Poslovni broj Gž-190/2017-2     

 

 

 

Poslovni broj Gž-190/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Melihe Bahtijarević Pekić kao članice vijeća i izvjestiteljice te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.-B. L. H. d.o.o., Z., OIB:... kojeg zastupa punomoćnica D. F., odvjetnica iz Z., protiv tuženik T. B. iz S.,  OIB:... kojeg zastupa punomoćnik B. V., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 5 Povrv-4553/2015-26 od 25. listopada 2016., u sjednici održanoj 20. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Prihvaća se djelomično žalba tuženika, u dijelu što se odnosi na tijek zatezne kamate na ovršni trošak, u tom dijelu se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 5 Povrv-4553/2015-26 od 25. listopada 2016., te se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Z. P. iz S., poslovni broj Ovrv-793/14 od 22. svibnja 2014. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati zakonsku zateznu kamatu na trošak ovršnog postupka od 10.064,66 kuna za razdoblje od 22. svibnja 2014. do 25. listopada 2016. godine.

 

U ostalom dijelu žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 5 Povrv-4553/2015-26 od 25. listopada 2016.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Z. P. iz S., poslovni broj Ovrv-793/14 od 22. svibnja 2014., u dijelu kojim je tuženiku naložena isplata iznosa od 267.073,99 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos 238.546,45 kuna od 3. svibnja 2014. do isplate, te u dijelu u kojem je tuženiku naložena isplata troška ovršnog postupka u iznosu 10.064,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 22. svibnja 2014. do isplate po stopi navedenoj u izreci (I.),  ukinut je isti platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naložena isplata u iznosu od 3.099,13 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. svibnja 2014. do isplate, kao i za tijek zakonske zatezne kamate na iznos 28.527,54 kuna od 3. svibnja 2014. do isplate (II.), naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 34.312,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude.

 

              Protiv dijela te presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tuženik je podnio pravodobnu žalbu zbog svih razloga predviđenih za žalbu, navodeći da je potraživanje tužitelja zastarjelo, pa je platni nalog trebalo ukinuti rješenjem i odbiti tužbu u cijelosti. Smatra pogrešnim zaključke prvostupanjskog suda o prigovoru zastare, jer je imatelj mjenice dužan mjenicu popuniti u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog pravnog posla, rok zastare je za godinu dana (čl. 78. st. 2. Zakona o mjenici), počinje teći na dan dospijeća potraživanja iz osnovnog posla, a u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga je protekao zastarni. Uz žalbu prilaže odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revx-329/11 od 30. studenog 2011. između drugih stranaka. Smatra da je razlog navođenju pogrešnog datuma dospijeća mjenice pokušaj izbjegavanja zastare. Navodi da je zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari pogrešna i odluka o troškovima postupka, te predlaže da se preinači prvostupanjska presuda, ukine platni nalog u ostalom dijelu i donese odluku o troškovima, a podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Tužitelj nije odgovorio na podnesenu žalbu.

 

              Žalba tuženika je djelomično osnovana, samo u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na trošak ovršnog postupka, dok je u ostalom dijelu neosnovana.

 

              Postupanjem u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 – dalje ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenio da u provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni žalbeni navodi ne upućuju na postojanje neke od bitnih povreda postupka.

 

              Neosnovani su žalbeni prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, osim u dijelu zahtjeva za kamatu na ovršni trošak.

 

              Prvostupanjski sud je na temelju nespornih činjenica te činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza, u postupku potpuno utvrdio činjenično stanje, koje i ovaj sud navodi pravilno utvrđenim, a iz kojeg proizlazi:

              - da su tužitelj kao najmodavac i trgovačko društvo K. d.o.o. kao najmoprimac sklopili 16. rujna 2009. ugovor o najmu čiji predmet je bio najam novog vozila marke  M. B. C. 350 vrijednosti 100.000,00 eura u trajanju od 60 mjeseci za iznos mjesečne najamnine od 1.651,76 eura,

              - da je tuženik bio jamac pri sklapanju tog ugovora o najmu te je s tužiteljem sklopio ugovor o jamstvu istog dana 16. rujna 2009., na temelju kojeg je tuženik kao jamac predao tužitelju kao sredstvo osiguranja dvije bjanko mjenice, preuzeo jamstvo kao solidarni jamac i obveznik plaćanja svih ugovornih obveza najmoprimca iz ugovora o najmu,

              - da trgovačko društvo najmoprimac nije ispunjavalo svoje obveze preuzete ugovorom o najmu, jer nije izvršeno plaćanje 23.-26. obroka najamnine, te je u skladu s općim uvjetima kao sastavnom dijelu ugovora tužitelj raskinuo predmetni ugovor o najmu 22. studenog 2011., kada je najmoprimac vratio tužitelju u posjed vozilo koje je bilo predmet najma,

              - da je tužitelj prema odredbama općih uvjeta bio dužan sačiniti konačni obračunski popis s danom raskida 22. studenog 2011. i taj datum u mjenici naznačiti kao dan dospijeća, a podredno datum kada je sačinio konačni obračun, odnosno 8. srpnja 2013.,

              - da tužitelj nije popunio mjenicu prema odredbama ugovora odnosno općih uvjeta, jer je kao datum dospijeća naznačio 2. svibnja 2014., a ovršni prijedlog je podnio javnom bilježniku 22. svibnja 2014. godine,

              - da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka visina potraživanja tužitelja nakon raskida ugovora o najmu iznosi 238.546,45 kuna, kojom je obuhvaćen iznos nepodmirene dospjele glavnice u najamninama od 40.451,18 kuna, trošak zbog raskida ugovora o najmu od 13.149,48 kuna i razlika potraživanja zbog raskida ugovora od 297.693,86 kuna, umanjeno za iznos jamčevine uključene u otplatu od 112.748,07 kuna te visinu zakonske zatezne kamate, koja na iznos glavnice obračunata za razdoblje od 15. srpnja 2013. do 2. svibnja 2014. iznosi 28.527,54 kune.

              Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ugovor o najmu raskinut u skladu s ugovornim odredbama, te da postoji tražbina tužitelja prema tuženiku na temelju odredaba ugovora u visini koju je utvrdio financijski vještak, a da nije nastupila zastara te tražbine u smislu odredbe čl. 78. st. 1. Zakona o mjenici (NN broj 74/94, 92/10 – dalje ZM).

Naime, u konkretnom slučaju riječ je o izdanoj bjanko mjenici, papiru koji je postao vlastita mjenica tek popunjavanjem bitnih sastojaka, a to su iznos i dospijeće, jer mjenica prije unošenja tih bitnih sastojaka i ne postoji.

 

Prema odredbi čl. 78. st. 1. ZM svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta (odnosno izdavatelja mjenice kada se radi o vlastitoj mjenici) zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Kada se radi o bjanko mjenici, označavanje dospjelosti ovisi o ovlaštenjima imatelja mjenice koju mu je izdavatelj mjenice dao u mjeničnom očitovanju i ne mora odgovarati dospjelosti iz osnovnog posla.

 

              Kako je tuženik bjanko mjenicu potpisao kao trasant (izdavatelj mjenice) i kao akceptant, jer je ispod teksta "prihvaćamo" na mjenici stavio svoj potpis, čime ju je akceptirao, iako to nije bilo potrebno s obzirom na to da je riječ o vlastitoj mjenici, on u svakom slučaju odgovara kao akceptant na temelju čl. 78. st. 1. ZN, te mjeničnopravni zahtjevi protiv njega zastarijevaju za tri godine, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

              Pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da pogrešno označavanje datuma dospijeća u mjenici nije od utjecaja na nastupanje zastare, jer trogodišnji rok iz čl. 78. st. 1. ZM nije protekao računajući od raskida ugovora 22. studenog 2011. godine, kad dospijeva tražbina, do podnošenja prijedloga za ovrhu 22. svibnja 2014. godine.

              Tuženik nije isticao konkretne prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, jer je samo naveo da prigovara tom nalazu i mišljenju, a prvostupanjski sud je jasno obrazložio razloge prihvaćanja nalaza i mišljenja vještaka, te je i po ocjeni ovog suda provedenim financijskim vještačenjem utvrđena visina tražbine tužitelja, koja je veća od tražbine o kojoj je raspravljano u ovoj parnici.

              Stoga je prvostupanjski sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, te održavanjem na snazi platnog naloga sadržanog u rješenju o ovrsi javnog bilježnika pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 45. Zakona o leasingu (NN 135/06 – dalje ZL) u vezi s čl. 39. ZL te odredbama čl. 9. i 65. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO), kao i odredaba ugovora, odnosno općih uvjeta kao sastavnog dijela ugovora o leasingu.

              Osnovan je žalbeni prigovor protiv dijela presude kojim je odlučeno o tijeku kamata na trošak ovršnog postupka, jer je taj trošak nakon donošenja rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i kojim je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga postao sastavni dio parničnog troška, a pravo na zateznu kamatu na parnični trošak tužitelj ima od dana donošenja prvostupanjske presude.

              Prigovor tuženika da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koju je priložio uz žalbu odlučeno drukčije ne može imati značenje u ovoj parnici, jer nije riječ o potpuno istom činjeničnom i pravnom predmetu.

Stoga je, budući da je prvostupanjski sud pri odlučivanju o tijeku kamate na dio troška postupka što se odnosi na sastav prijedloga za ovrhu i javnobilježničku nagradu na pravilno utvrđene činjenice pogrešno primijenio materijalno pravo, u tom dijelu žalba tuženika na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP u vezi s čl. 381. ZPP prihvaćena i preinačena je prvostupanjska presuda, tako da je tužitelju dosuđena kamata i na taj dio troška kao sastavni dio parničnog troška od dana donošenja prvostupanjske presude, dok je u ostalom dijelu, jer ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tuženika na temelju čl. 368. st.1. ZPP odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je u tom ostalom dijelu potvrđena.

 

U Puli-Pola, 20. studenog 2017. 

 

Predsjednica vijeća

 

    Nataša Babić,v.r.