Baza je ažurirana 17.07.2025.
zaključno sa NN 78/25
EU 2024/2679
- 1 - Revr 317/17-2
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2135/2014-2 od 12. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12976/13-46 od 4. rujna 2014., u sjednici održanoj 21. studenoga 2017.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-12976/13-46 od 4. rujna 2014. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 8.561,09 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu 13.125,00 kn.
Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2135/2014-2 od 12. siječnja 2017. preinačena je prvostupanjska presuda odbijanjem kao neosnovanog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa 8.561,09 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama i parničnog troška u iznosu 13.125,00 kn (točka 1. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 14.000,00 kn sa zateznim kamatama (točka 2. izreke), odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 2.250,00 kn (točka 3. izreke), te tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu (točka 4. izreke).
Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju, ukazujući na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje izmijenjenom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije osnovana.
Pobijana drugostupanjska presuda donesena je primjenom odredbe čl. 373.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog čega je protiv te presude dopuštena tzv. redovna revizija, a na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a, neovisno o tome što vrijednost predmeta spora pobijane presude ne prelazi iznos 200.000,00 kn.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda je jasna i razumljiva, jer sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, zbog čega se pravilnost iste može ispitati, pa nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Neosnovano tužitelj revizijskim navodima ističe da je drugostupanjski sud postupio protivno odredbi čl. 233. ZPP-a kada tijekom postupka nije po njegovom prijedlogu naložio tuženiku podnijeti dokumentaciju, odnosno evidenciju o ostvarenim satima prekovremenog rada za tužitelja utuženo razdoblje, ukazujući time na počinjenu bitnu povredu naznačene odredbe parničnog postupka, a koja je utjecala na donošenje zakonite, odnosno pravilne presude, u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a, a budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da tuženik ne posjeduje dokumentaciju koju je tužitelj predlagao pribaviti.
U odnosu na navode kojima tužitelj osporava zakonitost pobijane presude tvrdeći da je u suprotnosti s ranijom odlukom istoga suda donesenoj u predmetnom postupku, valja navesti da time što je drugostupanjski sud ranije tijekom istog postupka, odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a ukinuo ranije donesenu prvostupanjsku presudu i radi dopune postupka odnosno potpunog utvrđivanja relevantnih činjenica predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ne može se govoriti da je sada u ponovljenom postupku, ispitujući pravilnost i zakonitost presude donesene pred prvostupanjskim sudom, pobijanom presudom odlučio izvan ovlaštenja iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao niti da je postupio protivno kojoj drugoj odredbi ZPP-a.
Neosnovano nadalje tužitelj u reviziji osporava zakonitost pobijane presude ističući da je istu protivno odredbama ZPP-a donio sudac pojedinac drugostupanjskog suda. Pravilno je pobijanu presudu, a budući da je odlučivao o žalbi protiv presude u sporu za isplatu novčane tražbine koja ne prelazi iznos 100.000,00 kn, sukladno odredbi čl. 44. st. 2. ZPP-a (uz primjenu odredbe čl. 9. u vezi sa čl. 102. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, ''Narodne novine'', broj 25/13) donio sudac pojedinac drugostupanjskog suda, za razliku od ranije odluke istoga suda u tom predmetu povodom koje je sukladno tada važećoj odredbi čl. 44. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11) odlučivalo vijeće drugostupanjskog suda sastavljeno od trojice sudaca.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće s osnove prekovremenog rada u razdoblju od kolovoza 2006. do veljače 2008. godine.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je temeljem Ugovora o rasporedu ugovornog diplomata na određeno vrijeme od 14. srpnja 2006. (dalje: Ugovor), sklopljenom između stranaka, tužitelj u utuženom razdoblju kao ugovorni diplomat bio raspoređen na rad na određeno vrijeme u Generalni konzulat u Saveznoj Republici Njemačkoj sa sjedištem u D. na konzularno mjesto konzul prvog razreda.
Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj u istom razdoblju radio prekovremeno, subotom i nedjeljom, i to djelomično uz nalog generalne konzulice, a dijelom i bez naloga, što je evidentirano najavama i predviđenim trajanjem rada, i stoga je tužitelju dosudio zatraženu naknadu za prekovremeni rad primjenom čl. 4. Zakona o državnim službenicima (''Narodne novine'', broj 92/05, dalje – Zakon o državnim službenicima), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 92/04) i čl. 92. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 137/04).
Drugostupanjski je sud, odlučujući povodom žalbe tuženika ocijenio da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da je u donošenju prvostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 352. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da u istoj nisu navedeni razlozi o istaknutom prigovoru zastare tuženika, kao niti o odlučnim činjenicama koje se odnose na opseg prekovremenog rada tužitelja po svakom pojedinom danu za koji se traži naknada, odnosno na visinu zahtjeva.
Stoga je u odnosu na dio potraživanja dospjelog tijekom 2006. godine, vezano za istaknuti prigovor zastare, a polazeći od nespornih činjenica u pogledu dospijeća predmetnog dijela potraživanja te danu podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe u predmetnom postupku, sukladno odredbi čl. 135. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 149/09), čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i čl. 186.a st. 3. ZPP-a, te primjenom ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a st. 1. i 3. ZPP-a, drugostupanjski sud ocijenio osnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na predmetno potraživanje za 2006. godinu, i u tom je dijelu zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.
U odnosu na sporno razdoblje 2007. i 2008. godine drugostupanjski je sud, polazeći od pojma prekovremenog rada određenog odredbom čl. 92. Zakona o radu (''Narodne novine'', broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), temeljem isprava koje se nalaze u spisu i izvedenih dokaza, utvrdio da je u utuženom razdoblju zbog povećanog opsega poslova, na zahtjev poslodavca, u smislu odredbe čl. 92. ZR-a, bio određen prekovremeni rad isključivo za dane od 7. do 10. studenoga 2007., a da je prema evidenciji tužitelja isti radio prekovremeno 8. studenoga 2007.
Za ostale isprave koje je tužitelj priložio (najave prekovremenog rada) drugostupanjski je sud ocijenio da iste ne sadrže potpis ovlaštene osobe, niti predstavljaju nalog poslodavca za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom i neradnim danima, odnosno da to nisu isprave iz kojih bi se nedvojbeno moglo zaključiti da je tužitelj po nalogu poslodavca radio prekovremeno, dok je evidenciju koju je tužitelj vodio o prekovremenom radu drugostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnim dokazom o prekovremenom radu, a na kojem bi sud mogao isključivo temeljiti svoju odluku o osnovanosti zahtjeva (budući da iz te evidencije proizlazi da brojni poslovi za koje je tužitelj u toj evidenciji naveo da ih je radio izvan radnog vremena, zapravo predstavljaju redovne konzularne poslovima koji su obavljani, a kako iz te iste evidencije proizlazi, radnim danima u redovnom vremenu konzulata).
Polazeći od tako utvrđenih činjenica, te uzimajući nadalje u obzir specifičnost konzularnih poslova koje je tužitelj obavljao, u smislu kako ga definira Pravilnik o unutarnjem redu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija te diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske u inozemstvu od 2. veljače 2006. (dalje: Pravilnik o unutarnjem redu), a koji podrazumijevaju određeni rad, pa i protokolarne obveze izvan uobičajenog radnog vremena, drugostupanjski je sud ocijenio da iz svih provedenih dokaza, proizlazi da tužitelj nije dokazao opseg prekovremenog rada za koji tvrdi da ga je ostvario, kao niti da je imao nalog generalnog konzula za takav rad, odnosno da nije dokazao da se doista radilo o prekovremenom radu u smislu odredbe čl. 41. ZR-a, pa je zahtjev tužitelja našao neosnovanim.
Revizijski navodi tuženika, a kojima se prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza (u pogledu načina evidentiranja prekovremenog rada, i sadržaja dostavljene dokumentacije), te vrši njihova preocjena, sadržajno su prigovori činjenične naravi, i kao takvi su neodlučni u revizijskom stupnju postupka, u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, zbog čega ovaj sud takve revizijske navode nije posebno razmatrao.
Neutemeljeno tužitelj nadalje revizijskim navodima osporava pravilnost drugostupanjske odluke u dijelu u kojem se sud pozvao na Pravilnik o unutarnjem redu, tvrdeći da je osnovanost tužbenog zahtjeva valjalo prosuditi sukladno propisima višeg ranga od navedenog Pravilnika, i to Zakona o vanjskim poslovima, Zakona o državnim službenicima i kolektivnom ugovoru za državne službenike. Naime, drugostupanjski je sud odluku o neosnovanosti tuženog zahtjeva utemeljio na činjenici da tužitelj (u smislu odredbe 8. ZPP-a i čl. 219. st. 1. ZPP-a) nije dokazao opseg prekovremenog rada, pa time niti visinu naknade za isti, kao niti da sati rada izvan redovnog radnog vremena za koje je tvrdio da je ostvario, predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbe čl. 41. ZR-a, a na primjenu kojeg zakona kao općeg propisa upućuju upravo odredbe čl. 50. i 36. Zakona o vanjskim poslovima (''Narodne novine'', broj 48/96), i odredba čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o državnim službenicima.
Odredbom čl. 41. st. 1. ZR-a određeno je da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) najviše do 10 sati tjedno. Budući da su nižestupanjski sudovi utvrdili da u utuženom razdoblju (osim za dan 8. studenoga 2007.) nije postojao nalog ovlaštene osobe poslodavca, odnosno zahtjev za prekovremeni rad, to i ovaj sud prihvaća pravilnom ocjenu drugostupanjskog suda da iz tako utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da sati rada za koje tužitelj tvrdi da je u utuženom razdoblju ostvario predstavljaju upravo prekovremeni rad u smislu citirane odredbe čl. 41. st. 1. ZR-a, a za koji bi mu pripadalo pravo na povećanu plaću predviđenu odredbom čl. 92. ZR-a, dok u odnosu na prekovremeni rad za dan 8. studenog 2007. pravilno ni u tom dijelu zahtjev tužitelja nije prihvaćen s obzirom da nije dokazan opseg, odnosno visina pripadajuće naknade za isti.
Slijedom navedenoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, reviziju je trebalo odbiti i odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 21. studenoga 2017.
Aleksandar Peruzović, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.