- 1 -              Revr 700/12-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 700/12-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća, Branka Medančića, člana vijeća, Slavka Pavkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz M., kojega zastupa punomoćnica I. B., diplomirana pravnica u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Z., protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo pravosuđa, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko – upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1365/11 od 14. prosinca 2011., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-718/10 od 10. prosinca 2010., u sjednici održanoj 12. prosinca 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 57.634,93 kn na ime razlike plaće za razdoblje od 1. rujna 1999. do 31. prosinca 1999. i od 1. travnja 2000. do 28. veljače 2002., s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.000,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja i u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 11.010,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju sadržajno ukazuje u reviziji. Predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti ili ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a st. 1. ZPP).

 

U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se sadržajno ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama za ocjenu neosnovanosti zahtjeva, ti razlozi nisu nejasni niti proturječni, niti o tim činjenicama postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće koju je primao na temelju rješenja o plaći i plaće radnog mjesta na kojem je obavljao poslove po nalogu nadređenog, a za koje je propisan viši koeficijent složenosti i veća plaća.

 

Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

 

- da je tužitelj u razdoblju iz tužbe obavljao poslove načelnika službe osiguranja, a koje radno mjesto je bilo predviđeno Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada Okružnog zatvora u D. (dalje: Pravilnik),

 

- da je te poslove bilo nužno obavljati,

 

- da je naredbom Ministarstva pravosuđa od 6. lipnja 2000. navedeno je da će upravitelj zatvora odrediti osobu iz redova službenika osiguranja koji će obavljati poslove iz nadležnosti načelnika službe osiguranja u Okružnom zatvoru u D.,

 

- da iz obavijesti od 25. veljače 2000. koju je Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave uputilo upravitelju zatvora u D., proizlazi da je upravitelj nadležan odrediti plaću v.d. načelnika službe osiguranja,

 

- da iz navedenih rješenja Ministarstva pravosuđa, kao i onog od 16. kolovoza 2000., proizlazi da je upravitelj zatvora u D. bio nadležan za postavljanje načelnika službe osiguranja i određivanje mu plaće,

 

- da su rješenja, odnosno radni nalozi s utvrđenim pripadajućim koeficijentom za obračun plaće, koje je u okviru svoje nadležnosti donosio Upravitelj zatvora, dostavljani Ministarstvu pravosuđa koje je kontroliralo sve donesene naloge i rješenja te osiguravalo sredstva za isplatu plaće po donesenim rješenjima,

 

pa da je stoga neisplatom plaće po propisanom koeficijentu složenosti poslova, koje je tužitelj u cijelosti obavljao, sukladno Zakonu o službenicima i namještenicima i plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, odnosno Uredbi o koeficijentima, tužitelj oštećen u visini iznosa razlike plaće u odnosu na niži koeficijent po kojem mu je plaća isplaćivana i da mu ta razlika pripada sukladno odredbama Pravilnika i čl. 83. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 137/04 i 68/05).

 

Drugostupanjski sud, koristeći ovlaštenje iz čl. 373. a ZPP, uz obrazloženje

 

- da se na radni odnos tužitelja, kao službenika Okružnog zatvora u Dubrovniku, u razdoblju iz tužbe primjenjuje prvenstveno Zakon o izvršenju sankcija izrečenih za krivična djela, privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine", broj 21/74, 39/74, 55/88, 19/90, 66/93 i 73/00- dalje: ZISKDPPP), odnosno kasnije važeći Zakon o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01 i 190/03 – dalje: ZIKZ), kao lex specialis, a zatim i Zakon o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine", broj 74/94, 86/94 i 7/95 – dalje: ZDSNPNPD), odnosno kasnije važeći Zakon o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01 – dalje: ZDSN),

 

- da je sukladno važećim zakonskim odredbama za odlučivanje o pravima i obvezama tužitelja kao državnog službenika na poslovima osiguranja u zatvoru bio nadležan odlučivati republički sekretar, tj. ministar odnosno kasnije ravnatelj Uprave za zatvorski sustav,

 

- da ovlaštenja iz odredbe čl. 42. ZISKDPPP, na temelju kojih je upravitelj zatvora donio radne naloge, opozive i rješenja o obavljanju poslova i ostvarivanje prava iz razlike plaće, nisu bila takva da bi mogao odlučivati o plaći tužitelja, a da je

 

- o plaći koja tužitelju pripada odlučeno priloženim rješenjima Ministarstva pravosuđa od 6. travnja 1999., 1. listopada 1999. i od 14. siječnja 2002.,

 

- da ta rješenja koja je donijelo nadležno tijelo i tužitelj ih nije pobijao, predstavljaju upravne akti koji obvezuju parnični sud,

 

zaključuje da tužitelju u razdoblju iz tužbe nije isplaćivana manja plaća od one koja mu prema upravnim aktima nadležnog tijela pripada, zbog čega je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće neosnovan.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pobijanoj odluci u skladu je s pravnim shvaćanjem koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici odjela 7. lipnja 2010., prema kojem policijski službenik koji je po nalogu nadređenog privremeno obavljao poslove drugog radnog mjesta, bez pisanog rješenja o privremenom premještaju i bez rješenja o plaći za to drugo radno mjesto, nema pravo na isplatu plaće za to drugo radno mjesto,

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je, suprotno navodima revidenta, ocijenio da je drugostupanjski sud na temelju činjenica koje je sam utvrdio koristeći ovlaštenje iz čl. 373. a ZPP, pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba čl. 42. ZISKDPPP, čl. 26. st. 4. ZIKZ, čl. 192. ZDSNPNPD, te čl. 4. ZDSN kada je odbio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće.

 

Budući da nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 12. prosinca 2017.