- 1 -              Rev 401/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 401/15-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. M. iz V. G., zastupanog po punomoćnicima J. M. i V. A., odvjetnicima u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2531/12 od 10. srpnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-1246/09-32 od 27. ožujka 2012., u sjednici održanoj 19. prosinca 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2531/12 od 10. srpnja 2014. te presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-1246/09-32 od 27. ožujka 2012., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-1246/09-32 od 27. ožujka 2012. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 749.958,15 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci (točka I izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 77.385,00 kn sa zateznim kamatama (točka II izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2531/12 od 10. srpnja 2014. žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda (točka I izreke), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude, a podredno ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, koja se u ovom predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 57/11) ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu potraživanja od ukupno 749.958,15 kn sa zateznim kamatama s osnove osobne invalidnine, ortopedskog i posebnog dodatka za koje tužitelj tvrdi da mu pripadaju kao hrvatskom ratnom vojnom invalidu II. grupe sa 100% oštećenja organizma za stalno, dospjelih u razdoblju od 1. rujna 1993. pa do zaključno sa 1. lipnja 2010.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da je rješenjem prvostupanjskog tijela Ministarstva obrane, Uprave za obranu, Ureda za obranu C. od 1. travnja 1997. tužitelju utvrđen status ratnog vojnog invalida II. grupe sa 100% oštećenja organizma za stalno, s pravom na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak II. stupnja i posebni dodatak u visini 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine,

 

- da je u drugostupanjskom postupku revizije 23. svibnja 1997. dana suglasnost za provedbu predmetnog rješenja od 1. travnja 1997.,

 

- da je rješenjem Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske od 22. rujna 2006. proglašeno ništavim rješenjem Ministarstva  obrane, Uprave za obranu, Ureda za obranu C. od 1. travnja 1997., na koje je Ministarstvo obrane dalo suglasnost aktom od 23. svibnja 1997.,

 

- da je nakon toga tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske koji je presudom od 1. travnja 2009. uvažio tužbu i poništio rješenje Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske od 22. rujna 2006.,

 

- da je tužitelj u ovom postupku podnio tužbu 6. srpnja 2006., a da je u odnosu na visinu spornog potraživanja sam tuženik tijekom postupka dostavio obračun, u skladu s kojim je tužitelj podneskom od 10. svibnja 2010. postavio konačan tužbeni zahtjev.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica, zaključivši da je konačnim i pravomoćnim rješenjem Ministarstva obrane od 1. travnja 1997. tužitelju priznat status ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, kao i pravo na osobnu invalidninu i posebni dodatak, nižestupanjski su sudovi ocijenili da je tuženik dužan isplatiti tužitelju novčana primanja koja mu je sam priznao po navedenim osnovama.

 

U reviziji tuženik ponavlja tvrdnje da tužitelj nije bio hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, a niti dragovoljac ili pripadnih Oružanih snaga Republike hrvatske, već da je isti bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), pa time osporavajući tužitelju status ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata, osporava i utvrđena prava koja mu na temelju takvog statusa pripadaju.

 

Budući da je status tužitelja kao osobe koja se smatra hrvatskim ratnim vojnim invalidom II. skupine sa 100% oštećenja organizma, kao i pripadajuća prava koja iz tog statusa proizlaze, utvrđen pravomoćnim rješenjem tadašnjeg Ministarstva obrane od 1. travnja 1997., i koje rješenje predstavlja pravni osnov za potraživanje tužitelja, a za koje je rješenje nadležnog upravnog tijela ovaj sud na temelju čl. 12. st. 1. ZPP-a vezan, to su neosnovani navodi tuženika da tužitelj kao pripadnik HVO-a nema pravo na status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

 

Naime, rješenjem od 1. travnja 1997. utvrđen je vojni i civilni invaliditet tužitelja, pravo na osobnu invalidninu te pravo na ortopedski i posebni dodatak, a po službenoj dužnosti obavljena je revizija po nadležnom drugostupanjskom tijelu uprave (čl. 79. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, "Narodne novine", broj 86/92, 57/92, 77/92, 58/93, 2/94, 76/94, 108/95 i 82/01) u kojoj je drugostupanjsko tijelo dalo suglasnost na prvostupanjsko rješenje, koje je slijedom toga postalo konačno i  pravomoćno.

 

U odnosnu na u reviziji istaknute tvrdnje da je nadležno Ministarstvo branitelja rješenjem od 7. kolovoza 2013. ponovno oglasilo ništavim rješenjem Ministarstva obrane, Uprave za obranu Z., Ureda za obranu C. od 1. travnja 1997. i suglasnost Ministarstva obrane od 23. svibnja 1997., iste navode revizijski sud nije uzimao u obzir jer predstavljaju iznošenje novih činjenica u reviziji, a što nije dopušteno sukladno odredbi čl. 387. ZPP-a.

 

Međutim, u odnosu na istaknuti prigovor zastare predmetnog potraživanja, kojeg su nižestupanjski sudovi ocijenili neosnovanim s obrazloženjem da je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske protiv rješenja Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske od 22. rujna 2006., te da je zastara predmetnog potraživanja počela ponovno teći dovršetkom postupka pred Upravnim sudom Republike Hrvatske (donošenjem presude 1. travnja 2009.), valja navesti sljedeće.

 

Suprotno zaključku nižestupanjskih sudova, okolnost da je nakon podnošenja tužbe u ovom postupku, odnosno tijekom trajanja istoga došlo do poništenja rješenja na kojem tužitelj temelji svoja prava, i potom do vođenja postupka pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, ne bi imala nikakvog utjecaja na tijek zastare ako je već bila nastupila. Upravo zato za sada nije prihvatljiv način na koji je po ocjeni nižestupanjskih sudova primijenjena odredba o prekidu zastare iz čl. 388. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 53/91, 73/91,111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

 

Naime, tužitelj je nakon obavljene revizije prvostupanjskog rješenja od 1. travnja 1997., odnosno nakon što je dana suglasnost na provedbu istog, odlukom od 23. svibnja 1997., imao pravo zahtijevati ispunjenje prava utvrđenih istim rješenjem, međutim, on je to zatražio tek 6. srpnja 2006., podnošenjem tužbe u ovom postupku, iako do tada rješenje na koje se poziva nije bilo poništeno, niti na bilo koji drugi način stavljeno izvan snage.

 

Nadalje, nižestupanjski su sudovi ocijenili da je rješenje Ministarstva obrane od 1. travnja 1997. pravomoćno i ovršno upravno rješenje, međutim ostalo je nejasno, i o tome su izostali razlozi kako u obrazloženju drugostupanjske tako i prvostupanjske presude (a na razloge koje se drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a u cijelosti pozvao), kada je isto rješenje postalo ovršno, odnosno kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za ''akt suglasnosti'' od 23. svibnja 1997., a budući da je od tada mogao zahtijevati isplatu dodataka utvrđenih prvostupanjskim rješenjem za provedbu kojeg je dana predmetna suglasnost.

 

Budući da su stoga u obrazloženju pobijane odluke izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a koje se odnose na početak, tijek, odnosno nastup zastare, to tuženik pravilno upire na počinjenu bitnu  povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Slijedom navedenoga, valjalo je nižestupanjske presude na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će nakon što otkloni povredu na koju je ukazano donijeti novu zakonitu odluku.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 19. prosinca 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.