Poslovni broj: Gž-743/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Ani Grbavac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice L. J.-M. iz S., zastupane po punomoćniku A. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika Županijske ceste d.o.o. S., i umješača na strani tuženika I. O. d.d. Z., zastupan po punomoćniku A. T., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja, tuženik i umješača na strani tuženika, protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pnš-639/12 od 20. lipnja 2014., 20. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o  j e :

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, dok se prihvaćaju žalbe tuženika i umješača na strani tuženika kao osnovane pa se preinačava prvostupanjska presuda u dijelu kojim je pod točkama I. i II. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev prema tuženiku i u tom dijelu sudi:

 

„Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 8.117,73 kuna, s osnove naknade imovinske štete, sa zateznim kamatama koje na iznos od 7.748,73 kuna teku od dana presuđenja, tj. od 20. lipnja 2014. do isplate, a na iznos od 369,00 kuna od 20. srpnja 2011. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena te da joj naknadi parnični troška u iznosu od 11.269,00 kuna."

II. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti umješaču na strani tuženika trošak postupka u iznosu od 3.046,87 kuna.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužiteljici ukupan iznos od 8.117,73 kn, s osnove naknade imovinske štete, sa  zateznim kamatama koje na iznos od 7.748,73 kuna teku od dana presuđenja, tj. od 20. lipnja 2014. do isplate, a na iznos od 369,00 kuna – od 20. srpnja 2011. do isplate, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena.

 

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana, na ime naknade  parničnog troška, isplati tužiteljici iznos od 11.269,00 kn."

 

Protiv prvostupanjske presude i to dijela točke I. izreke kojim je određeno da na dosuđeni iznos naknade imovinske štete od 7.748,43 kuna kamate teku od presuđenja a ne od nastanka štete, tužiteljica podnosi žalbu zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud preinači točku I. presude u tijeku kamate na dosuđeni iznos na način da na taj iznos dosudi kamatu od 20. srpnja 2011. pa do isplate.

 

Žali se tuženik koji pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu u cijelosti i odbaci tužbu, podredno, predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Žali se i umješač na strani tuženika, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud usvoji u cijelosti žalbu, te ukine pobijanu presudu, odnosno, podredno u cijelosti predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbe tuženika i umješača na strani tuženika u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi tuženika i umješača pa se predlaže žalbu istih odbiti.

 

Žalba tužiteljice nije osnovana dok je žalba tuženika i umješača na strani tuženika osnovana.

 

Predmet ovog postupka predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete na vozilu marke Alfa Romeo reg. oznake i broja ….. u vlasništvu tužiteljice kojim je kritične prigode upravljao V. J. M.

 

U ovom stadiju postupka sporna je odgovornost tuženika za nastanak nezgode, odnosno prijeporan je pasivna legitimacija tuženika.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku smatrao utvrđenim da je do prometne nezgode došlo naletom automobila u vlasništvu tužiteljice na hrpu kamenja na cesti. Tuženik da je kako i sam ističe zaključio ugovor sa Hrvatskim cestama d.o.o. o redovnom održavanju i zaštiti državnih cesta, a prema dopisu Hrvatskih cesta d.o.o. Zagreb od 23. svibnja 2012. tuženik da se obvezao temeljem ugovora naknaditi štetu svim pravnim ili fizičkim osobama koje pretrpe štetu zbog stanja ceste, pa odatle da proizlazi pasivna legitimacija na strani tuženika. Odgovornost tuženika za naknadu štete da proizlazi iz činjenice da suprotno svojoj ugovoreno preuzetoj obvezi nije održavao cestu D-8 u stanju pogodnom za nesmetano odvijanje prometa, tj. nije ju očistio od kamenja koje se nalazi na cesti, a da je upravo kamenje na cesti isključivo uzrokovalo prometnu nezgodu da proizlazi iz prometnog vještačenja od 2. travnja 2014. kao i zapisnika o očevidu. Nalaz i mišljenje vještaka da je u skladu s iskazom svjedoka V. J.-M. koji je upravljao oštećenim automobilom odnosno iskazom svjedokinje I. J.-M. koja je bila suvozačica, pa da je tuženik sukladno odredbi članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) i članka 33. stavka 1. i 2. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11, dalje: ZOC) odgovoran za štetu tužiteljici u visini od 7.748,77 kuna čija visina je utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka prometne struke. Tužiteljici da su nastali troškovi vuče oštećenog vozila u iznosu od 369,00 kuna na koji iznos joj i pripadaju kamate od dana plaćanja računa tj. od 20. srpnja 2011. do isplate.

 

Osnovano žalitelji ustraju na prigovoru promašene pasivne legitimacije i to zbog sljedećih razloga.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja joj je kao korisniku javne ceste uzrokovana stanjem ceste.

 

Prema odredbi iz članka 23. stavka 1. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, broj 180/04, dalje u tekstu: ZJC) Hrvatske autoceste d.o.o., Hrvatske ceste d.o.o., Županijska uprava za ceste, Upravno tijelo Grada Zagreba odnosno korisnik koncesije dužan je nadoknaditi štetu korisniku javne ceste, ako je šteta prouzrokovana stanjem javne ceste. Ovaj Zakon u daljnjim odredbama posebno propisuje djelokrug odgovornosti pravnih osoba iz citiranog članka a ovisno o vrsti javne ceste.

 

U konkretnom slučaju nezgoda se dogodila na državnoj cesti  D-8 pa se, obzirom na vrstu javne ceste, radi o djelokrugu odgovornosti Hrvatskih cesta d.o.o., jer je to izričito propisano odredbom članka 55. ZJC-a. Stoga su za naknadu predmetne štete ovdje pasivno legitimirane Hrvatske ceste d.o.o. (članak 23. stavak 1. i 55. ZJC-a).

             

Tuženik ne spada u krug osoba iz članka 23. ZJC-a te se njegova pasivna legitimacija, ne zasniva na odredbama ZJC-a. Isti je trgovačko društvo kojem su Hrvatske ceste d.o.o. ustupile radove redovnog održavanja i zaštite državnih cesta temeljem ugovora što među strankama nije sporno, veće je sporno je li tužiteljica temeljem ugovora ovlaštena od tuženika tražiti štetu, a prvostupanjski sud smatra da je, koji zaključak po stavu ovog suda nije pravilan.

 

Naime, tuženik ne odgovara po kriteriju objektivne odgovornosti nego po kriteriju krivnje. Odgovornost je utvrđena zakonom i ona se ne može prenositi, a ista je na upravljačima ceste iz članka 23. ZJC-a. Tužiteljica nije dokazala da je temeljem ugovora ovlaštena od tuženika tražiti štetu, a pozivanje na dopis Hrvatski cesta d.o.o. od 23. svibnja 2012. ne upućuje na zaključak da bi tuženik bio pasivno legitimiran da tužiteljici naknadi štetu u svezi štetnog događaja. Kako tuženik ne upravlja predmetnom cestom to nije ni obvezan da naknadi štetu tužiteljici.

 

Kako se predmetna nezgoda dogodila na državnoj cesti, to tuženik nije dužan snositi štetu tužiteljici jer istom upravljaju Hrvatske ceste d.o.o., a o čemu govori i članak 55. ZJC-a. Dakle, pasivne legitimacije tuženika nema na zakonu niti na ugovoru, pa ukoliko bi Hrvatske ceste d.o.o. i ustupile tuženiku redovno uzdržavanje i zaštitu državnih cesta, ne daje pravo trećima ovdje tužiteljici da neposredno od tuženika potražuje naknadu štete.

 

Slijedom naprijed iznesenog pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je prema tuženiku odbiti tužbeni zahtjev u kom smislu je, temeljem članka 373. točke 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

Kako je preinačena presuda suda prvog stupnja, valjalo je temeljem članka 166. stavka 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Tužiteljica je u cijelosti izgubila parnicu te je dužna umješaču na strani tuženiku, u smislu članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a naknaditi parnični trošak, pa je umješaču na strani tuženika priznat trošak i to: sastav podneska od 11. ožujka 2013. u iznosu od 750,00 kuna, sastav podneska od 13. svibnja 2014. u iznosu od 750,00 kuna, sastav žalbe u iznosu od 937,50 kuna, ukupno 2.437,50 kuna, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 609,37 kuna, sveukupno 3.046,87 kuna.

Tužiteljici nije priznat trošak žalbe jer nije uspjela u žalbi.

 

U Splitu 20. studenog 2017.