Poslovni broj: Gž-680/2016-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V AT S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sucu ovog suda Ani Grbavac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. A. D. OIB.:… i 2. Z. D. OIB.:.., oboje iz O. G., T. S. br…, oboje zastupani po odvjetnicima iz O. D. F. & Š., Z., protiv tuženika R. S..S.-J.-W., M. str…, …, R. A., OIB:…, zastupanog po odvjetnicima iz odvjetničkog društva B. & P. d.o.o., Z., J. M…., radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, broj Po-52/15 od 5. studenog 2015. i 1. prosinca 2015., 20. studenog 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu, broj Po-52/15 od 5. studenog 2015., kao i rješenje Općinskog suda u Splitu, broj Po-52/15 od 1. prosinca 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjski sud se rješenjem broj Po-52/15 od 5. studenog 2015 oglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu (točak I. izreke), te je odlučio da se ročište zakazano za dan 10. studenog 2015. godine neće se održati (točka II. izreke)

 

              Na prijedlog tuženika doneseno je rješenje Općinskog suda u Splitu, broj Po-52/15 od 1. prosinca 2015. kojim je naloženo tužitelju da tuženicima pod 1/ i 2/ naknadi parnični trošak u iznosu od 14.511,o0 kuna.

 

Protiv oba rješenja žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijana rješenja, podredno ista ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Žali se i tuženik pobijajući prvostupanjsko rješenje od 1. prosinca 2015. pobija u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 2. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsko rješenje, na način da naloži tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 90.699,00 kuna, podredno da ukine rješenje i predmet prema potrebi vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalbe su osnovane.

 

Iz obrazloženja pobijanog rješenja od 5. studenog 2015. proizlazi da se prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 16. stavak 3. ZPP-a i odredbu članka 46. Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91 i 88/01, dalje-ZRSZP) proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, ukinuo provedene radnje i odbacio tužbu smatrajući da su stranke ugovorile nadležnost suda u Austriji, dok tuženik nema sjedište u RH.

 

Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da su tužitelji ustali tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da su kao primatelji kredita s tuženikom kao davateljem kredita sklopio Ugovor o jednokratnom kreditu osiguran Očitovanjem radi osiguranja novčane tražbine kojim se zasniva založno pravo od 3. srpnja 2007. na iznos od 30.000,00 EUR-a u korist tuženika na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Trogiru. Solemnizirano očitovanje kao i Ugovor o jednokratnom kreditu da su ništetni pa se traži da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je ništetan Ugovor o jednokratnom kreditu osiguran Očitovanjem radi osiguranja novčane tražbine kojim se zasniva založno pravo od 3. srpnja 2007. na iznos od 30.000,00 EUR-a u korist tuženika na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Trogiru, te se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Trogiru brisanje upisanog založnog prava na nekretnini tužiteljice pod 2., a postavljen je i podredni tužbeni zahtjev da se stavlja izvan snage javnobilježnička isprava kao i ugovor, te se nalaže zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Trogiru brisanje tereta koji su upisani temeljem isprava.

 

Dakle, prvostupanjski sud je donio odluku primjenom odredbe članka 16. stavak. 3. ZPP-a  i 46. ZRSZP, dok je o troškovima postupka odlučio temeljem odredbe članka 154. i 155. ZPP-a. 

 

Ovakvu primjenu materijalnog prava ovaj sud, međutim, ne može prihvatiti.

 

Prvostupanjski sud je, odlučujući o tome je li ovaj spor ide u nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, primijenio odredbu članka 46. ZRSZP koji govori o nadležnostima u slučaju sporova iz ugovora. Međutim, prvostupanjski sud ispušta iz vida da je zahtjev tužitelja upravljen i na njihove nekretnine, jer traže brisanje upisanog tereta, zbog čega se u ovom slučaju ima primijeniti i odredba članka 56. ZRSZP koji propisuje nadležnost u sporovima o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretninama u vlasništvu građana i građanskih pravnih osoba. Prema odredbi tog zakonskog propisa, ukoliko se nekretnina nalazi na području Republike Hrvatske izričito je određena nadležnost suda u Republici Hrvatskoj. Isto tako, prvostupanjski sud je odlučujući o tome je li ovaj spor ide u nadležnost hrvatskih sudova propustio utvrditi i činjenicu da je Republika Hrvatska članica Europske unije i da se primjenjuju i propisi Europske unije, čak i ukoliko su u suprotnosti sa propisima Republike Hrvatske. Pitanje nadležnosti u građanskim i trgovačkim predmetima u svim postupcima koji su započeli prije 10. siječnja 2015. godine, odnosno nakon 1. srpnja 2013 regulira Uredba Bruxelles 1 – Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. (Službeni list Europske Unije broj L 12 od 16. siječnja 2001.) i Uredba Bruxelles 1 bis – Uredba Vijeća (EZ) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. (Službeni list Europske Unije broj L 351/1 od 20. prosinca 2012.)

 

Prema odredbi članka 15. stavak 1. Uredbe za tužbe iz ugovora koji je osoba potrošač zaključila izvan djelokruga svog zanimanja ili profesije nadležnost se određuje po ovom odjelu, ne dirajući u čl. 4 i čl. 5. točku 5. ako je to ugovor o prodaji pokretnina na otplatu, ili ako je to ugovor o zajmu otplativ u ratama ili drugi kreditni posao koji je određen za financiranje prodaje pokretnih stvari, ili u svim drugim slučajevima, ako je ugovor zaključen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici potrošačeva prebivališta ili, na bilo koji način upućuje takvu djelatnost na tu državu članicu ili prema više država uključujući tu državu članicu, te ako ugovor ulazi u polje takve djelatnosti s tim što potrošač tužbu može podnijeti temeljem odredbe članka 16. stavak 1. Uredbe ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište. S obzirom da je predmet ovoga spora utvrđenje ništetnosti upravo ugovora o jednokratnom kreditu, tužitelji kao potrošači temeljem odredbe članka 16. stavak 1. Uredbe mogu birati da li će tužbu protiv druge ugovorne strane podnijeti pred sudom države članice na čijem području ta druga ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudom države članice na čijem području potrošač ima prebivalište. Kako tužitelji kao potrošači imaju prebivalište na području Republike Hrvatske oni su temeljem citirane odredbe ovlašteni tužbu podnijeti i pred sudom Republike Hrvatske u kojoj imaju prebivalište, zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da ovaj postupak ne ide u nadležnost sudova Republike Hrvatske. Osim toga, tuženik se tijekom ovog postupka poziva na sporazum o nadležnosti, prema kojem su stranke ugovorile nadležnost suda u Republici Austriji, no međutim te tvrdnje tuženika nisu osnovane i bez obzira na zaključeni sporazum pravilno je tužitelj podnio tužbu u Republici Hrvatskoj.

 

Naime, prema odredbi članka 17. Uredbe iz članka 15. i 16. Uredbe može se odstupiti samo sporazumom između stranaka, ali koji je zaključen nakon nastanka spora, kako to propisuje odredba članka 17. točka 1. Uredbe. Kako je ovaj sporazum zaključen između stranaka već prilikom sastavljanja ugovora, dakle prije nastanka spora, taj sporazum nema utjecaja na nadležnost u ovom sporu i unatoč tome postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj, kako to osnovano ukazuju tužitelji u svojoj žalbi.

 

Dakle, u konkretnom slučaju u sporovima za ništetnost ugovora o kreditu između tužitelja hrvatskih fizičkih osoba (potrošaka) i stranih (bankarskih pravnih osoba) kada se o nadležnosti odlučuje nakon 1. srpnja 2013. uvijek je za suđenje nadležan Hrvatski sud, a prema odredbi članka 16. Uredbe Bruxelles 1 – Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. (Službeni list Europske Unije broj L 12 od 16. siječnja 2001.) i članka 17. Uredbe Bruxelles 1 bis – Uredba Vijeća (EZ) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. (Službeni list Europske Unije broj L 351/1 od 20. prosinca 2012.).

 

U navedenim okolnostima, nije bilo mjesta donošenju pobijanog rješenja pozivom na odredbu članka 16. stavak 3. ZPP-a i odredbu članka 46. Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, jer se citirane odredbe ne mogu primijeniti na konkretni slučaj, pa nije bilo mjesta ni odbacivanju tužbe.

 

Kako je ukinuto prvostupanjsko rješenje to je valjalo ukinuti i odluku o trošku postupka sadržanu u rješenju prvostupanjskog suda od 1. prosinca 2015.

 

Stoga je na temelju odredbe članka 380. stavak 1. točka 3. ZPP-a riješeno kao u izreci.

 

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, uvažavajući navode iz ove odluke, nastaviti postupak po tužbi tužitelja.

 

U Splitu, 20. studenog 2017. godine