1

Poslovni broj Gž-2457/2017-2

                                                                                                 Poslovni broj Gž-2457/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Mileni Vukelić Margan, u pravnoj stvari tužiteljice I. B. (ranije S.), OIB … iz P., koju zastupa punomoćnica A. B.M., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Š.& B. M. d.o.o. S. B., protiv tuženika A. B. d.d. OIB …., Z., .. (kao pravnog sljednika H. A.-A.B. d.d.), kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o Z., radi naknade štete,rješavajući žalbu tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 113 P-2750/15-17 od dana 28.srpnja 2017.godine, dana 20.studenog 2017.godine,

                                                               r i j e š i o   j e

            Uvaženjem žalbe tuženika p r e i n a č u j e se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 113  P-2750/15-17 od 28.srpnja 2017.godine, na način da se nalaže  tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.515,62 kn, u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 28.srpnja 2017.godine do isplate , dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

                                                               Obrazloženje

             Presudom na temelju odricanja suda prvog stupnja je odbijeni tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se tuženiku naloži isplatiti joj na ime naknade štete iznos koji će točno odrediti po dostavi potrebne dokumentacije i provedenog vještačenja te je odbijen zahtjev za nadoknadu parničnog troška. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke je odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki II. izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove .

             Protiv rješenja o parničnom trošku, žalbu je podnio tuženik pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi navodi da rješenje o trošku ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da su razlozi rješenja proturječni , u čemu nalazi povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Tvrdi da je o parničnom trošku sud trebao odlučiti primjenom odredbe članka 154. ZPP-a, dakle odlučiti s obzirom na uspjeh tuženika u sporu. Ističe da je pogrešno stajalište suda prvog stupnja da bi svojim ponašanjem prisilio tužiteljicu na odricanje od tužbenog zahtjeva te ističe da u tom slučaju ne bi bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje presude na temelju odricanja , upravo zbog mana volje prilikom davanja izjave o odricanju od tužbenog zahtjeva. Tvrdi da tužiteljicu nije ni na koji način prisilio na davanje izjave, a da se protivio povlačenju tužbe jer da meritorna odluka o tužbenom zahtjevu  sprječava da se o istoj pravnoj stvari ponovno vodi parnični postupak. Tvrdi da se sud prvog stupnja pogrešno poziva na odredbu članka 159. stavak 1 ZPP-a koji govori o sudskoj nagodbi, iako stranke nagodbu nikad nisu sklopile. Ističe da sklapanjem aneksa ugovora o kreditu nije udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice niti je s njom sklopio nagodbu ili na neki drugi način mirno riješio spor , već da je uspio u sporu pa da mu pripada pravo na nadoknadu parničnog troška.

             Predlaže preinačiti rješenje o trošku i obvezati tužiteljicu nadoknaditi mu parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom, podredno rješenje ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovan postupak, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

              Žalba tuženika je osnovana.

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica podnijela tužbu radi naknade štete zbog više plaćenih svota anuiteta po ugovoru o kreditu za razdoblje od 1.srpnja 2009.godine do 1.siječnja 2014.godine, da je podneskom od 13.travnja 2016.godine izvijestila sud da povlači tužbu jer je provedena konverzija kredita na način da joj je tuženik izvršio umanjenje glavnice i konvertirao kredit u eure uz novi otplatni plan, da tuženik nije pristao na povlačenje tužbe pa je tužiteljica podneskom od 10.listopada 2016.godine izjavila da se odriče tužbenog zahtjeva.

              Stoga je glede glavne stvari donio presudu na temelju odricanja primjenom odredbe članka 331a ZPP-a, dok je o troškovima odlučio primjenom odredbe članka 154. stavak 2. u svezi člankom 159.stavak 1.ZPP-a. U tom dijelu utvrđuje da se ni za jednu od stranka ne može tvrditi da je uspjela u sporu, budući da je tužiteljica podnijela tužbu prije donošenja Zakona o izmjenama i  dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br.102/15) kojim je zakonodavac omogućio stranama ugovornog odnosa da sporazumno riješe pitanje utjecaja odredbe o promjenjivosti kamatnih stopa i tečaja švicarskog franka (dalje CHF) na položaj potrošača pa kako su stranke tijekom postupka uredile pravni odnos po ugovoru o kreditu, zaključuje da je između njih u biti sklopljena nagodba. Prema stajalištu suda prvog stupnja za odluku o trošku nije odlučno što se tužiteljica odrekla tužbenog zahtjeva, budući da ju je tuženik svojim ponašanjem prisilio na davanje takve izjave tako što se protivio izjavi o povlačenju tužbe. Stoga da tužiteljica nije imala druge mogućnosti okončati parnicu, budući da dalje nije imala pravnog interesa za vođenje postupka.

             Pogrešno je sud prvog stupnja odluku o parničnom trošku utemeljio na odredbama članka  154.  stavak 2. te članka 159. ZPP-a.

               Parnični postupak je okončan odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice te je za odluku o parničnom trošku mjerodavna isključivo odredba članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove.

                Presuda na temelju odricanja koja je donesena primjenom odredbe članka 331.a ZPP-a je pravomoćna te ovaj sud nije ovlašten ocjenjivati da li su u nazočnom slučaju bile ispunjene pretpostavke za donošenje takve odluke. Tuženik žalbom pobija isključivo odluku o parničnom trošku te je ovaj sud ovlašten ocjenjivati isključivo zakonitost odluke koja se pobija žalbom, sukladno odredbi članka 365. stavak 1. ZPP-a.

                 Odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a može doći u primjenu isključivo kada stranka djelomično uspije u parnici , u kojem slučaju sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove, dok primjenom odredbe članka 159. ZPP-a sud odlučuje u slučaju kada je parnica završena sudskom nagodbom. Kako je već uvodno navedeno, odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, tuženik je u cijelosti uspio u sporu, spor nije okončan donošenjem sudske nagodbe pa o troškovima treba odlučiti  primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

                   Tuženik je specificirani troškovnik dostavio u podnesku od 5.travnja 2017.godine sukladno odredbi članka 164. ZPP-a. S obzirom na vrijednost predmeta spora koja je označena u tužbi iznosom od 5.001,00 kn, tuženiku pripada pravo na trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14,107/15-dalje Tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu te sastav podneska od 29.travnja 2016.godine po 750,00 kn za svaki podnesak primjenom Tbr.8 točka 1. Tarife, zatim nagrada za pristup na ročišta održana 2.listopada 2015.godine i 11.listopada 2016.godine, za prvo ročište u iznosu od 187,50 kn, primjenom Tbr.9 točka 5.Tarife, jer se radi o ročištu koje je odgođeno, a za potonje ročište u iznosu od 750,00 kn primjenom Tbr.9 točka 1. Tarife, jer se na ročištu raspravljalo o glavnoj stvari , odnosno ukupan trošak u iznosu od 2.437,50 kn, čemu treba pridodati iznos PDV-a od 609,37 kn, što daje trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.046,87 kn.

                Tuženik je uspio i u žalbenom postupku pa mu pripada pravo na trošak nagrade odvjetnika za sastav žalbe u iznosu od 375,00 kn primjenom Tbr.10. točka 5. Tarife te PDV u iznosu od 93,75 kn, odnosno ukupan trošak žalbenog postupka u iznosu od 468,75 kn, pri čemu treba naglasiti da je trošak žalbenog postupka zatražen u previsokom iznosu , budući da je tuženik pogrešno naznačio vrijednost predmeta spora iznosom od 45.000,00 kn, umjesto 5.001,00 kn.

                Dakle, ukupan trošak koji pripada tuženiku zbog uspjeha u parnici iznosi 3.515,62 kn, na koji iznos tuženiku pripada pravo na zakonske zatezne kamate od dana donošenja odluke do isplate sukladno odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14).

                Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i rješenje suda prvog stupnja preinačiti primjenom odredbe članka 380. točka 3 ZPP-a.

                                             U Rijeci 20.studenog 2017.godine.

                                                                                                          SUTKINJA

                                                                                                 Milena Vukelić Margan

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

                 Vraćamo vam spis u pet (5) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.