1                Poslovni broj: 9 UsI-1315/13-29

 

Poslovni broj: 9 UsI-1315/13-29

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Nikoline Grubišić, u upravnom sporu tužitelja Grada Umaga, Umag, G. Garibaldi 6, kojega zastupa opunomoćenik I. J., zaposlenik tužitelja, protiv tuženika Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, prostorno uređenje i gradnju, Pula, Riva 8, uz sudjelovanje zainteresirane osobe S. d.o.o., P., G. koju zastupa zakonski zastupnik I. M., direktor, radi povrata komunalnog doprinosa, 27. prosinca 2017.,

p r e s u d i o  j e

 

I.              Poništava se točka 2. izreke rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, KLASA: UP/II-363-03/13-01/125, URBROJ: 2163/1-09/3-13-2 od 1. srpnja 2013. te se sudi:

Nalaže se tužitelju Gradu Umagu, Umag, G. Garibaldi 6, da zainteresiranoj osobi S. d.o.o. P., G. isplati iznos iz točke 1. izreke rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, KLASA: UP/II-363-03/13-01/125, URBROJ: 2163/1-09/3-13-2 od 1. srpnja 2013., sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja zahtjeva do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi utvrđenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 30 dana od dostave pravomoćne presude.

 

II.               Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu osporavanja rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za decentralizaciju, lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu, KLASA: UP/II-363-03/13-01/125, URBROJ: 2163/1-09/3-13-2 od 1. srpnja 2013.

 

III.               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Grada Umaga, Upravnog odjela za komunalni sustav, KLASA: UP/I-415-03/12-01/104, URBROJ: 2105/05-06/05-13-09 od 16. travnja 2013., donesenim u ponovnom postupku, odbijen je kao neosnovan zahtjev S. d.o.o. P., G., ovdje zainteresirane osobe, za povrat sredstava komunalnog doprinosa uplaćenih po rješenju prvostupanjskoga tijela KLASA: UP/I-415-03/08-01/114, URBROJ: 2105/05-07/05nj-09-5 od 21. svibnja 2009.

Povodom žalbe zainteresirane osobe protiv spomenutog rješenja od 16. travnja 2013., rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/13-01/125, URBROJ: 2163/1-09/3-13-2 od 1. srpnja 2013., izmijenjeno je predmetno prvostupanjsko rješenje na način da je usvojen zahtjev zainteresirane osobe i priznato joj je pravo na povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa uplaćenog na temelju rješenja prvostupanjskog tijela od 21. svibnja 2009., u iznosu od 85.795,66 kn (točka 1. izreke osporenog rješenja), a prvostupanjskom tijelu je naložena isplata navedenog iznosa s kamatom u visini od 7% koja teče od dana podnošenja zahtjeva do isplate, u roku od 15 dana od izvršnosti toga rješenja (točka 2. izreke osporenog rješenja). U obrazloženju tuženik u bitnom navodi da iz mjerodavnih odredaba Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 153/09., 153/09., 49/11., 84/11., 90/11., dalje: Zakon o komunalnom gospodarstvu) proizlazi obveza jedinice lokalne samouprave da izvrši povrat uplaćenog komunalnog doprinosa ukoliko ne izvrši svoju obvezu izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture određenih rješenjem o komunalnom doprinosu, a prema Programu gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području Grada Umaga za 2009. godinu („Službene novine Grada Umaga“, broj 16/08., dalje: Program gradnje za 2009.), i to u odnosu na ostvareni priliv sredstava, a da prvostupanjsko tijelo ni u ponovnom postupku nije dokazalo izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture navedenih u rješenju o komunalnom doprinosu u cijelosti. Ističe kako je iz Izvještaja o izvršenju Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području Grada Umaga za 2009. godinu („Službene novine Grada Umaga“, broj 3/10., dalje: Izvještaj o izvršenju Programa gradnje za 2009.) nedvojbeno utvrđeno da Grad Umag, ovdje tužitelj, u 2009. godini nije izgradio sve planirane objekte i uređaje komunalne infrastrukture, kao i da za njihovu izgradnju nije utrošio sva sredstva koja je uprihodio od komunalnog doprinosa. Nadalje navodi da tuženik niti iz izvještaja o izvršenju programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2010., 2011. i 2012. godinu kao i iz dokaza koje je prvostupanjsko tijelo priložilo za objekte i uređaje koji tim izvještajima nisu bili obuhvaćeni, nakon detaljne analize izvršenja svake pojedine stavke, nije bio u mogućnosti izvesti zaključak da su svi objekti i uređaji izgrađeni, jer da značajne razlike planiranih iznosa sredstava i realiziranih vrijednosti za pojedine stavke ukazuje na samo djelomičnu realizaciju pojedinih objekata i uređaja, odnosno, na eventualnu izmjenu Programa gradnje nakon donošenja rješenja o komunalnom doprinosu. Tuženik je iz Godišnjeg izvještaja o izvršenju Proračuna Grada Umaga za 2009. godinu („Službene novine Grada Umaga“, broj 3/10., dalje: Godišnji izvještaj o izvršenju proračuna za 2009.) utvrdio da je po osnovi komunalnog doprinosa ostvaren prihod od 12.878.696,27 kn, a iz Izvještaja o izvršenju Programa gradnje za 2009. da je za izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture navedenih u rješenju o komunalnom doprinosu utrošeno ukupno 9.775.379,41 kn, što znači da je izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture u odnosu na priliv sredstava komunalnog doprinosa u 2009. godini 75,9% od ukupno prikupljenih sredstava komunalnog doprinosa. Budući da je zainteresirana osoba na temelju rješenja o komunalnom doprinosu uplatila iznos od 355.998,60 kn, te uzevši u obzir da prema utvrđenom činjeničnom stanju obveza izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz rješenja o komunalnom doprinosu nije izvršena niti u kasnijim godinama, tuženik je zaključio da zainteresirana osoba ima pravo na razmjerni povrat sredstava uplaćenog komunalnog doprinosa u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture i ostvareni priliv sredstava, i to u visini od 24,1% uplaćenog komunalnog doprinosa, odnosno, u iznosu od 85.795,66 kn.

Tužitelj je ovome Sudu pravodobno podnio tužbu kojom osporava zakonitost navedenog drugostupanjskog rješenja tuženika zbog bitne povrede upravnog postupka, nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog propisa, a u tužbi u bitnom navodi da su objekti i uređaji komunalne infrastrukture, čija je izgradnja planirana Programom gradnje za 2009. i koji su navedeni u izreci rješenja kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalnog doprinosa zainteresiranoj osobi, u cijelosti izgrađeni u 2009. godini ili u slijedećim godinama po programima gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz tih godina, što da dokazuju izvješća o izvršenjima programa i zapisnici o okončanim radovima koje prilaže uz tužbu. Ističe da je komunalni doprinos strogo namjensko sredstvo i da se kao takvo uvijek koristi, da je sama dinamika potrošnje tih sredstava ograničena dinamikom prikupljanja kroz godinu, tj. da su se sredstva morala osiguravati u proračunu prije početka postupka javne nabave i bilo kakvih radova, da je 24,1% komunalnog doprinosa za koje tuženik navodi da nije realizirano, bilo uplaćeno u zadnjih pet mjeseci 2009. godine, što da u bitnom ograničava dinamiku provođenja navedenog Programa za istu godinu, da je tijekom 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012. godine za okončanje svih stavki koje se nalaze u predmetnom rješenju o komunalnom doprinosu utrošeno ukupno 19.637.765,17 kn, a ne samo iznos koji je prikupljen u 2009. godini, što dokazuje da se projekti u komunalnom gospodarstvu ne mogu sagledavati na godišnjoj razini, već kao kontinuirani proces kroz niz godina i da se ti projekti izvode zbog potreba razvoja Grada, a ne zbog trošenja prikupljenih sredstava komunalnog doprinosa. Ističe da je tuženik postotak od 24,1% za povrat zainteresiranoj osobi dobio nezakonitim obračunom s obzirom na 75,9% izvršenosti programa gradnje, jer da je pritom zanemario Zakon o proračunu, prema čijim odredbama ukoliko se namjenski prihodi i primici ne iskoriste u prethodnoj proračunskoj godini prenose se u sljedeću proračunsku godinu i koriste za iste namjene koje su bile utvrđene, kao i Zakon o javnoj nabavi i Odluku tužitelja o raspodjeli viška prihoda. Tužitelj smatra da je tuženik zanemario da je Program izvršen u idućim godinama, odnosno da su objekti izgrađeni, jer da je za stranku jedino bitno da je objekt izgrađen i da je u funkciji, a da pritom nije relevantno uspoređivati koliko je sredstava planirano utrošiti u izgradnju objekata, a koliko je stvarno utrošeno, ako je izgradnja objekta u cijelosti izvršena. Ističe i da je zainteresiranoj osobi tijekom 2008. i 2009. godine izdano 13 rješenja o komunalnom doprinosu, da je tuženik u osam predmeta odbio zahtjeve zainteresirane osobe za povrat sredstava komunalnog doprinosa, a da je u pet predmeta zahtjeve prihvatio. Smatra da obračun tuženika za povrat sredstava komunalnog doprinosa ne može postati praksa jer da bi doveo u pitanje egzistenciju jedinice lokalne samouprave i zakočio investicije u komunalnu infrastrukturu pa navodi kako tužitelj ne prihvaća ovakav obračun povrata te da ga smatra nezakonitim dok se detaljnije ne propišu odredbe o povratu komunalnog doprinosa. U tužbi navodi obrazloženje i podatke o izvršenosti za svaku pojedinu stavku iz Programa gradnje za 2009. te zaključuje da su sredstva od komunalnog doprinosa utrošena u izgradnju komunalne infrastrukture u tekućoj godini ili u idućim godinama, da su objekti koje se tužitelj obvezao izgraditi u rješenju o komunalnom doprinosu izgrađeni pa da nema osnove za povrat komunalnog doprinosa. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud izvrši uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta te da po provedenom postupku poništi osporeno rješenje tuženika.

Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe kako niti u ponovnom postupku nije dokazana izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture navedenih u rješenju o komunalnom doprinosu pa da je zbog toga donio osporeno rješenje kojim se zainteresiranoj osobi priznaje pravo na razmjerni povrat uplaćenih sredstava komunalnog doprinosa. Iako se slaže s tužiteljem da je teško realizirati izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture navedenu u rješenju o komunalnom doprinosu tijekom jedne proračunske godine, tuženik naglašava da formulacija zakonske odredbe iz članka 32. stavka 3. točke 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu ne ostavlja mogućnost ekstenzivnog tumačenja, već da je jedinica lokalne samouprave u proračunskoj godini obvezna utrošiti sva sredstva koja je prikupila u toj godini te da u protivnom duguje razmjerni povrat. Navodi da je prilikom rješavanja o zahtjevu za povrat tuženik uzeo u obzir i da je dio obveze izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture izvršen tijekom 2010., 2011. i 2012. godine, međutim, ističe kako se iz utvrđenog činjeničnog stanja ne može izvesti zaključak da su svi objekti i uređaji u potpunosti izgrađeni. S obzirom da se visina sredstava za razmjerni povrat obračunava na način da se prikupljena sredstva komunalnog doprinosa stavi u odnos s utrošenima, te kraj činjenice da tužitelj nije dokazao izvršenje Programa gradnje ni u kasnijim godinama, tuženik smatra da je ispravno obračunao iznos sredstava za razmjerni povrat. U pogledu prigovora tužitelja da tuženik u osporenom rješenju zauzima drugačiji stav od stava iskazanog u rješenjima u kojima je odbijen zahtjev zainteresirane osobe za povrat razmjernog dijela komunalnog doprinosa, tuženik obrazlaže kako se radi o predmetima u kojima se odluka tuženika temelji na drugačijoj činjeničnoj i pravnoj osnovi pa da niti odluka tuženika u tim upravnim stvarima ne može biti identična osporenoj odluci. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana, nije dostavila pisani odgovor na tužbu.

U sporu je provedena rasprava na ročištima održanim 28. listopada 2016., 29. studenoga 2017. i 20. prosinca 2017.

Na prvo ročište pristupio je samo opunomoćenik tužitelja, a kako su tuženik i zainteresirana osoba bili uredno pozvani, ročište je održano u njihovoj odsutnosti, u skladu s odredbom članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: Zakon o upravnim sporovima). Opunomoćenik tužitelja je ustrajao kod svih navoda iznesenih u tužbi i u prvostupanjskim rješenjima u upravnom postupku te je predložio da se u sporu provede dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke radi utvrđenja da su svi objekti i uređaji komunalne infrastrukture iz Programa gradnje za 2009. u naravi izvedeni.

Sud je prihvatio dokazni prijedlog tužitelja i odredio vještačenje po vještaku građevinske struke M. B., dipl. ing. građ., kojega je pozvao na slijedeće ročište da usmeno iznese nalaz i mišljenje, a budući da je od stranaka i na to ročište pristupio samo opunomoćenik tužitelja, isto je održano bez uredno pozvanih tuženika i zainteresirane osobe. Vještak je na ročištu predao Sudu pisano očitovanje kojim je dopunio svoj nalaz i mišljenje te je isto usmeno iznio i obrazložio. Na upit Suda, opunomoćenik tužitelja je izjavio da se ne može sa sigurnošću očitovati o načinu financiranja gradnje pojedinih objekata i uređaja komunalne infrastrukture za koje postoji znatna razlika u planiranim sredstvima i sredstvima koja su prikazana kao utrošena u izvješćima o izvršenju programa, a za koje je vještačenjem utvrđeno da su izvedeni, ali je naveo kako mu je poznato da se u pojedinim slučajevima tužitelj obvezuje, primjerice, financirati izradu projektne dokumentacije, dok potom samu izgradnju financiraju drugi subjekti, npr. Hrvatske ceste d.o.o., Hrvatske vode, Istarska županija, pa da je moguće da je i u ovim slučajevima izgradnja financirana dijelom i od strane drugih subjekata.

Na ročište održano 20. prosinca 2017. pristupio je zakonski zastupnik zainteresirane osobe, dok uredno pozvani tužitelj i tuženik nisu pristupili, s time da je tužitelj prethodno dostavio podnesak kojim obavještava Sud da neće pristupiti zakazanom ročištu jer smatra da su sve pravno odlučne činjenice dostatno razjašnjene te potražuje troškove ovoga spora u vidu troškova putovanja njegovog opunomoćenika na dva ročišta i troškova vještačenja. Zakonski zastupnik zainteresirane osobe se pridružio navodima tuženika iz odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja te je dodatno izložio navode zainteresirane osobe iznesene u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja. Naveo je kako je na raspravi htio pitati tužitelja je li prvostupanjsko tijelo uz prvostupanjsko rješenje priložilo dokaze o izvršenju Programa gradnje za 2009. te je li istovjetnu dokumentaciju tužitelj dao na uvid vještaku prilikom vještačenja u ovom sporu. Nalaz sudskog vještaka zainteresirana osoba dovodi u sumnju u dijelu koji se odnosi na izvršenje stavke pod 8. „N. C. v. - zaobilaznica“, jer da je za izvršenje te stavke bilo planirano 4.500.000,00 kn, dok je prema nalazu vještaka tužitelj za izvršenje utrošio 2.864.442,61 kn i to 2011. godine. Istaknuo je da vještak nije dovoljno jasno obrazložio kako je navedenim iznosom u cijelosti izvršen Program u pogledu izgradnje navedene zaobilaznice, a posebno je naglasio da cesta koja je izvedena ne predstavlja zaobilaznicu kroz naselje C. v. budući da, iako je prolazna za javni promet, prolazi kroz nekretnine u vlasništvu R. S. d.o.o., kao i da je, prema njegovom saznanju, R. S. r d.o.o. financirala asfaltiranje te ceste kroz njezin posjed. Dodao je da je prvostupanjsko tijelo odugovlačilo s rješavanjem zahtjeva zainteresirane osobe za povrat komunalnog doprinosa te da najprije oko godinu i pol nisu uopće dali podatke o izvršenju Programa gradnje niti su te podatke priložili uz rješenja o odbijanju zahtjeva za povrat komunalnog doprinosa. Na temelju iznesenoga, zainteresirana osoba predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Među strankama nije sporno da je zainteresirana osoba na temelju rješenja prvostupanjskog tijela o komunalnom doprinosu, KLASA: UP/I-415-03/08-01/114, URBROJ: 2105/05-07/05nj-09-5 od 21. svibnja 2009. platila utvrđeni iznos komunalnog doprinosa od 355.998,60 kn, nije sporno da je tužitelj tijekom 2009. godine po osnovi komunalnog doprinosa uprihodio iznos od 12.878.696,27 kn (prema Godišnjem izvještaju o izvršenju proračuna za 2009.) te da je tijekom iste godine za izvršenje Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za 2009. utrošeno ukupno 9.775.379,41 kn (prema Izvještaju o izvršenju Programa gradnje za 2009.), što znači da nisu sporni iznosi koje je tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna razmjernog dijela komunalnog doprinosa za povrat zainteresiranoj osobi. Dakle, nije sporno da je u 2009. godini tužiteljev prihod sredstava komunalnog doprinosa bio veći od rashoda za izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture predviđenih u Programu za tu godinu, niti je sporno da u istoj godini nisu izgrađeni svi objekti i uređaji planirani istim programom i navedeni u rješenju o komunalnom doprinosu.

Sporno je, međutim, jesu li ostvareni uvjeti da se zainteresiranoj osobi prizna pravo na razmjerni povrat komunalnog doprinosa plaćenog na temelju rješenja o komunalnom doprinosu od 21. svibnja 2009. Prvenstveno je sporno jesu li nakon 2009. godine izgrađeni svi objekti i uređaji komunalne infrastrukture predviđeni Programom gradnje za 2009., a ako jesu, kada su izgrađeni, te oslobađa li se tužitelj obveze razmjernog povrata sredstava komunalnog doprinosa ukoliko obvezu izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture predviđenih programom gradnje istih u godini u kojoj je doneseno rješenje o komunalnom doprinosu, izvrši tijekom slijedećih godina, pa i nakon što je zainteresirana osoba već podnijela zahtjev za povrat.

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovoga upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je sporu prethodio te, kako je već navedeno, vještačenjem po vještaku građevinske struke M. B..

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, ali zbog razloga koji se u tužbi ne navode te će se iznijeti u nastavku presude.

Sud, naime, prema članku 31. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, ali nije vezan razlozima tužbe.

Najprije valja navesti da je odredbom članka 30. stavka 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe za povrat komunalnog doprinosa, propisano da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave na temelju Programa mjera za unaprjeđenje stanja u prostoru i potrebe uređenja zemljišta u skladu s postavkama dokumenata prostornog uređenja kao i u skladu s Planom razvojnih programa koji se donose na temelju posebnih propisa, donosi Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture za svaku kalendarsku godinu, a koji obvezatno sadrži: opis poslova s procjenom troškova za gradnju objekata i uređaja, te za nabavu opreme i iskaz financijskih sredstava potrebnih za ostvarivanje Programa s naznakom izvora financiranja djelatnosti. U stavku 5. istoga članka je propisano da je izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave dužno do kraja ožujka svake godine podnijeti predstavničkom tijelu jedinice lokalne samouprave izvješće o izvršenju Programa iz stavka 4. toga članka za prethodnu kalendarsku godinu.

U članku 31. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da je komunalni doprinos novčano javno davanje koje se plaća za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz članka 30. stavka 1. toga Zakona (javnih površina, nerazvrstanih cesta, groblja i krematorija te javne rasvjete), a u stavku 4. istoga članka je propisano da plaćanjem komunalnog doprinosa vlasnik građevne čestice, odnosno investitor, sudjeluje u podmirenju troškova izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture utvrđenih Programom iz citiranog članka 30. stavka 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu.

Nadalje, u članku 32. stavku 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da rješenje o komunalnom doprinosu obvezatno sadrži: 1. iznos sredstava komunalnog doprinosa koji je obveznik dužan platiti, 2. način i rokove plaćanja komunalnog doprinosa, 3. prikaz načina obračuna komunalnog doprinosa za građevinu koja se gradi, 4. popis objekata i uređaja komunalne infrastrukture koje će jedinice lokalne samouprave izgraditi u skladu s Programom gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i 5. obvezu jedinice lokalne samouprave o razmjernom povratu sredstava u odnosu na izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz navedene točke 4. i ostvareni priliv sredstava.

Sve navedeno je bilo propisano i Zakonom o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03. – pročišćeni tekst, 82/04., 110/04., 178/04. i 38/09.) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja navedenog rješenja o komunalnom doprinosu od 21. svibnja 2009.

Nastavno, iz spisa predmeta proizlazi da je 13. prosinca 2011. kod prvostupanjskog tijela zaprimljen zahtjev zainteresirane osobe za povrat sredstava uplaćenih s osnove komunalnog doprinosa, između ostalih, i na temelju predmetnog rješenja o komunalnom doprinosu, razmjerno ostvarenju Programa gradnje za 2009. Navedeni zahtjev zainteresirane osobe je odbijen kao neosnovan rješenjem prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-415-03/12-01/104, URBROJ: 2105/05-06/05-12-02 od 3. listopada 2012., s obrazloženjem da je Program gradnje za 2009. u cijelosti realiziran, da to dokazuju izvješća o izvršenju programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture u 2008., 2009. i 2011. godini, a da se od izgradnje zaobilaznice C. V. koja je planirana u 2009. godini odustalo zbog neriješenih imovinskopravnih pitanja, ali da je u sklopu Programa izgradnje za 2011. godinu izgrađena prometnica Naselje C. V. koja funkcionalno zamjenjuje prometnicu planiranu u 2008. godini. Navedeno rješenje je poništeno rješenjem tuženika od 24 prosinca 2012. te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, s obrazloženjem da iz podataka spisa proizlazi kako prvostupanjsko tijelo nije dokazalo izgrađenost objekata i uređaja komunalne infrastrukture navedenih u rješenju o komunalnom doprinosu u cijelosti te da je potrebno dopuniti ispitni postupak i utvrditi sve bitne činjenice. U ponovnom postupku je doneseno predmetno prvostupanjsko rješenje od 16. travnja 2013. kojim je ponovo odbijen zahtjev zainteresirane osobe kao neosnovan, a u obrazloženju je navedeno da su objekti i uređaji komunalne infrastrukture iz Programa gradnje za 2009. ili izgrađeni u cijelosti, što da dokazuju izvješća o izvršenjima programa za 2008., 2009. i 2010. godinu ili su radovi u završnoj fazi, tablično su prikazani objekti i uređaji iz Program gradnje za 2009. s naznakama i napomenama o njihovom izvršenju, između ostaloga je navedeno i da su mnogi objekti komunalne infrastrukture izgrađeni sljedećih godina, ali da u svakom slučaju ostaje činjenica da je tužitelj ispoštovao svoju obvezu sukladno prilivu sredstava po osnovi komunalnog doprinosa.

Zadaća vještaka u ovom sporu je bila utvrditi jesu li izgrađeni svi objekti i uređaji komunalne infrastrukture koji se financiraju iz komunalnog doprinosa predviđeni Programom gradnje za 2009. te kada su pojedini od predviđenih objekata izgrađeni, a ukoliko koji od objekata nije izgrađen, potrebno je bilo utvrditi stupanj njegove izgrađenosti. Vještak je pisano izradio nalaz i mišljenje od 10. svibnja 2017., dopunu – korekciju stručnog nalaza od 18. rujna 2017. te očitovanje od 29. studenoga 2017. kojim je dijelom izmijenio raniji nalaz uvaživši primjedbu tužitelja iznesenu u njegovom očitovanju na nalaz vještaka od 6. listopada 2017. u pogledu izgrađenosti stavke „V.-uređenje površine ispred crkve S. J.“, te je vještak zaključno u bitnom utvrdio da je tužitelj realizirao Program gradnje za 2009. u 100% obimu u razdoblju od 2009. do zaključno 2014. godine, što je prikazao sa specifikacijom izvršenja po pojedinim stavkama Programa i pojedinim godinama. Vještak je svoj nalaz i mišljenje usmeno iznio i obrazložio na ročištu te je pritom, na posebne upite Suda o izvršenju pojedinih objekata, odnosno uređaja komunalne infrastrukture za koje je bilo planirano znatno više sredstava od onih koja su prikazana prilikom iskaza njihove realizacije, a u nalazu vještaka su označeni kao izvedeni u 100% obimu, objasnio da je na licu mjesta (u travnju 2017.) utvrdio da je svaka od spornih stavaka doista izgrađena, odnosno izvedena, a da mu nije poznato iz kojih je sredstava financirana.

U spomenutom očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka, tužitelj, osim kasnije uvažene primjedbe u pogledu stavke V., ističe da je iz tablice koja je prilog 1 nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je tužitelj realizirao cjelokupan Program gradnje za 2009. u razdoblju od 2009. do 2014., a osporava dio nalaza i mišljenja u kojem vještak iznosi svoje mišljenje o obvezi povrata komunalnog doprinosa zainteresiranoj osobi, naglašava da vještak nije bio objektivan i da nije postupao po uputama Suda kada se bazirao samo na 2009. godini te navodi kako je u konačnici dobio kontradiktorne rezultate.

U vezi iznesenih primjedbi tužitelja, napominje se da Sud uzima u obzir samo nalaz i dio mišljenja vještaka u kojem se izvršava njegova zadaća postavljena u sporu, odnosno u kojem utvrđuje odlučne činjenice u pogledu izgrađenosti objekata i uređaja komunalne infrastrukture, odnosno njihovog dovršenja, dok dio mišljenja u kojem vještak iznosi svoje tumačenje pravnih normi i njihove primjene na utvrđene činjenice, Sud ne uzima u razmatranje.

Nalaz i dio mišljenja vještaka koji se, prema netom navedenom, uzima u obzir u ovom sporu, Sud je prihvatio kao realan i vjerodostojan, jer ga je našao stručnim te, imajući u vidu opseg i složenost zadaće, nakon dodatnog obrazloženja na ročištu, dovoljno jasnim i logičnim.

Iz podataka prihvaćenog dijela nalaza i mišljenja vještaka, podataka sadržanih u dokumentaciji priloženoj spisu predmeta te iz javno objavljenih podataka o programima gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture i o izvršenjima istih programa u razdoblju od 2008. do 2014., na koje se stranke u sporu pozivaju, proizlazi da je od 35 objekata i uređaja komunalne infrastrukture koji su bili predviđeni Programom gradnje za 2009., tijekom 2009. godine izgrađeno njih 24 (s time da je jedan od njih realiziran još 2008., a jedan je financiran iz sredstava kapitalne donacije, a ne komunalnog doprinosa), dok je preostalih 11 objekata izgrađeno u razdoblju od 2010. do 2014., s tim da je pet objekata izgrađeno tek nakon što je zainteresirana osoba podnijela zahtjev za razmjerni povrat komunalnog doprinosa (13. prosinca 2011.). Naime, prema nabrojenim izvorima, stavka 2. „U.M.: ul. B. M.-izgradnja planskog parkinga“ izvedena je tek 2014. (Izvršenje Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području Grada Umaga za 2010. godinu („Službene novine Grada Umaga“, broj 2/11.) i Izvršenje Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području Grada Umaga za 2014. godinu („Službene novine Grada Umaga“, broj 7/15.)); stavka 4. „U.-K.: izgradnja ceste i oborinske odvodnje D. u.“ izvedena je tijekom 2012. i 2013. (Izvršenje Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području Grada Umaga za 2012. godinu i Izvršenje Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području Grada Umaga za 2013. godinu („Službene novine Grada Umaga“, broj 6/14.); stavke 5. „U.-K.: izgradnja DTK“ i 25. „JR U.-K. – P. – D. u.“ su, prema navodima tužitelja i dokumentaciji koja prileži spisu, nakon izvedene prve faze u 2010., dovršene 2012., odnosno 2013. u sklopu investicije pod 4.; a stavka 20. „F.: izgradnja autobusnog stajališta i nogostupa u S. u.“ je prema Izvršenju Programa gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na području Grada Umaga za 2014. godinu, ali i napomenama tužitelja u tužbi i Prikazu izvršenja Programa gradnje iz 2009. u prilogu tužbe, dovršena tek nakon 2014.

Primjenom mjerodavnih materijalnopravnih odredaba na utvrđeno činjenično stanje, Sud je ocijenio da je tuženik pravilno utvrdio da zainteresirana osoba u konkretnom predmetu ima pravo na razmjerni povrat sredstava komunalnog doprinosa te da je pravilno utvrdio i visinu sredstava za povrat zainteresiranoj osobi.

Pravo obveznika na razmjerni povrat sredstava komunalnog doprinosa proizlazi, naime, iz citiranih odredaba članka 32. stavka 3. točki 4. i 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu te ovisi o izgrađenosti objekata i uređaja komunalne infrastrukture iz Programa gradnje istih, čiji popis mora biti naveden i u rješenju o komunalnom doprinosu, u odnosu na ostvareni priliv sredstava.

S obzirom da se Program gradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture donosi za svaku kalendarsku godinu (članak 30. stavak 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu), to bi jedinica lokalne samouprave u toj godini bila obvezna i izvršiti doneseni program ako ima dovoljno sredstava za tu namjenu te je, ako svoju obvezu ne izvrši, na zahtjev obveznika komunalnog doprinosa, dužna vratiti razmjerni dio sredstava.

Pri ocjeni je li jedinica lokalne samouprave izvršila opisanu obvezu, Sud uvažava predmetnu problematiku planiranja potrebnih sredstava za izgradnju pojedinog objekta ili uređaja komunalne infrastrukture, nemogućnost preciznog predviđanja prihoda od komunalnog doprinosa, kao i mogućih pravnih i/ili stvarnih zapreka da se pojedina stavka programa izvrši u planiranom roku pa da se izgradnja ili dovršetak dijela planiranih, a nedovršenih objekata predvidi u Programu gradnje za slijedeću godinu, s time da bi u tom slučaju jedinica lokalne samouprave trebala dokazati da su za neizvršenje programa gradnje postojali opravdani razlozi.

Tužitelj, međutim, osim općenitog izlaganja problematike planiranja i izvršavanja programa gradnje komunalne infrastrukture nije naveo niti dokazao da su postojali objektivni i opravdani razlozi zbog kojih pojedine objekte i uređaje komunalne infrastrukture nije izgradio tijekom 2009. godine, odnosno, zbog kojih je pojedine objekte izgradio tek nakon podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe za povrat komunalnog doprinosa, pri čemu je nesporno da u relevantnoj 2009. godini nije u njihovu izgradnju utrošio sav prihod po osnovi komunalnog doprinosa.

Nastavno na izneseno, stav je Suda da se tužitelj ne može osloboditi obveze razmjernog povrata komunalnog doprinosa izgradnjom objekata i uređaja komunalne infrastrukture nakon što je zainteresirana osoba već podnijela zahtjev za povrat. Naime, kao što je već rečeno, Zakon o komunalnom gospodarstvu nedvojbeno propisuje pravo obveznika komunalnog doprinosa na povrat razmjernog dijela uplaćenih sredstava u slučaju kada jedinica lokalne samouprave ne izvrši svoju obvezu izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture na koje se obvezala te u tu svrhu ne utroši sav prihod od komunalnog doprinosa. Budući da zakonom priznata prava moraju biti stvarna i djelotvorna, to se ne može prihvatiti opravdanim da jedinica lokalne samouprave svojim postupanjem, odnosno dugotrajnim vođenjem postupka i pokretanjem sporova povodom zahtjeva za povrat komunalnog doprinosa izbjegava utvrđenje i ispunjenje obveze povrata sredstava dovoljno dugo da u međuvremenu izgradi sve objekte i uređaje komunalne infrastrukture navedene u rješenju o komunalnom doprinosu. Tako je i u konkretnom predmetu utvrđeno da su tek tijekom ovoga spora izgrađeni svi objekti i uređaji komunalne infrastrukture, što znači da je tuženik pravilno utvrdio da su u vrijeme donošenja osporenog rješenja bili ostvareni uvjeti za priznavanje prava zainteresiranoj osobi na razmjerni povrat komunalnog doprinosa.

Također valja navesti da ranija upravnosudska praksa, na koju se tužitelj poziva, nije u potpunosti primjenjiva na konkretan predmet jer su se mjerodavne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu u međuvremenu više puta izmijenile. Tako se, između ostaloga, ranije Program gradnje donosio za razdoblje od dvije godine, nakon toga za razdoblje od četiri godine, a tek se prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 82/04.) donosi za svaku kalendarsku godinu. Zatim, prema ranije važećim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, kao dio obveznog sadržaja rješenja o komunalnom doprinosu bila je obveza jedinice lokalne samouprave glede uređenja pristupa od javne površine do građevinske čestice i obveza povrata sredstava ako jedinica lokalne samouprave ne izvrši svoju obvezu, potom je, od 8. srpnja 2001., dio obveznog sadržaja rješenja o komunalnom doprinosu bio popis i rok izgradnje objekata i uređaja komunalne infrastrukture, uz obvezu povrata sredstava ako jedinica lokalne samouprave ne izvrši svoju obvezu. Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 82/04.) propisan obvezni sadržaj rješenja o komunalnom doprinosu koji je mjerodavan u ovom predmetu i prema kojem se rok izgradnje ne utvrđuje u rješenju o komunalnom doprinosu (već je vezan uz jednogodišnji Program izgradnje) te se obveza jedinice lokalne samouprave na povrat komunalnog doprinosa utvrđuje razmjerno izgrađenosti objekata i uređaja komunalne infrastrukture u odnosu na priliv sredstava.

Potrebno je naglasiti da na drugačije rješenje ove stvari ne utječu niti navodi tužitelja kako je iznos komunalnog doprinosa koji u 2009. godini nije utrošen u izvršenje Programa gradnje za 2009. uplaćen tijekom posljednjih pet mjeseci u toj godini i kako je isti iznos prenesen u slijedeću godinu (s istom namjenom) sukladno Odluci o raspodjeli viška prihoda iz 2009. godine („Službene novine Grada Umaga“, broj 3/10.). Naime, treba uzeti u obzir da je isto tako Odlukom o raspodjeli viška prihoda iz 2008. godine („Službene novine Grada Umaga“, broj 3/09.) utvrđeno da je u višku prihoda nad rashodima iz Godišnjeg obračuna Proračuna Grada Umaga za 2008. godinu, između ostaloga, i 21.141.440,13 kn neutrošenih sredstava od komunalnog doprinosa te da se taj iznos izmjenama i dopunama Proračuna Grada Umaga za 2009. raspoređuje za Program izgradnje i investicijskog održavanja objekata i uređaja komunalne infrastrukture, što znači da je tužitelj tijekom 2009., za potrebe izvršavanja Programa gradnje za 2009. imao na raspolaganju znatno veći iznos sredstava (također od komunalnog doprinosa, ali uprihođenog u prethodnoj i ranijim godinama) od iznosa prikupljenog po osnovi komunalnog doprinosa tijekom 2009. godine.

Izračun iznosa za povrat zainteresiranoj osobi kakav je primijenjen u osporenom rješenju, gdje se prema podacima iz Izvještaja o izvršenju Programa gradnje za 2009. utvrđuje da je od ukupnog prihoda po osnovi komunalnog doprinosa od 12.878.696,27 kn za izgradnju objekata i uređaja komunalne infrastrukture navedenih u rješenju o komunalnom doprinosu utrošeno ukupno 9.775.379,41 kn, tj. 75,9% te da zainteresirana osoba ima pravo na povrat 24,1% od iznosa 355.998,60 kn, koji je uplatila na temelju rješenja o komunalnom doprinosu, što iznosi 85.795,66 kn, Sud ocjenjuje sukladnim ranije citiranim, mjerodavnim odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu. Napominje se da je upravo takva metoda obračuna razmjernog povrata komunalnog doprinosa potvrđena i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-434/17-2 od 6. travnja 2017. pa se prigovori tužitelja kojima izračun osporava, pri čemu ne predlaže drugi način ili metodu obračuna, ocjenjuju neosnovanima.

Tuženik, međutim, u točki 2. izreke osporenog rješenja nije pravilno odredio obveznika razmjernog povrata sredstava komunalnog doprinosa, budući da je isplatu naložio prvostupanjskom tijelu, iako je, prema članku 32. stavku 3. točki 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu jedinica lokalne samouprave, a ne njezin upravni odjel, obveznik povrata sredstava komunalnog doprinosa. Stoga je Sud u točki I. izreke ove presude, na temelju članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, poništio točku 2. izreke osporenog rješenja tuženika te je isplatu utvrđenog iznosa naložio tužitelju, a ujedno je utvrđenje stope zateznih kamata usklađeno s odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: Zakon o obveznim odnosima), budući da je ta odredba izmijenjena tijekom ovoga spora.

S obzirom da je prema svemu iznesenom, ostali dio osporenog rješenja tuženika ocijenjen zakonitim, valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu osporavanja rješenja tuženika, kao u točki II. izreke presude.

Odluka o troškovima spora je zasnovana na odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano, a ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

U ovom je sporu tužitelj uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva pa je Sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Naime, osporeno rješenje tuženika je poništeno samo u točki 2. izreke i to zbog toga što je isplata razmjernog dijela komunalnog doprinosa naložena upravnom odjelu tužitelja (prvostupanjskom tijelu), umjesto izravno tužitelju kao jedinici lokalne samouprave, a osim toga, istu je točku izreke osporenog rješenja valjalo izmijeniti i radi usklađivanja stope zateznih kamata s, tijekom spora izmijenjenom, odredbom članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu tužitelj nije u sporu ukazivao niti na jedan od navedenih razloga, dok je u preostalom dijelu, koji se odnosi na utvrđenje prava zainteresirane osobe na razmjerni povrat komunalnog doprinosa, kao i na utvrđivanje iznosa sredstava za povrat, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.

Sukladno članku 16. stavku 1. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12., 157/13. i 110/15.) tužitelj je oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovom sporu, a kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, za tužitelja nije niti nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članka 5. stavka 1. istoga Zakona.

U Rijeci 27. prosinca 2017.

S u d a c

Antun Žagar, dipl. iur.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave presude.