1

Poslovni broj: Gž-753/17-2

 

Poslovni broj: Gž-753/17-2

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Damiru Roniću kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja Z. H. d.o.o., P. Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ž. & p. iz Z., protiv tužene M. Č. iz V. M., OIB ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici od 24. listopada 2016. godine broj Povrv-199/16-7, 27. studenoga 2017.

 

presudio je

 

Žalba tužitelja u cijelosti se uvažava te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 24. listopada 2016. godine broj Povrv-199/16-7 preinačuje te se sudi:

Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika M. J. od 12. siječnja 2016. godine broj Ovrv-249/16 kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 200,00 kn (slovima: dvjesto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 31. srpnja 2015. godine pa do isplate održava se na snazi u cijelosti.

Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.175,00 kn (slovima: tisuću sto sedamdeset pet kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 24. listopada 2016. godine kao dana presuđenja pa do isplate.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom u cijelosti je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi od 12. siječnja 2016. godine broj Ovrv-249/16 prema kojem je tužena bila dužna platiti tužitelju iznos od 200,00 kn sa zateznom kamatom. Istom presudom naloženo je tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 100,00 kn.

Protiv ove presude u zakonskom roku žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači i u cijelosti održi na snazi platni nalog.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja je u cijelosti osnovana.

 

Tužitelj u svojoj žalbi ne iznosi žalbeni razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka tako da je ovaj sud prvostupanjsku presudu u odnosu na taj žalbeni razlog ispitivao samo u odnosu na one bitne povrede na čije postojanje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka USRH – dalje u tekstu: ZPP). Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.

Međutim, u pravu je tužitelj kada smatra da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog iz rješenja o ovrsi.

Prvostupanjski sud je ukinuo platni nalog jer je utvrdio da se u Odluci o organizaciji i načinu naplate parkiranja Grada Z. (u daljnjem tekstu-Odluka) pojam dnevne karte može poistovjetiti sa ugovornom kaznom i da se ustvari radi o ugovornoj kazni. Također, prvostupanjski sud smatra da je ta Odluka suprotna zakonskim propisima i to iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na temelju takvog utvrđenja primjenjuje odredbu čl. 265. st. 2. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je određeno da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenika ili neko drugo njegovo propuštanje smatrati prihvatom te odredbu čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ugovora čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od  nadležnog tijela. Zbog toga prvostupanjski sud ne primjenjuje odredbe Odluke, već primjenjuje zakonske odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na temelju svega toga prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe o dnevnoj parkirališnoj karti iz odluke ništetne, jer su suprotne s načelima savjesnosti i poštenja te jednakosti činidbe te su kao takve neustavne i nezakonite, zbog čega tužitelj na temelju te odluke nema pravo potraživati utuženi iznos od tužene. Ovakvu primjenu materijalnog prava, međutim, ovaj sud ne može prihvatiti.

Prvostupanjski sud kao glavni razlog svoje odluke navodi da su odredbe Odluke Grada Z. o dnevnoj parkirališnoj karti neustavne i nezakonite i suprotne načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka na štetu tužene, kao suugovaratelja ugovora kojeg je sastavio tužitelj. Međutim, ovakav pravni stav prvostupanjskog suda u direktnoj je suprotnosti sa pravnim stavom izraženoj u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 2. lipnja 2015. godine broj U-III/864/2011. Naime, prema pravnom stavu izraženom u toj odluci, a koja veže sve fizičke i pravne osobe te sudove u Republici Hrvatskoj, ukoliko sud u postupku utvrdi da drugi propis, a koji nije zakon, koji bi se trebao primijeniti u određenom sudskom postupku ili njegove pojedine odredbe nisu suglasne s Ustavom i zakonom na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa s Ustavom i zakonom. Od 1. siječnja 2012. godine stupanjem na snagu Zakona u upravnom sporovima („Narodne novine“, br. 20/10, 143/12 i 152/14) ocjena zakonitosti Općeg akta jedinice lokalne i područne samouprave u nadležnosti je Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Nadalje, sud zaključuje da je sud iskoristio svoju ovlast iz prvog dijela rečenice čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona te je u postupku utvrdio da odredba odluke koju je trebao primijeniti nije suglasna sa zakonom pa je na konkretan slučaj neposredno primijenio mjerodavni zakon, ali je s druge strane prvostupanjski sud ignorirao drugi dio rečenice čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona, jer nije podnio sada Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za ocjenu suglasnosti sporne odredbe Odluke s Ustavom i zakonom, što je bio dužan učiniti. Time je prvostupanjski sud izravno prigrabio nadležnost Visokog upravnog suda sprječavajući ga da obavi svoju ustavnu zadaću. Takav propust prvostupanjskog suda da podnese zahtjev za ocjenu Odluke Grada Z. s Ustavom i zakonom upućuje na sudsku samovolju koja je proizašla iz zanemarivanja, temeljnih ustavnih pravila o općem funkcioniraju pravne zaštite u Republici Hrvatskoj. Zbog toga utvrđivanje prvostupanjskog suda da je odredba čl. 24. Odluke Grada Z. neustavna i nezakonita se ne može prihvatiti, jer prvostupanjski sud zbog toga što nije podnio Visokom upravnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti te odluke nije mogao sam utvrditi neustavnost i nezakonitost odluke niti je mogao bez pokretanja takvog postupka primijeniti neposredno zakone na koje se pozvao u svojoj odluci.

Nadalje, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tuženica vlasnica vozila registarske oznake ... i da je to vozilo zatečeno na parkiralištu na kojem tužitelj ima koncesiju za naplatu parkiranja. Parkiranjem svog vozila na parkiralištu na kojem tužitelj ima koncesiju za naplatu parkiranja, tužena je sa tužiteljem zaključila odgovarajući ugovor, a čiji sadržaj su i odredbe Odluke Grada Z. koje su objavljene u Službenom glasniku Grada Z..  Prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 10. prosinca 2008. godine broj U-II/355/07, budući da se radi o ugovoru koji ima pravna obilježja athezionog ugovora, tipskog ili formularnog karaktera čije opće uvjete propisuje javna vlast svojim Općim aktom (u konkretnom slučaju Odlukom o organizaciji i načinu naplate parkiranja) smatra se da su objavom Općeg akta u Službenom glasilu jedinice lokalne samouprave ujedno i objavljeni i Opći uvjeti ugovora o korištenju parkirališta i time su ispunjeni zakonski uvjeti da Opći uvjeti moraju biti objavljeni na uobičajeni način dostupan svim korisnicima parkirnih mjesta te da obvezuju ugovornu stranu jer su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Dakle, tuženica je parkiranjem svog vozila na parkiralištu sklopila ugovor sa tužiteljem o korištenju parkirališnog mjesta, a koji sastavni dio odredbe Odluke koja propisuje dužnosti isticanja parkirališne karte, a ukoliko se parkirališna karta ne istakne smatra se da je korisnik parkirališta sa tužiteljem sklopio ugovor o parkiranju na bazi dnevne karte. Zbog toga po ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da je tužena parkirala svoje vozilo na parkiralištu na kojem tužitelj ima pravo naplaćivati naknadu za parkiranje, da nije na svom vozilu istakla parkirnu kartu i da je time kupila, odnosno preuzela dnevnu kartu koja nesporno iznosi 200,00 kn. Zbog toga je po ocjeni ovoga suda u pravu tužitelj kada smatra da na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega je žalbu tužitelja valjalo uvažiti, prvostupanjsku presudu preinačiti temeljem odrede čl. 373. toč. 3. ZPP-a i održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi od 12. siječnja 2016. godine broj Ovrv-249/16.

Kako je ovakvom presudom izmijenjen uspjeh stranaka u parnici potrebno je preinačiti odluku o troškovima postupka i temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužitelju u cijelosti dosuditi troškove postupka. Ti troškovi postupka sastoje se od javnobilježničke nagrade na rješenje o ovrsi u iznosu od 75,00 kn, trošak pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kn te jednokratnu nagradu za zastupanje temeljem odredbe Tbr. 7. toč. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/114 i 118/14 – dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 500,00 kn uvećane za trošak PDV-a od 125,00 kn ili ukupno 625,00 kn. Pri tome tužitelju nisu priznati troškovi dostave rješenja o ovrsi i materijalni trošak ovrhovoditelja jer te troškove tužitelj ni na koji način nije dokazao da ih je imao. Dakle, tužitelju je valjalo na ime troškova postupka priznati iznos od 800,00 kn i tom trošku dodati i troškove žalbe u iznosu od 375,00 kn ili ukupno 1.175,00 kn te je radi toga i odluka o troškovima preinačena temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

Radi naprijed navedenog presuđeno je kao i u izreci.

 

Koprivnica, 27. studenoga 2017.