati na temelju odredaba materijalnog prava na koje se pozivaju sudovi, proizlazi iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008. – „Narodne novine“ broj 78/08, a kojom se prihvaća stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzetog u slučaju Radanović protiv Republike Hrvatske – presuda od 21. prosinca 2006.

 

Prema odredbi čl. 1. Protokola broj 1. iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja je preuzeta zakonom o njezinom potvrđivanju („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 – ispravak) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Propisano je da se time ni na koji način ne umanjuje pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnim da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom.

 

Nekretnine prednice tužitelja bile su stavljene pod privremenu upravu Republike Hrvatske na temelju Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanja određenom imovinom, a u skladu s odredbom čl. 9. i 10. ZPPDS omogućeno je da se naseljenicima na području posebne državne skrbi dodijele na korištenje obiteljske kuće, odnosno stanovi koje su njihovi vlasnici napustili i ne koriste ih u smislu odredaba tog zakona.

 

To je učinjeno u skladu s općim interesom i legitimnim ciljem da se zaštiti napuštena imovina od propadanja i devastacije i ujedno riješi stambeno pitanje osoba koje su bile raseljene ili su bile ostale bez domova uslijed rata. Međutim, u trenutku kada je prednica tužitelja podnijela zahtjev da joj se kuća vrati u posjed prestala je potreba da tu imovinu država štiti od propadanja i devastacije, a ostao je samo interes tuženice da stambeno zbrine osobe kojima je stan odnosno kuća dana na privremeno korištenje.

 

Taj interes tuženice ne može imati značenje javnog interesa zbog kojih bi u skladu sa načelima međunarodnog prava bilo opravdano onemogućiti tužitelja uživanja svojeg vlasništva.

 

Zato tužitelj ima pravo na naknadu zbog nekorištenja kuće od dana podnošenja zahtjeva za njezino vraćanje pa do trenutka stupanja u posjed. Isti stav zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-195/2006 od 18. lipnja 2008. ("Narodne novine" broj 78/08) i ovaj sud u svojoj odluci poslovni broj Rev 1038/08 od 21. siječnja 2014.

 

Zadržavajući nekretninu prednice tužitelja pod privremenom upravom i nakon podnošenja zahtjeva za povrat te imovine, tuženica je ograničila vlasničko pravo tužitelja isključivo radi ispunjenja svoje obveze zbrinjavanja naseljenika na području posebne državne skrbi.

 

Ovo daje za pravo tužitelju zahtijevati naknadu štete čija visina treba biti utvrđena u razumnoj vezi s vrijednosti navedenog gubitka za vlasnika, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, kao npr. s obzirom na područje na kojem se nekretnina nalazi, s obzirom na vremensko razdoblje te opseg ograničenja u korištenju nekretnine za tog vlasnika, i mogućnost korištenja cijele nekretnine ili njezinog dijela kao i činjenicu da je tužitelj tijekom postupka, a to ponavlja i u reviziji, glede visine naknade zapravo prihvatio ponudu sadržanu u Odluci Vlade Republike Hrvatske od 17. travnja 2003. kojom je Vlada utvrdila visinu naknade za štetu koju će isplaćivati vlasnicima zbog nepridržavanja rokova pripisanih Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi.

 

Slijedom navedenog budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravljene sve odlučne činjenice, a kako je to prethodno navedeno, zbog kojih nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka nastalih u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 3. siječnja 2018.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Jasenka Žabčić, v.r.