- 1 -              Rev-x 648/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 648/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. S. K. u. M. G., G., A., kojeg zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik iz Odvjetničkog društva H., K. i P., d.o.o. iz Z., protiv I-tuženika M. A.1 iz O., koga zastupa punomoćnik R. A., odvjetnik u O., II-tuženika D. A. iz O., III-tuženika M. A.2 iz T., IV-tuženika Z. A. iz V.,  koga zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u V., V-tuženika Đ. B. iz O., VI-tuženika D. B. iz O., VII-tuženika I. B. iz O., VIII-tuženika B. B. iz O., zastupanog po posebnom skrbniku B. K., odvjetniku u O., IX-tuženice Lj. B. iz Đ., X-tuženice N. B. iz O., XI-tuženice E. Č. iz O.,  XII-tuženika N. Č. iz O., koga zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica iz ZOU J. B. i B. B. L., iz O., XIII-tuženice S. Č. iz O., koju zastupa punomoćnica B. P., odvjetnica u O., XIV-tuženika D. Č. iz O., XV-tuženice J. D. iz E., koju zastupa punomoćnica B. P., odvjetnica u O., XVI-tuženice D. D. iz B., XVII-tuženice E. D. iz O., XVII-tuženika I. D. iz A., XVIII-tuženika M. Đ. iz O., XIX-tuženice M. M. - Đ. iz O., XX-tuženika S. F. iz O. i XXI-tuženice A. F. iz O., tuženici pod III., V., VII., IX., X., XIV. te od XVI do XXI. svi zastupani po punomoćniku B. S., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4692/2012-2 od 31. listopada 2013., kojom je potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1043/04-88 od 14. ožujka 2012., u sjednici održanoj 3. siječnja 2018.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja u odnosu na tuženike M. A., E. Č. i D. Č. kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja u odnosu na preostale tuženike kao nedopuštena.

 

Tuženiku N. Č. ne dosuđuje se trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se u njegovu korist tuženicima naloži isplata do visine njihovih uloga i to: M. A.1 iznos od 102.098,80 kn, D. A. 15.000,00 kn, M. A.2 389.390,00 kn, Z. A. 48.180,00 kn, Đ. B. 18.880,00 kn, D. B. 141.770,00 kn, I. B. 28.180,00 kn, N. B. 23.065,00 kn, E. Č. 1.801,083,88 kn, N. Č. 37.980,00 kn, S. Č. 77.830,00 kn, D. Č. 377.446,00 kn, J. D. 146.232,80 kn, D. D. 8.180,00 kn, E. D. 16.180,00 kn, I. D. 34.560,00 kn, M. Đ. 132.723,00 kn, M. Đ. M. 64.530,00 kn, S. F. 27.190,00 kn i A. F. iznos od 156.459,70 kn, svaki sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. ožujka 2004. do isplate, kao i da mu tuženici solidarno nadoknade troškove postupka s pripadajućim kamatama. U točki II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku N. Č. parnični trošak od 5.355,00 kn, tuženicima M. A., Đ. B., I. B., N. B., D. Ć., E. D., I. D., M. Đ., M. M. Đ., S. F. i A. F. 360.586,80 kn, te tuženiku M. A. trošak postupka od 10.517,00 kn. Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci u odnosu na tuženika B. B. postupak je prekinut i bit će nastavljen kada njegovi nasljednici preuzmu postupak.

 

Drugostupanjskom presudom u stavku I.a) i b) izreke odbijena je žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odluci o glavnoj stvari, tj. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu (toč. I. izreke prvostupanjske presude), kao i u odluci o parničnom trošku u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku M. A. naknadi parnični trošak od 10.517,00 kn (toč. II. izreke prvostupanjske presude). Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja presuda suda prvog stupnja preinačena je samo u odluci o parničnom trošku (preostali dio toč. II. izreke prvostupanjske presude) i naloženo tužitelju da tuženiku N. Ć. naknadi parnični trošak od 4.305,00 kn te tuženicima M. A., Đ. B., I. B., N. B., D. Č., E. D., I. D., M. Đ., M. M. Đ., S. F. i A. F., svakom od njih naknadi parnični trošak u iznosu od po 3.145,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda odnosno i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tuženik N. Č. ističe da, imajući na umu vrijednost predmeta spora u odnosu na njega (37.980,00 kn) revizija nije dopuštena, a niti je sastavljena sukladno ZPP-u. Predlaže odbacivanje revizije uz naknadu troškova nastalih podnošenjem odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja u odnosu na tuženike M. A. (vrijednost predmeta spora: 389.390,00 kn), E. Č. (vrijednost predmeta spora: 1.801.083,88 kn) i D. Č. (vrijednost predmeta spora: 377.446,00 kn) nije osnovana, dok je u odnosu na ostale tuženike nedopuštena.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je, u odnosu na tužene M. A., E. Č. i D. Č. ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji se tvrdi da pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da uopće nema razloga o odlučnim činjenicama, a postojeći razlozi da su nejasni i proturječe sami sebi zbog čega je presuda nerazumljiva.

 

Opravdavajući ovakve tvrdnje revident ističe da u pobijanoj presudi nije obrazloženo zbog čega nije prihvaćen dokazni prijedlog tužitelja da se od stečajnog upravitelja Š. S. zatraži podatak o svim zadrugarima i visini uloga zadrugara, tj. imenik zadrugara na dan 20. listopada 2005., što da predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Odluka u ovoj pravnoj stvari temelji se na zaključku sudova da je tužbenim zahtjevom zatražena isplata štednih uloga zadrugara koji predstavljaju njihovu posebnu imovinu po ugovoru o novčanom depozitu štediša, pa je u tom smislu drugostupanjski sud odgovorio na žalbeni navod tužitelja, ističući izrijekom da je sud prvog stupnja upravo iz tog razloga pravilno odbio navedeni dokazni prijedlog.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane tražbine iz osnove jamstva koje je, kao jamac platac, za nenaplaćene dugove treće osobe preuzela pravna osoba Š. k. z. „S.“, čiji su članovi (zadrugari) tuženici.

 

Tuženici su tijekom postupka istaknuli prigovor „promašene pasivne legitimacije“ navodeći da oni za obveze zadruge ne odgovaraju vlastitom imovinom, odnosno štednim ulozima koje imaju u zadruzi, već samo do visine svojih zadružnih uloga.

 

Nižestupanjski sudovi prihvaćaju navedeni prigovor utvrđujući da je tužbenim zahtjevom zatražena isplata štednih uloga koje tuženici, kao zadrugari imaju u zadruzi i to na temelju ugovora o novčanom depozitu štediša. Polazeći od toga i pozivajući se na odredbe članka 8. stavak 1. i 2. te članka 24. stavka 3. Zakona o štedno-kreditnim zadrugama („Narodne novine“, broj 84/02, u daljnjem tekstu: ZŠKZ), sudovi odbijaju tužbeni zahtjev zaključujući da za obveze zadruge odgovara ta pravna osoba svojom imovinom, dok zadrugari za obveze štedno-kreditne zadruge ne mogu odgovarati vlastitom imovinom, odnosno svojim štednim ulozima u zadruzi već samo zadružnim ulozima koje unose u zadrugu i kojima na temelju zakona sudjeluju u pokriću rizika iz poslovanja zadruge.

 

Prema odredbama članka 8. stavak 1. i 2. ZŠKZ-a, svojstvo zadrugara stječe se sudjelovanjem u osnivanju štedno-kreditne zadruge ili pristupanjem toj zadruzi, tako da osoba koja pristupa potpiše izjavu o prihvaćanju statuta štedno-kreditne zadruge i u nju unese zadružni ulog. Izjava o prihvaćanju statuta prilikom pristupanja štedno-kreditnoj zadruzi ne mora biti ovjerena kod javnog bilježnika. Svaki zadrugar prilikom osnivanja štedno-kreditne zadruge, ili pristupanja u takvu zadrugu, mora u nju unijeti propisani zadružni ulog, ali može unijeti i više uloga ako je to propisano statutom.

 

Štedno-kreditna zadruga, uz ostalo, može obavljati i poslove prikupljanja štednih uloga od zadrugara u domaćoj valuti te odobravati kredite i davati garancije zadrugarima (članak 10. stavak 1. točka 1. i 2. ZŠKZ).

 

Članak 23. stavak 1. i 2. ZŠKZ-a, propisuje da je radi pokrića rizika iz poslovanja, štedno-kreditna zadruga obvezna osnovati sredstva pričuve, koja se koriste za otpis nenaplaćenih potraživanja, za pokriće gubitaka koji proizlaze iz poslovanja štedno-kreditne zadruge i drugih rizika, dok je člankom 24. stavak 3. ZŠKZ-a propisano da - ukoliko sredstva pričuve iz članka 23. ovoga Zakona nisu dovoljna, zadrugari sudjeluju u pokriću rizika iz poslovanja svojim zadružnim ulozima.

 

U odgovoru na tužbu (koji je u svom podnesku osobno dao drugotuženik) i podnesku tuženika od 10. kolovoza 2007. (list 158-164. spisa) navodi se da njihovi zadružnu ulozi, prema statutu zadruge, iznose 180,00 kn.

 

Prema tome, nižestupanjski sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava iz navedenih (specijalnih) zakonskih odredbi, osnovano odbili tužbeni zahtjev u cijelosti budući da je njime bila obuhvaćena vlastita imovina zadrugara po ugovoru o novčanom depozitu štediša (kojom ne odgovaraju za obveze zadruge), a ne njihovi zadružni ulozi koje oni unose u zadrugu prilikom njezinog osnivanja ili onda kada pristupaju toj zadruzi.

 

Navedene zaključke na određen način potvrđuju i revizijski navodi u kojima se tvrdi da drugostupanjski sud nije imao osnove potvrditi prvostupanjsku presudu već da ju je morao preinačiti na način da tuženicima naloži isplatu u visini njihovih zadružnih uloga i da bi takva preinaka bila moguća u slučaju da je sud prvog stupnja prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i od stečajnog upravitelja zatražio podatke o visini zadružnih uloga svakog tuženika, budući da bi tek u tom slučaju tužitelj mogao specificirati svoj tužbeni zahtjev.

 

Ovakve tvrdnje revidenta nisu pravno prihvatljive.

 

Sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i vezan je činjeničnom osnovom tužbe (članak 2. stavak 1. ZPP).

 

Kako se, sukladno sadržaju same tužbe, tužbenog zahtjeva i priloženih dokaza,  tužbeni zahtjev u ovom postupku nesumnjivo odnosi na isplatu novčanih depozita zadrugara (koji su u svojoj visini naznačeni u različitim iznosima za svakog od tužitelja i predstavljaju njihovu štednju po ugovoru o novčanom depozitu), to u postupku po žalbi ni na koji način nije bilo moguće preinačiti prvostupanjsku presudu.

 

Naime, kada tužitelj kao u ovom slučaju već u tužbi materijalnopravno pogrešno postavlja tužbeni zahtjev na isplatu iz određenih novčanih sredstava, koja nisu isto što i zadružni ulozi koje zadrugari unose u zadrugu, dakle, kada neosnovano traži isplatu iz druge stvari, a ne iz one koju je trebao obuhvatiti tužbom, što potvrđuje u svojoj reviziji, tada se ne može primjeniti pravilo da je u postavljenom zahtjevu sadržan i drugi (manji) zahtjev jer bi se u takvom slučaju sudilo i odlučilo o nečem drugom (isplata iz zadružnih uloga), a ne o onome što je traženo u tužbenom zahtjevu (isplata iz štednih uloga).

 

Uz to, neprihvatljive su i tvrdnje revidenta da bi, nakon pribavljanja dokaza od stečajnog upravitelja, samo „specificirao“ svoj tužbeni zahtjev jer bi se promjenom tužbenog zahtjeva na isplatu iz zadružnih uloga, umjesto iz određenih štednih uloga pojedinih zadrugara, promijenila istovjetnost zahtjeva i tako preinačila tužba (članak 191. stavak 1. ZPP).

 

Tužitelju su na raspolaganju stajali različiti instrumenti parničnog postupka koje nije pravilno iskoristio, stoga vlastite propuste u načinu vođenja ove parnice revident neopravdano i bez uporišta u stanju spisa smatra pogreškama nižestupanjskih sudova.

 

Prema tome, materijalno pravo u odnosu na tuženike naznačene u izreci ove presude nije pogrešno primijenjeno.

 

U reviziji se izrijekom tvrdi da je prvostupanjski sud zbog propusta u odnosu na prije navedeni dokazni prijedlog tužitelja, pogrešno utvrdio činjenično stanje, međutim, takvi su revizijski razlozi nedopušteni pa ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP).

 

Revizija u odnosu na preostale tuženike nije dopuštena budući da vrijednost predmeta spora za svakog od tih tuženika (članak 37. stavak 2. ZPP) ne prelazi iznos od 200.000,00 kn (članak 382. stavak 1. točka 1. ZPP).

 

Zbog toga je, na temelju odredbe iz članka 392. stavak 1. ZPP-a, revizija tužitelja u odnosu na preostale tuženike iz ovog spora odbačena kao nedopuštena.

 

Tuženiku N. Č. nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i članak 166. stavak 1. ZPP).

 

Iz tih je razloga presuđeno i riješeno kao u izreci.

 

Zagreb, 3. siječnja 2018.