- 1 -              Revr 1239/16-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1239/16-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. V. iz R., OIB: ..., zastupane po punomoćnici K. M., odvjetnici u R., protiv tuženice Osnovne škole P. iz R., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J.1, Š., S., J.2 & J.3 iz R., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-82/2015-2 od 20. siječnja 2016., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2179/13-17 od 15. lipnja 2015., u sjednici održanoj 13. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je između tužiteljice i tuženice temeljem Ugovora o radu Klasa: 112-03/13-01/32, Urbroj: 2170-55-01-13-01 od dana 2. srpnja 2013. zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme (točka I), zatim na utvrđenje da radni odnos tužiteljice kod tuženice nije prestao na temelju Obavijesti Klasa: 112-03/13-01/32, Urbroj: 2170-55-01-13-2 dana 5. srpnja 2013. uz traženje da se tuženici naloži da vrati tužiteljicu na radno mjesto (točka II) te da prizna tužiteljici  sva prava iz radnog odnosa počev od dana nezakonitog prestanka radnog odnosa tj. od dana 5. srpnja 2013. pa do povratka na rad (točka III).

 

Istom točkom izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je dalje traženo da se naloži tuženici da isplati tužiteljici naknadu za izgubljenu plaću u razdoblju od dana prestanka radnog odnosa tj. od dana 5. srpnja 2013.g. do 30. travnja 2015. u ukupnom bruto iznosu od 14.928,68 kn, zatim naknadu za izgubljenu plaću od dana 1. svibnja 2015.g. pa do 1. srpnja 2015.g. u bruto iznosu od 35,77 kn mjesečno, a od 1. srpnja 2015. pa do povratka na posao u bruto iznosu od 8.123,06 kn mjesečno, sve naprijed uz pripadajuće zakonske zatezne kamate precizirane u stopi i tijeku na pojedine mjesečne iznose u izreci presude (točka IV) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka (točka V).

 

Prvostupanjskom presudom u točki 2. izreke odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na utvrđenje da se mijenja članak 1. Ugovora o radu Klasa: 112-03/13-01/32, Urbroj: 2170-55-01-13-01 od dana 2. srpnja 2013.g. koji glasi: "Ugovor se sklapa na određeno, puno radno vrijeme do 05. srpnja 2013.g.", na način da bi trebao glasiti: "Ugovor o radu sklapa se na neodređeno vrijeme" (točka I) dok u preostalom odbijenom dijelu eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ima identičan sadržaj kao i glavni tužbeni zahtjev u točkama II-V.

 

Točkom 3. izreke presude naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi prouzročeni trošak u iznosu od 7.700,00 kn u roku od osam dana.

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-2179/2013 od 15. lipnja 2015. godine u točkama 1. i 2. izreke te u točki 3. izreke za iznos od 6.137,50 kn.

 

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice p r e i n a č a v a se presuda suda prvog stupnja u odluci o troškovima postupka iz točke 3. izreke za iznos od 1.562,50 kn (preko iznosa od 6.137,50 kn do iznosa od 7.700,00 kn) i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadom troškova postupka u daljnjem iznosu od 1.562,50 kn na ime troškova postupka.

 

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava žalbe."

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže nižestupanjske presude preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice usvoji u cijelosti uz obvezu naknade parničnih troškova tužiteljici, podredno da se iste presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužiteljica je popisala trošak revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica u reviziji nije određeno navela koja bi to bitna povreda bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima i u čemu se ista sastoji, pa sukladno čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije bilo moguće uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora, između ostalog, je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je Ugovor o radu sklopljen između stranaka na određeno vrijeme 2. srpnja 2013. prerasta u ugovor o radu na određeno vrijeme sukladno odredbi čl. 10. st. 7. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR), koja propisuje da ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ZR-a ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena na koji je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na određeno vrijeme. Tužiteljica se poziva na činjenicu da u pobijanom Ugovoru o radu od 2. srpnja 2013. nije naveden objektivni razlog iz čl. 10. st. 1. ZR zbog kojeg se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, a što da je protivno čl. 10. st. 4. ZR. kojim je propisano da poslodavac s istim radnikom smije sklopiti svaki slijedeći uzastopni ugovor o radu na određeno vrijeme samo ako za to postoji objektivni razlog koji u tom ugovoru ili u pisanoj potvrdi iz čl. 12. st. 3. ZR mora biti naveden.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu,

 

- da je tužiteljica kod tuženice bila kontinuirano zaposlena na radnom mjestu učiteljice razredne nastave u razdoblju od 3. studenoga 2008. do 5. srpnja 2013. na temelju nekoliko ugovora o radu na određeno vrijeme i to Ugovora o radu na određeno vrijeme od 3. studenoga 2008., Ugovora o radu na određeno vrijeme od 12. siječnja 2009., Ugovora o radu na određeno vrijeme od 13. ožujka 2009., Ugovora o radu na određeno vrijeme od 17. lipnja 2013. i Aneksa istog od 27. lipnja 2013., te posljednjeg spornog Ugovora o radu na određeno vrijeme od 2. srpnja 2013. (koji su stranke zaključile na određeno vrijeme trajanja radnog odnosa od četiri dana odnosno do 5. srpnja 2013.),

 

- da je u svakom navedenom ugovoru o radu na određeno vrijeme, osim u posljednja dva ugovora i aneksa kao razlog sklapanja takvih ugovora navedeno da se isti sklapaju do povratka radnice tuženice P. S.-C. s bolovanja ili zapošljavanja po natječaju,

 

- da se P. S.-C. nije vratila na rad već da joj je radni odnos kod tuženice prestao 14. lipnja 2013. na temelju Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu zbog toga što je imenovana radnica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj K-86/07 od 21. lipnja 2012. osuđena radi učina kaznenog djela prijevare na štetu tuženice kao poslodavca.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju, a imajući na umu odredbu čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine", broj 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 8/12 i 126/12 – dalje: Zakon o odgoju i obrazovanju) da tužbeni zahtjev nije osnovan slijedom čega je tužbeni zahtjev odbijen. Odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev.

 

Shvaćanje je drugostupanjskog suda, iako činjenična utvrđenja ukazuju na zaključak da je objektivni razlog iz odredbe čl. 10. st. 1. ZR – postojao, ali protivno odredbi čl. 10. st. 4. ZR zaista izričito nije naveden u Ugovoru o radu od 2. srpnja 2013., da treba poći od toga da je tuženica školska ustanova, da je tužiteljica radila kao učiteljica razredne nastave i da slijedom toga u konkretnom slučaju o zahtjevu tužiteljice treba odlučiti na temelju odredbe čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju. To stoga jer je riječ o posebnom propisu koji uređuje uvjete i pretpostavke za zasnivanje radnog odnosa nastavnika u školskim ustanovama. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda odredba čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju isključuje primjenu odredbe čl. 10. st. 7. ZR kojom je propisano da ugovor o radu na određeno vrijeme koji je sklopljen protivno odredbama ZR smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Pritom se drugostupanjski sud poziva na takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Revr 1709/10 od 23. ožujka 2011.

 

Stoga kada je odbijen glavni tužbeni zahtjev u odnosu na primjenu zakonske presumpcije "prerastanja" ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme te utvrđenja da je Ugovor o radu od 2. srpnja 2013. prestao istekom vremena na koje je zaključen, posljedično tomu odbijen je i preostali dio glavnog tužbenog zahtjeva kojim se tražilo vraćanje tužiteljice na radno mjesto, priznavanje svih prava iz radnog odnosa te isplata naknade izgubljene plaće.

 

Odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev uz obrazloženje da odredbama ZR-a niti odredbama kojeg drugog Zakona nije predviđena mogućnost da sudska presuda zamijeni ugovor o radu određenog sadržaja ili njegov dodatak, a koje razloge je u obrazloženju svoje odluke naveo prvostupanjski sud, dok je drugostupanjski sud i u tom dijelu prihvatio kao pravilne razloge prvostupanjskog suda te izraženo pravno shvaćanje.

 

Glede primjene materijalnog prava pitanje koje se u revizijskom stadiju postupka postavlja jest: isključuje li odredba čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju kojom se propisuju načini i uvjeti zasnivanja radnog odnosa u školskoj ustanovi primjenu čl. 10. st. 7. ZR kako to smatra sud drugog stupnja ili navedena odredba Zakona o odgoju i obrazovanju ne isključuje primjenu odredbe čl. 10. st. 7. ZR.

 

Prema odredbi čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju radni odnos u školskoj ustanovi zasniva se ugovorom o radu na temelju natječaja (st. 1.), natječaj se objavljuje u opće informativnom tisku koji izlazi na području ili objavljuje kroniku područja na kojem se nalazi javna ustanova koja natječaj objavljuje, a rok za primanje prijava kandidata ne može biti kraći od osam dana (st. 2.), u natječaju se navode i posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa u školskoj ustanovi (st. 3.), radni odnos u školskoj ustanovi zasniva se s osobom koja ispunjava uvjete iz čl. 105. toga Zakona za zasnivanje radnog odnosa (st. 4.), potreba i prestanak potrebe za radnikom prijavljuje se uredu državne uprave, odnosno Gradskom uredu i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (st. 5.), ured državne uprave odnosno Gradski ured vodi evidenciju o radnicima za kojima je prestala potreba u punom ili dijelu radnog vremena te im u skladu s njihovom kvalifikacijom predlaže zasnivanje radnog odnosa sa školskim ustanovama koje su prijavile odgovarajuću potrebu (st. 6.), radnik koji je upisan u evidenciju iz st. 6. toga članka briše se iz evidencije ako zasnuje ili odbije zasnovati radni odnos u skladu s odredbom st. 6. toga članka najkasnije istekom otkaznog roka (st. 7.), školska ustanova može popuniti radno mjesto na način propisan odredbom st. 1. toga članka tek nakon što ju je ured državne uprave, odnosno Gradski ured iz st. 5. toga članka obavijestio da u evidenciji nema odgovarajuće osobe, odnosno nakon što se školska ustanova istom tijelu pisano očitovala o razlozima zbog kojih nije primljena upućena osoba (st.8.), ured državne uprave, odnosno Gradski ured poslove iz st. 6., 7. i 8. ovog članka, obavlja na način i u suradnji s tijelom predviđenim kolektivnim ugovorom (st. 9.).

 

U odredbi čl. 107. st. 10. Zakona o odgoju i obrazovanju propisane su iznimke od odredbe iz st. 1. toga članka odnosno slučajevi kada se radni odnos može zasnovati ugovorom o radu i bez natječaja a to je - na određeno vrijeme, kada obavljanje poslova ne trpi odgodu, do zasnivanja radnog odnosa na temelju natječaja ili na drugi propisan način, ali ne dulje od 60 dana, – s osobom kojoj je ugovor o radu na neodređeno vrijeme otkazan zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i koja se nalazi u evidenciji ureda državne uprave, odnosno Gradskog ureda, – do punog radnog vremena, s radnikom koji u školskoj ustanovi ima zasnovan radni odnos na neodređeno nepuno radno vrijeme, – na temelju sporazuma školskih ustanova u kojima su radnici u radnom odnosu na neodređeno vrijeme ako žele zamijeniti mjesto rada zbog udaljenosti mjesta rada od mjesta stanovanja, – na temelju rješenja ministra o pravu zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme iz čl. 105. st. 14. toga zakona. U st. 11. istog čl. propisano je da ako se na natječaj ne javi osoba koja ispunjava uvjete iz članka 105. ovog Zakona, natječaj će se ponoviti u roku od pet mjeseci, a do zasnivanja radnog odnosa na osnovi ponovljenoga natječaja radni se odnos može zasnovati s osobom koja ne ispunjava propisane uvjete.

 

Imajući na umu sadržaj citirane zakonske odredbe, i prema ocjeni ovoga suda odredba čl. 107. Zakona o odgoju i obrazovanju kao poseban propis kojim se uređuju uvjeti za obavljanje poslova nastavnika isključuje primjenu odredbe čl. 10. st. 7. ZR (čl. 10. st. 4. ranije važećeg Zakona o radu – "Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05) kojom odredbom je propisano da ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Ovakvo pravno shvaćanje ovaj sud je izrazio već ranije u odlukama Revr 92/09 od 11. ožujka 2009. i Revr 1709/10 od 23. ožujka 2011. (na koju se i pozvao drugostupanjski sud).

 

S obzirom na izloženo sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio. Pritom na revizijske navode kojima revident upućuje ovaj sud da bi stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Revr 1709/10 od 23. ožujka 2011. trebalo preispitati, valja odgovoriti razlozima koje tužiteljica navodi u reviziji, ista nije uvjerila ovaj sud o potrebi promjene pravnog shvaćanja, niti je bilo čime dovela u sumnju pravilnost istog.

 

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 13. prosinca 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v.r.