- 1 -              Revr 802/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 802/17-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G., OIB: …, iz V., koju zastupa punomoćnik N. T., odvjetnik u P., protiv tuženika Dječji vrtić u V., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u S., radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-922/17-2 od 18. srpnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću poslovni broj Pr-37/16 od 31. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. prosinca 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da je tužiteljica M. G. iz V., OIB: …, u radnom odnosu kod tuženika Dječji vrtić, V., zasnovan na neodređeno vrijeme te se nalaže tuženiku s tužiteljicom sklopiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, vratiti je na posao i rasporediti po Zakonu, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Poništava se kao nezakonita Odluka tuženika Klasa: 112-01/16-01, Ur. broj: 2195-601-01-16-01 od 22. siječnja 2016.

 

3. Utvrđuje se da je tužiteljica M. G. iz V., OIB: …, u radnom odnosu kod tuženika Dječji vrtić, V., zasnovanom na neodređeno vrijeme od 1. ožujka 2004. te se nalaže tuženiku s tužiteljicom sklopiti Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, vratiti je na posao i rasporediti po Zakonu, sve to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda, te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude, te protiv odluke o trošku sadržane u pobijanoj presudi reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati žalba tužiteljice i njen tužbeni zahtjev, te naloži tuženiku plaćanje parničnih troškova.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužiteljice u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka nije dopuštena.

 

              Prije odluke o osnovanosti revizije vijeće revizijskog suda je ispitalo dopuštenost revizije u odnosu na odluku o glavnoj stvari, imajući na umu da je tužiteljica podnijela izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), kao i da tu reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti samo ako protiv drugostupanjske presude nije dopuštena tzv. redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

              S obzirom da je u ovom predmetu pobijana presuda donesena u sporu radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, dopuštena je revizija tužiteljice iz čl. 382. st. 1. t. 2. ZPP, dakle tzv. redovna revizija.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. 

 

Revidentica je u reviziji samo uopćeno iznijela revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa s obzirom da nije navela o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena, a revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka – taj se razlog u revizijskom stupnju postupka ne može razmatrati.

 

Nadalje, razloge revizije kojima tužiteljica osporava utvrđeno činjenično stanje u postupku ovaj sud nije razmatrao, jer se revizija prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP ne može izjavljivati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

                    

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu od 22. siječnja 2016., te zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme počevši od 1. ožujka 2004. sa zahtjevom da tuženik s tužiteljicom sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme, vrati je na posao i rasporedi po zakonu.

 

              Iz obrađene činjenične građe proizlazi:

              - da među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom tijekom višegodišnjeg razdoblja počevši od 1. ožujka 2004. sklopila više ugovora o radu na određeno vrijeme za pola radnog vremena za poslove odgajatelja,

              - da nije sporno da je ugovore u ime tuženika sklapao ravnatelj, bez prethodnog natječaja,

              - da je posljednji takav ugovor sklopljen između tužiteljice i tuženika 25. studenoga 2015. na vrijeme od 60 dana, a zbog povećanja obima poslova,

              - da je odlukom nazvanom „odluka o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme od 60 dana“ od 22. siječnja 2016. tuženik otkazao taj ugovor navodeći da tužiteljici koja je obavljala poslove odgojiteljice od 25. studenoga 2015., prestaje radni odnos 23. siječnja 2016., zbog isteka ugovora o radu na određeno vrijeme.

 

              Na temelju navedenih činjenica sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme i za vraćanje tužiteljice na rad, ocjenjujući da u predmetnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za sklapanje valjanog ugovora o radu na neodređeno vrijeme propisane odredbama čl. 26. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi i čl. 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.

 

              Nadalje, nižestupanjski sudovi su zaključili da odluka tuženika od 22. siječnja 2016., kojom tuženik „otkazuje ugovor o radu na određeno vrijeme“ tužiteljici nije bila nužna, i po svojoj pravnoj prirodi je obavijest o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme, s obzirom da radni odnos tužiteljici nije prestao na temelju te odluke tuženika, već istekom ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme do 60 dana zbog povećanja obima poslova (u skladu s izričitom odredbom Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju). Zbog toga su sudovi na temelju odredbe čl. 112. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 – dalje: ZR) odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti odluke tuženika od 22. siječnja 2016.

 

              Takvo shvaćanje pravilnim prihvaća i revizijski sud.

 

              Naime, u revizijskom stupnja postupka sporna je zakonitost podneska tuženika nazvanog "Odluka o otkazu ugovora o radu na određeno vrijeme (do 60 dana)", te je sporno odredbe kojeg zakona se primjenjuju radi utvrđenja da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, u slučaju kada je tužiteljica više puta sklapala ugovore o radu na određeno vrijeme s tuženikom.

 

              Prema odredbi posebnog propisa, čl. 26. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi („Narodne novine“, broj 10/97 i 107/07) odgojitelji i stručni suradnici biraju se na temelju javnog natječaja (stavak 1.), koji raspisuje upravno vijeće (stavak 2.), a odluku o izboru donosi upravno vijeće na prijedlog ravnatelja (stavak 3.). Prema odredbi st. 4. tog članka iznimno, sam ravnatelj, bez javnog natječaja, može zaključiti samo ugovor o radu na određeno vrijeme i do 90 dana, u slučaju kada obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju javnog natječaja u slučaju kada potreba za obavljanjem posla ne traje dulje od 90 dana.

 

              Nadalje, prema odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi izmijenjen je naziv tog Zakona u Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju („Narodne novine“, broj 94/13).

 

              Odredbom čl. 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju propisano je da se radni odnos u dječjem vrtiću zasniva ugovorom o radu na temelju natječaja (stavak 1.), da odluku o objavi natječaja donosi upravno vijeće (stavak 2.), a natječaj se objavljuje na mrežnim stranicama i oglasnim pločama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, te mrežnim stranicama i oglasnim pločama dječjeg vrtića, a rok za primanje prijava kandidata ne može biti kraći od 8 osam dana (stavak 3.).

 

              Prema st. 4. tog članka, iznimno se radni odnos može zasnovati ugovorom o radu i bez natječaja kad obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja, ali ne dulje od 60 dana, te kad potreba za obavljanjem poslova ne traje dulje od 60 dana. Nadalje, prema odredbi čl. 13. st. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju odluku o zasnivanju i prestanku radnog odnosa donosi upravno vijeće na prijedlog ravnatelja, a prema st. 8. tog članka iznimno od st. 7. toga članka, u slučaju kada je zbog obavljanja poslova koji ne trpe odgodu potrebno zaposliti osobu, o zasnivanju radnog odnosa odlučuje ravnatelj.

 

              Dakle, i prema shvaćanju revizijskog suda na pretpostavke za sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme između tužiteljice kao odgajateljice s dječjim vrtićem kao tuženikom, primjenjuju se odredbe Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi, odnosno sada Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, koje kao poseban propis (kojim su specijalno uređene pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa koji je ovdje sporan između odgojiteljice i dječjeg vrtića) ima prednost u odnosu na odredbe Zakona o radu kao općeg propisa.

 

              Stoga, slijedom naprijed navedenih odredbi Zakona o predškolskoj odgoju i obrazovanju, za zaključiti je da se radni odnos između odgojitelja i dječjeg vrtića, konkretno ovdje između tužiteljice i tuženika, mogao zasnovati samo na temelju natječaja koji se objavljuje na oglasnoj ploči i mrežnim stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i dječjeg vrtića, te na temelju odluke upravnog vijeća o zasnivanju radnog odnosa, a da se samo iznimno i to sklapanjem ugovora o radu na određeno vrijeme ne dulje od 60 dana mogao zasnovati radni odnos i bez natječaja (na temelju odluke ravnatelja) „kada obavljanje posla ne trpi odgodu“ (tada do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja, ali ne dulje od 60 dana) ili kad potreba za poslom ne traje dulje od 60 dana.

 

              Dakle, ugovor o radu koji bi bio sklopljen na neodređeno vrijeme protivno tim odredbama i bez prethodno objavljenog i provedenog natječaja bio bi nedopušten i nezakonit i time ništav.

 

              Zbog navedenog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 26. st. 1., 2., 3. i 7. Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi, odnosno čl. 13. st. 1., 2., 3. i 7. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, pravilno su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje da je radni odnos zasnovan na neodređeno vrijeme i za vraćanje tužiteljice na rad.

 

              Osim toga, kada je ugovor o radu zasnovan na određeno vrijeme, čije trajanje je propisano izričitom odredbom posebnog propisa i to čl. 13. st. 4. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju (kao u konkretnom slučaju na rok od 60 dana od sklapanja ugovora o radu), takav ugovor o radu prestaje istekom toga vremena u smislu odredbe čl. 112. t. 3. ZR, kako su to pravilno zaključili sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

 

              Pri tome valja reći, da tužiteljici, i prema ocjeni ovog suda nije prestao ugovor o radu kod tuženika tzv. odlukom tuženika od 22. siječnja 2016. kojom tuženik „otkazuje ugovor o radu na određeno vrijeme“ tužiteljici, a koji podnesak ima značaj obavijesti, s obzirom da je ugovor o radu tužiteljici kod tuženika prestao neovisno o tome i to zbog isteka razdoblja na koji je ista imala sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme.

 

Ostali revizijski navodi tužiteljice su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka – suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima sudova u postupku koji je prethodio reviziji. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tužiteljice u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

 

              S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

  Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari revizijom pobijala i odluku o troškovima parničnog postupka.

 

              Međutim, odlučujući o dopuštenosti predmetne revizije u odnosu na trošak parničnog postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

              Pri zauzimanju navedenog shvaćanja, posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

              Zbog navedenog, valjalo je u odnosu na odluku o trošku parničnog postupka na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 19. prosinca 2017.