- 1 -              Rev 453/15-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 453/15-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Č., OIB …, iz O., koju zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u O., protiv tuženika P. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik F. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Š., Š. i G. j.t.d. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4788/2013-2 od 20. studenog 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-121/12-10 od 18. listopada 2013., u sjednici dana 20. studenoga 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-4788/2013-2 od 20. studenog 2014. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku presudom poslovni broj Gž-4788/2013-2 od 20. studenog 2014. prihvatio je žalbu tuženika te je pozivom na odredbu čl. 373. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku, preinačio presudu Općinskog suda u Našicama poslovni broj P-121/12-10 od 18. listopada 2013. kojom je taj sud prihvatio tužbeni zahtjev, na način da je sudio:

 

„Odbija se tužiteljica u cijelosti s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim da joj je tuženik na ime naknade imovinske štete obvezan isplatiti iznos od 148.464,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena koja teče od dana donošenja presude 18. listopada 2013. godine, do isplate, kao i da joj naknadi parnične troškove u iznosu od 29.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena koje teku od dana donošenja presude 18. listopada 2013. godine do isplate, sve to u roku od 15 dana.

 

Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 58.310,25 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela tzv. redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku, zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba postupka i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, za koju drži da je dopuštena jer je da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a ZPP, a ne po čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP, kako je navedeno u obrazloženju pobijane presude.

 

Tužiteljica je podnijela i tzv. izvanrednu reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju postupovnopravnih i materijalnopravnih pitanja navedenih u reviziji, važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložila je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati Županijskom sudu u Osijeku na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Vijeće revizijskog suda je prije odluke o osnovanosti revizije ispitalo dopuštenost revizije imajući na umu da je tužiteljica podnijela reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), te također i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP. Revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP je dopuštena samo u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP.

 

Stoga je prvenstveno ispitana dopuštenost revizije podnesene po čl. 382. st. 1. ZPP, koju stranke mogu podnijeti protiv drugostupanjske presude: 1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna, 2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, i 3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP.

 

U ovom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna (iznosi 148.464,64 kune), a presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa.

 

Nadalje, suprotno tvrdnji tužiteljice, drugostupanjska presuda nije donesena niti po čl. 373a i 373b ZPP.

 

Naime drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu pozivom na odredbu čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP kojom je propisano da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

S druge strane, prema odredbi čl. 373a ZPP, drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

U ovom slučaju drugostupanjski sud je naveo da je preinačio prvostupanjsku presudu po čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP, a to odgovara i stanju spisa, te sadržaju obrazloženja drugostupanjske presude.

 

Naime u obrazloženju pobijane presude su u skraćenom obliku ponovljena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, te je dodan zaključak:

 

„P. D. 800/75 koji je izgrađen kasnije i dijelom zahvaća tužiteljičinu katastarsku česticu istom tužiteljici nije pričinjena neka nova šteta. U pravu je žalitelj da u postupanju tuženika nema protupravnosti što je bitna pretpostavka osnovanosti zahtjeva za naknade štete.

 

Kasnija namjera tužiteljice da gradi kuću odnosno njen sin na predmetnoj katastarskoj čestici po stavu ovoga suda, kao i izmjena prostornog plana je bez pravnog značaja s obzirom na prethodno utvrđeno, da je tužiteljica znala za eksploataciju predmetne čestice za postavljanje plinovoda DN 300-/50 još 1989. odnosno 1990. godine.“

 

Suprotno tvrdnji tužiteljice ne radi se dakle o preinačenju presude po čl. 373a ZPP, pa protiv drugostupanjske presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1.t. 3. ZPP.

 

Stoga je ispitana dopuštenost revizije podnesene po čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, odnosno da je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, pod uvjetom da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti za ujednačavanje sudske prakse i to bilo razlog primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

U ovom slučaju revizija ne udovoljava propisanim uvjetima, jer u reviziji nije naveden razlog važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Tužiteljica je naime u reviziji određeno naznačila pravna pitanja te je navela točno određeni izvor prava, a pitanje jeste važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o pravnom shvaćanju glede primjene propisa na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke.

 

Međutim tužiteljica nije određeno naznačila opći razlog važnosti pitanja za ostvarenje jedinstvene primjene prava, jer nije naznačila neki od primjerice navedenih razloga važnosti iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, a niti neki drugi obrazloženi razlog koji bi ukazivao na neujednačenu sudsku praksu i potrebu da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, davanjem odgovora na pitanje osigura jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Napominje se tuženiku da revizijski sud nije ovlašten sam utvrđivati postoji li različita praksa u primjeni (po revidentu) spornih postupovnopravnih i materijalnopravnih odredaba, i s tim u vezi potreba ujednačavanja, jer bi time bilo narušeno načelo jednakosti stranaka u postupku i nepristranosti suda.

 

Stoga revizija nema potreban sadržaj pa je valjalo odbaciti reviziju kao nedopuštenu po čl. 392.b st. 2. ZPP.

 

U odnosu na reviziju protiv odluke o parničnim troškovima

 

O zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojim se dovršava parnični postupak (čl. 164. st. 4. ZPP), s time što se odluka o trošku u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka, mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP koja glasi: Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).

 

Iz navedene odredbe slijedi da je revizijom dopušteno pobijati samo ona rješenja drugostupanjskog suda koja predstavljaju pojedinačni akt o predmetu spora i kojima se dovršava postupak po tužbi, pa je za ocjenu o dopuštenosti revizije protiv rješenja o troškovima parničnog postupka potrebno ocijeniti ima li rješenje o parničnim troškovima karakter takvog pojedinačnog akta čijom se pravomoćnošću dovršava parnični postupak.

 

Glede nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto je pravno shvaćanje je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

 

Stoga je revizija podnesena protiv odluke o parničnim troškovima nedopuštena, pa je valjalo riješiti kao u izreci i odbaciti reviziju po čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 20. studenoga 2017.