- 1 -              Revr 802/15-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 802/15-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. V. iz B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. C., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. a. d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1099/14-2 od 3. veljače 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4503/12-20 od 17. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja se prihvaća i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1099/14-2 od 3. veljače 2015. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da nisu dopušteni odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. listopada 2012., kojeg je tuženik H. a. d.o.o, Z., dao tužitelju S. V. iz B., i odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava od 19. studenoga 2012., te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta viši suradnik I u Grupi za sigurnost prometa, Odjel za tipizaciju prometnog sustava, sigurnost i brojanje prometa, Sektor za promet ili druge odgovarajuće poslove, u roku od 8 dana.

 

II Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos 2.500,00 kn u roku od 8 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4503/12-30 od 17. travnja 2014. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„I. Utvrđuje se da nisu dopušteni odluka o redovitom otkazu ugovora o radu od 17. listopada 2012. kojeg je tuženik H. a. d.o.o. Z., dao tužitelju S. V. iz B., i odgovor tuženika na zahtjev za zaštitu prava od 19. studenoga 2012. te se nalaže tuženiku da tužitelja vrati na poslove radnog mjesta viši suradnik I u Grupi za sigurnost prometa, Odjela za tipizaciju prometnog sustava, sigurnost i brojanje prometa, Sektora za promet ili druge odgovarajuće poslove, u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, u roku od 8 dana.“

 

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak žalbe u iznosu 750,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda te naloži tuženiku da tužitelju plati parnične troškove i trošak odgovora na žalbu tuženika, kao i trošak sastava revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana. Traži trošak za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim redovitog otkaza ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja, te zahtjev za vraćanjem na rad na radno mjesto viši suradnik I u Grupi za sigurnost prometa, Odjel za tipizaciju prometnog sustava, sigurnost i brojanje prometa, Sektora za promet ili druge odgovarajuće poslove.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu viši suradnik I u grupi za sigurnost prometa, Odjel za tipizaciju prometnog sustava, sigurnost i brojanje prometa, Sektor za promet,

 

- da je tuženik 17. listopada 2012. otkazao ugovor o radu tužitelju redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja iz razloga što je tužitelj zlouporabio odnosno prekoračio ovlasti poslova savjetnika uprave tako što je dopisom od 17. ožujka 2006. zatražio od direktora sektora za održavanje I. M. da za radnika J. P. (koji je zasnovao radni odnos na poslovima vozač I u tehničkoj jedinici B.) osigura osobno vozilo radi obavljanja poslova sigurnosti, te tako što je dopisom od 24. ožujka 2006. naložio voditelju tehničke jedinice B., D. H. da J. P. obračunava plaću za redovan fond sati radnog mjesta vozač I, dok će on raditi na poslovima sigurnosti, za koje je odgovoran tužitelj, iako ti poslovi nisu bili predviđeni sistematizacijom radnih mjesta, pa da je na taj način tužitelj omogućio J. P. (koji je imao ugovor za poslove vozača I) korištenje službenog vozila poslodavca za potrebe poslova iz područja sigurnosti, iako je tužitelj znao i morao znati da takvi poslovi nisu sistematizirani Pravilnikom o unutarnjem ustroju tuženika, te da J. P. nije obavljao takve poslove jer u vremenu od ožujka 2006. do ožujka 2010. niti jednom nije bio na mjestu gdje je bio tužitelj, odnosno gdje su se obavljali poslovi sigurnosti, pa da je time tužitelj omogućio J. P. stjecanje nepripadne imovinske koristi u iznosu 540.499,75 kn u vidu plaće, naknade plaće, troškova goriva i cestarina,

 

- da je iz Izvještaja Samostalnog odjela unutarnje kontrole od 2. kolovoza 2012. utvrđeno da su prilikom zapošljavanja J. P. i njegovog rasporeda na poslove sigurnosti učinjene nepravilnosti, ali da za iste nije odgovoran tužitelj, da je kontrolom utvrđeno da je na temelju tužiteljevog dopisa od 17. ožujka 2006. J. P. odobreno korištenje službenog vozila, a da su za to odobrenje dali direktor sektora za održavanje I. M. i član uprave M. M.,

 

- da je dopisom od 21. prosinca 2005. tužitelj od direktora Sektora održavanja I. M. zatražio dodjelu jednog radnika koji bi radio na poslovima sigurnosti, za što je od istog dobio suglasnost 23. prosinca 2005., kao i od člana uprave M. M.,

 

- da prema Pravilniku o zaduživanju službenog vozila tuženika, zaduživanje službenog vozila za svakog pojedinog radnika odobrava uprava,

 

- da nije sporno da je tužitelj dopisom od 17. ožujka 2006. zamolio direktora Sektora za održavanje I. M. da se J. P. osigura jedno osobno vozilo,

 

- da dopis tužitelja od 17. ožujka 2006. ne predstavlja prekoračenje ovlasti jer je tužitelj bio ovlašten predložiti da se određenom radniku dodijeli službeno vozilo,

 

- da je J. P. dobio na korištenje službeno vozilo na temelju suglasnosti koju su na tužiteljev dopis od 17. ožujka 2006. dali direktor Sektora održavanja I. M. i član uprave M. M.,

 

- da J. P. nije dodijeljeno vozilo na način propisan Pravilnikom o zaduživanju službenog vozila, ali da ta činjenica predstavlja propust osoba koje su sukladno Pravilniku bile ovlaštene pokrenuti i provesti postupak dodjele službenog vozila, a to su direktor sektora i članovi uprave, a ne tužitelj,

 

- da iz dopisa od 24. ožujka 2006. proizlazi da je tužitelj tim dopisom obavijestio voditelja tehničke jedinice B. da kod obračuna plaće J. P. ostvaruje pravo naknade za redovan fond sati za tekući mjesec,

 

- da tužitelj nije bio ovlašten niti zadužen kontrolirati radno vrijeme J. P., već je podatke o njegovom radnom vremenu bio dužan kontrolirati direktor sektora za održavanje, koji je potpisivao „šihtericu“ za radno vrijeme radnika J. P.,

 

- da navedenu „šihtericu“ tužitelj nije sastavljao niti potpisivao, te da za eventualni propust prilikom obračuna plaće tom radniku ne postoji odgovornost tužitelja, već osobe koja je vodila evidenciju radnog vremena tog radnika,

 

- da tužitelj nije omogućio J. P. korištenje službenog vozila i nije naložio da se J. P. obračunava plaća za redovan fond sati za radno mjesto vozač I,

 

- da je svjedok P. koji je obavljao predmetnu kontrolu kod tuženika, naveo da tužitelj nije imao nikakve ingerencije u vezi slučaja zbog kojeg je dobio otkaz, pa je svjedok predložio upravi da se tužitelj isključi iz postupka otkazivanja ugovora o radu,

 

- da je iz iskaza svjedoka I. Č. utvrđeno da je on radio na poslovima savjetnika uprave za sigurnost na dionici D.-S. R., da je od tužitelja doznao da J. P. obavlja poslove sigurnosti na dionici S. R.-B., da je tužitelj sudjelovao na sastancima uprave i prenosio radne zadatke svjedoku i drugim zaposlenica, te da se po nalogu tužitelja taj svjedok nekoliko puta sastao s J. P. radi obavljanja određenih radnih zadataka.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, tj. da nije dokazao da je tužitelj počinio povrede obveza iz radnog odnosa zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 131. st. 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 – dalje: ZR).

 

Međutim, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev utvrđujući da je tužitelj mimo ovlasti svog radnog mjesta savjetnika uprave društva za sigurnost prometa dopisima od 17. ožujka 2006. i 24. ožujka 2006., protivno internim aktima poslodavca omogućio J. P., koji je imao sklopljen ugovor o radu na poslovima vozača I u tehničkoj jedinici B., u vremenu od ožujka 2006. do ožujka 2010. korištenje službenog vozila poslodavca za potrebe poslova iz područja sigurnosti, iako da J. P. takve poslove nije niti obavljao, zatim da je voditelju tehničke službe B. naložio da J. P. obračunava plaću za redovan fond sati za radno mjesto vozača I, dok će on raditi na poslovima iz djelokruga rada za koji je odgovoran tužitelj, odnosno na poslovima sigurnosti, iako je znao odnosno morao znati da takvi poslovi nisu sistematizirani Pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu tuženika, čime da je omogućio J. P. stjecanje nepripadajuće imovinske koristi u iznosu 540.499,75 kn.

 

Pri tome je drugostupanjski sud zaključio da se odlukom o otkazu ugovora o radu tužitelja kao osobu od visokog stupnja povjerenja, s obzirom na prava i obveze koje proizlaze iz povjerenih mu poslova ne tereti za zapošljavanje radnika J. P., niti da bi tužitelj istom osobno dodijelio nepripadajući službeni automobil, za što tužitelj i nije nadležan, a niti da bi tužitelj osobno J. P. obračunavao plaću, dakle za donošenje odluke u tom pravcu, već da ga se tereti za neistinite navode da J. P. radi na poslovima sigurnosti (o čemu je od tužitelja doznao i svjedok Č.), za prijedlog raspoređivanja istog na nepostojeće radno mjesto, traženje nepripadajućeg automobila za istog i traženje istom nepripadajuće plaće, odnosno zbog kontinuiranog činjenja osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa u vremenu od ožujka 2006. do ožujka 2010., a koje je poslodavac utvrdio na temelju Izvješća Samostalnog odjela unutarnje kontrole od 2. kolovoza 2012.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Opravdano revident ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

To stoga što iz obrazloženje pobijane presude nije jasno na temelju kojeg je to provedenog dokaza sud drugoga stupnja utvrdio odlučnu činjenicu da je tužitelj omogućio J. P. korištenje službenog vozila poslodavca za potrebe poslova iz područja poslova sigurnosti, a da J. P. takve poslove nije niti obavljao, te da je naložio da se istome obračunava plaća za redovan fond sati za radno mjesto vozača I, dok će on raditi na poslovima sigurnosti, s obzirom da je sud prvog stupnja o tim odlučnim činjenicama a na temelju svih provedenih dokaza utvrdio da tužitelj nije imao nikakve ovlasti u vezi dodjeljivanja službenih vozila, niti je imao ovlaštenja zapošljavati radnike, sklapati ugovore o radu i voditi evidenciju radnog vremena na temelju koje se isplaćivala plaća J. P., već da su ovlaštenja za to imali direktor sektora za održavanje i član uprave tuženika za operativu.

 

Nadalje, obrazloženje pobijane presude je također nejasno i proturječno, s obzirom da u jednom dijelu pobijane presude drugostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj omogućio J. P. korištenje službenog vozila poslodavca za potrebe poslova iz područja sigurnosti, te da je naložio obračunati mu plaću za radno mjesto vozača I., dok će isti raditi na poslovima sigurnosti, dok u drugom dijelu iste odluke drugostupanjski sud utvrđuje da tužitelj glede tih odlučnih činjenica nije bio nadležan odnosno ovlašten odlučivati o istome.

 

Osim toga, kada poslovi radnog mjesta savjetnika uprave za sigurnost podrazumijevaju između ostaloga savjetovanje uprave društva o načinu rješavanja pojedinih problema ili unapređivanja područja rada, nejasno je i o tome sud drugog stupnja nije dao nikakve razloge zbog čega bi prijedlozi tužitelja, koje su prihvatili u to vrijeme odgovorne osobe tuženika (da se zaposli jedan radnik na poslovima sigurnosti na prostoru L., da se osigura jedno vozilo za radnika J. P. koji je počeo raditi na poslovima sigurnosti, te da kod obračuna plaće taj radnik ostvaruje pravo naknade za redovan fond sati za tekući mjesec), predstavljali kršenje općih akata društva, zlouporabu i prekoračenje ovlasti radnog mjesta tužitelja i bile opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Nadalje, iz pobijane odluke također nije jasno o kakvim se poslovima sigurnosti kod poslodavca radilo, koji su poslovi radnog mjesta tužitelja bili, koje su njegove ovlasti bile u okviru tog radnog mjesta, te je li tužitelj svojim prijedlozima svjesno doveo (ili mogao dovesti) upravu društva u zabludu kako bi isti eventualno donijeli štetne odluke za tuženika kao poslodavca.

 

Osim toga, u obrazloženju drugostupanjske presude izneseni su nejasni razlozi i u pogledu odlučne činjenice jesu li u smislu odredbe čl. 111. st. 1. i 2. ZR postojale okolnosti na strani poslodavca, te koje su to okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika kao poslodavca da tužitelju prije donošenja odluke o otkazu omogući da iznese svoju obranu, s obzirom da je u drugostupanjski sud u pobijanoj odluci utvrdio da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja donesena 19. listopada 2012., da se u istoj tužitelja tereti da je kontinuirano činio povrede obveza iz radnog odnosa kroz razdoblje od ožujka 2006. do ožujka 2010., a da je te povrede poslodavac utvrdio na temelju Izvještaja samostalnog odjela unutarnje kontrole od 2. kolovoza 2012.

 

Opisanim postupanjem drugostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP zbog čega je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP, valjalo ukinuti pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i donijeti novu i zakonitu odluku dajući jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 6. prosinca 2017.