1                            Poslovni broj: 18  UsImio-273/16-8

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU             

Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Splitu,  po sucu Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja F. T., iz I., R., zastupan po opunomoćeniku dr.sc.  D. P., odvjetniku u O. društvu „P. i partneri“ j.t.d., S., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, zastupanog po službenoj osobi D. P., radi prava iz mirovinskog osiguranja, nakon usmene i javne rasprave zaključene 10. studenog  2017. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, 20. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

              I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„1. Tužba se uvažava.

  2. Poništava se rješenja tuženika, Klasa: 141-02/08-03 OB: 01241243228, Ur.broj: 341-99-06/2-08-000398 od 31. svibnja 2016. godine.“

II.Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik nadoknadi troškove ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika KLASA: 141-02/08-03 OB: 01241243228, URBROJ: 341-99-06/2-08-000398 od 31. svibnja 2016. (dalje: drugostupanjsko rješenje) odbijana je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), Područne službe u Zagrebu, KLASA: 141-02/07-01/OB:01241243228, URBROJ: 341-25-05/3-07-148330, broj: 639253 od 06. kolovoza 2007. (dalje: prvostupanjsko rješenje), kojim rješenjem je tužitelju, pripadniku Hrvatskog vijeća obrane, državljaninu Republike Hrvatske, kod kojega je nastao trajni gubitak radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad) dijelom uzrokovan 30% ranjavanjem zadobivenim u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom 70% bolešću izvan tih okolnosti, priznato je počevši od 01. srpnja 2006., pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad u svoti od 1.256,87 kn mjesečno, umjesto ove mirovine određena je najniža mirovina u svoti od 1.969,20 kn mjesečno, te je ova mirovina umanjena prema odredbama Ugovora HVO i određena u svoti od 1.094,18 kn mjesečno, od 01. siječnja 2007. mirovina iznosi 1.108,40 kn mjesečno a od 01. srpnja 2007. mirovina iznosi 1.137,29 kn mjesečno.

Tužitelj je pokrenuo ovaj upravni spor tužbom koja je kod Upravnog suda u Zagrebu zaprimljena dana 18. srpnja 2016. (predano na poštu preporučeno dana 15. srpnja 2016.). Upravni sud u Zagrebu se rješenjem poslovnog broja Usl-2297/16-2 od 19. kolovoza 2016. oglasio mjesno nenadležnim te je tužba ustupljena ovom sudu kao nadležnom sudu. Navedeno rješenje i spis predmeta su kod ovoga suda zaprimljeni dana 26. kolovoza 2016.g. te je predmet kod ovoga suda zaveden pod poslovnim brojem Uslmio-273/16.

U tužbi se u bitnome navodi dio obrazloženja osporenog rješenja, navodi se da je iz pobijanog rješenja, kao i onog koje mu je prethodilo, tj. od 06. srpnja 2007. godine, Klasa: 141-02/07-01/OB:01241243228, Ur. broj: 341-25-05/3-07-148330, razvidno kako je obračun pripadajuće mirovine tužitelju temeljen na utvrđenom stupnju invalidnosti, posebno onom koji je uzrokovan ranjavanjem za vrijeme ratnih sukoba u BiH (30%), kao i podacima o dodijeljenom činu, odnosno ustrojbenom mjestu/zapovjednoj dužnosti. Tužitelj drži kako suštinski razlog nezakonitosti pobijanog rješenja leži kod činjenice, da prvostupanjsko tijelo nije savjesno postupalo prilikom donošenja pobijanog rješenja, jer da je, da bi se još prije njegovog donošenja utvrdilo, kako (s obzirom na protek vremena od podnesene žalbe, do donošenja pobijanog rješenja) postoji dvojba oko bitne činjenice za odlučivanje o podnesenom zahtjevu, a to je utvrđeni stupanj invalidnosti, odnosno njegov omjer u smislu uzročnosti 30% - 70%. U tom smislu, prvostupanjsko tijelo prije donošenja pobijanog rješenja, da je bilo u mogućnosti pozvati stranku na izjašnjenje o svim bitnim okolnostima i činjenicama, sve sukladno članku 30. Zakona o općem upravnom postupku, međutim, u konkretnom slučaju upravna stvar da je riješena negativno po stranku, bez da je pozvana na prethodno izjašnjenje, odnosno bez da je provedena revizija. Nadalje, prvostupanjsko tijelo da je sukladno odredbi članka 47. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku po službenoj dužnosti bilo dužno pribaviti podatke o činjenicama o kojima službenu evidenciju vodi javnopravno tijelo, a u slučaju nepribavljanja takvih podataka, kao što je to ovdje slučaj, u cilju donošenja zakonitog rješenja, eventualno do potrebe saslušati i zapovjednika tužitelja, ili nekog od njegovih suboraca sve s ciljem utvrđivanja pravilnog činjeničnog stanja. Ističe se da nije moguće da arhive i evidencije Federalnog ministarstva za pitanje branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencije iz oblasti vojne obveze i dr. službi u BiH nisu uredno vođene. Naglašava se kako je tuženik sukladno odredbi članka 8. Zakona o općem upravnom postupku, bio dužan, u postupku utvrditi pravo stanje stvari, pa time i utvrditi sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari. Slijedom svega navedenog tužbenim zahtjevom je zatraženo da se tužba uvaži te osporeno rješenje poništi.

              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba podnesena pravodobno, da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Navodi se kronologija postupanja u predmetnom upravnom postupku,da prema dokazima u spisu za tužitelja ne postoji evidencija o dodijeljenom osobnom činu niti o obnašanju zapovjedne dužnosti u trenutku ranjavanja te da je osporenim rješenjem pravilno utvrđen iznos mirovine prema ustrojbenom mjestu (vojnik) primjenom polaznog faktora 1,50. Ističe se i to da je rješenje doneseno u zakonito provedenom postupku na temelju pravilno i potpuno učinjenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava te da navodi tužbe nisu osnovani odnosno da nisu pravno odlučni. Predloženo je da se tužba odbije.

U tijeku ovog upravnog spora je svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              Tužitelj je po zamjeniku svog opunomoćenika na ročištu za raspravu održanom dana 10.studenog 2017. ostao kod navoda tužbe i tužbenog zahtjeva te je predložio da se u dokazne svrhe izvede dokaz saslušanjem tužitelja radi izjašnjenja o svim bitnim okolnostima i činjenicama.

Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu te obrazloženja osporavanog rješenja.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis te je odbijen prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza njegovim saslušanjem, kao suvišno za presuđenje u ovom sporu pored ostalih izvedenih dokaza.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Sporna je zakonitost osporenog rješenja odnosno da li je u konkretnom slučaju provedena revizija utvrđenog stupanja invalidnosti kod tužitelja te da li je pravilno utvrđeno ustrojbeno mjesto/zapovjedna dužnost tužitelja.

Iz sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu razvidno je kako slijedi:

Predmetni upravni postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja od 12. srpnja 2006. za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području stradalnika rata u Bosni i Hercegovini  koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (dalje HVO) i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj: 2/06 (dalje: Ugovor HVO).

Nalazom i mišljenjem Invalidske komisije u Zagrebu, broj dnevnika: 6392253 od 24. kolovoza 1999., utvrđeno da je kod tužitelja, dana 30. prosinca 1998. nastao trajni gubitak radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad) dijelom zbog ranjavanja 30% zadobivenog u ratu u Bosni i Hercegovini a dijelom kao posljedica bolesti, a sve to temeljem pregleda tužitelja i priložene medicinske dokumentacije prema kojoj je stanje definitivno jer se daljnjim mjerama rehabilitacije ne može doći do poboljšanja.

Povjerenstvo za reviziju ocjena invalidnosti Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti je u svezi s člankom 32. ZOPHBDR-a  obavilo je reviziju navedenog nalaza i mišljenja dana 23. svibnja 2007. i dalo suglasnost na donesenu ocjenu invalidnosti Invalidske komisije u Zagrebu od 24. kolovoza 1999. – invalidnost postoji, postoji opća nesposobnost za rad. Po odluci Povjerenstva uzrok invalidnosti je u omjeru: 30% ranjavanje koje je u svezi s odredbom članka 1. stavka 1. točke 7. Ugovora HVO i 70% bolest koja nije predmet ocjene sukladno članku 1. stavku 1. točke 7. Ugovora HVO.

Tužitelj je od strane prvostupanjskog tijela dana 11. lipnja 2007. pozvan da dostavi potvrdu o činu (ustrojbenom mjestu) u HVO (od 19.rujna 1992. – 23.prosinca 1996.) kao i drugu potrebitu dokumentaciju.

Prvostupanjskim rješenjem od 06. kolovoza 2007., tužitelju, pripadniku HVO, državljaninu Republike Hrvatske, kod kojega je nastao trajni gubitak radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad) dijelom uzrokovan 30% ranjavanjem zadobivene u ratu u Bosni i Hercegovini, a dijelom 70% bolešću izvan tih okolnosti, priznato je, počevši od 01. srpnja 2006., pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad u svoti od 1.256,87 kn mjesečno, umjesto ove mirovine određena je najniža mirovina u svoti od 1.969,20 kn mjesečno, te je ta mirovina umanjena prema odredbama Ugovora HVO određena je u svoti od 1.094,18 kn mjesečno, od 01.siječnja 2007. mirovina iznosi 1.108,40 kn a od 01.srpnja 2007. iznosi 1.137,29 kn. Rješenje je utemeljeno na gore navedenom nalazu i mišljenju od 24. kolovoza 1999., reviziji od 23. svibnja 2007. Iz obrazloženja ovog rješenja, u bitnome proizlazi da je tužitelj na dan stradavanja  bio vojnik te mu je iznos mirovine i utvrđen prema ustrojbenom mjestu (vojnik) primjenom polaznog faktora 1,50 (članak 17. ZOPHBDR).

Tužitelj je na navedeno rješenje izjavio žalbu u kojoj navodi da je obnašao dužnost vodnika, priložio je u presliku medicinsku dokumentaciju iz 2006.g. te traži promjenu uzroka invalidnosti. Sukladno odredbi članka 133. stavku 3. ZOMO-a, a u svezi s člankom 187. ZOMO-a, u drugostupanjskom postupku je pribavljen nalaz  i mišljenje višeg vještaka Središnje službe HZMO-a, broj dnevnika: 403 od 8. travnja 2011.. Iz obrazloženja istog proizlazi da se prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji kod tužitelja radi o stanju iza ozlijede lijevog ramena, torza i kralježnice zadobivene 15. rujna 1993. na ratištu. Nakon provedenog liječenja zaostale su terminalno ograničene i bolne kretnje u lijevom ramenu i ožiljci na prsima i lijevom ramenu uz blažu hipotrofiju muskulature nadlaktice (nalaz od 24. veljače 2009.). Nadalje proizlazi da tužitelj ima psihičke smetnje u smislu anksiozno-depresivnog poremećaja i PTSP-a radi kojeg se liječio po psihijatru. Zbog smetnji ventilacije srednjeg stupnja tužitelj se liječio po pulmolog 2005. godine, a zbog bolnog lumbalnog sindroma liječio se po fizijatru povremenim fizikalnim terapijama. Zaključno ovlašteni viši vještak nije našao osnove za promjenu utvrđenog stupanja invalidnosti od strane Invalidske komisije od 24. kolovoza 1999. te Povjerenstva za reviziju od 23. svibnja 2007.

              Spisu tuženog tijela prileži Uvjerenje Bosne i Hercegovine, Uprave za obranu Grude, Odjel za obranu Grude od 27.lipnja 2007. iz kojeg proizlazi da je tužitelj tijekom Domovinskog rata obnašao ustrojbenu dužnost Zapovjednika desetine u sustavu „40. Domobranske bojne“ V.R.B na ustrojbenom mjestu Vodnik u vremenskom periodu od 01. siječnja 1993. do 15. rujna 1993.

Tužitelj je pismenom od 10. lipnja 2015. dao suglasnost za provjeru podataka o pripadnosti postrojbama HVO u razdoblju od 1991 .do 1996., osobnom činu, zapovjednoj dužnosti/ustrojbenom činu, okolnostima stradavanja i drugim podacima vezano za kompletiranje dokumentacije za priznanje prava na invalidsku mirovinu primjenom odredaba HVO.

Prema izviješću Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstvo za pitanje branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze G., Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze G., broj: 07/57-03-329/15-3 od 24. kolovoza 2015. proizlazi  da je upućena provjera u Arhivski depo HVO, da je tužitelj bio pripadnik V.P. 1721-40 Domobranska bojna HVO G. od 01. kolovoza 1992. do 31.ožujka 1996. te da za tužitelja ne postoji evidencija u Arhivskom depou HVO-a o dodijeljenom osobnom ili formacijskom činu kao i o obnašanju zapovjedne dužnosti. Istom spisu prileži i rješenje Federacije Bosne i Hercegovine, Županija Zapadnohercegovačka, Općine G., Služba za branitelje iz Domovinskog rata, broj: 10-02-41-167/05 od 15. prosinca 2005., kojim je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta privremeno do 31. prosinca 2007., po osnovi ranjavanja, povrede, zadobivenog kao pripadnik HVO-a, počevši od 01. siječnja 2006. Nadalje, prileži i rješenje iste Službe, broj: 10-02-41-167/05-1 od 30. prosinca 2008. iz kojeg je razvidno da je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% vojnog invaliditeta, stalno po osnovu ranjavanja i oboljenja zadobivenog kao pripadnik HVO-a, počevši od 01.siječnja 2008.pa dok postoje uvjeti za korištenje tih prava, te da ovo rješenje podliježe reviziji županijskog organa.

Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužitelja kao na zakonu neosnovana. U obrazloženju ovog rješenja tuženik se u bitnome  poziva na Naputak za provedbu prava članova obitelji zatočenog ili nestalog pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i provedbu prava iz članka 6. Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 128/06) te na činjenicu da nadležno tijelo u Bosni Hercegovini nije potvrdio da je žalitelju (tužitelju) dodijeljen čin te da je u trenutku ranjavanja imao čin vojnika.

              Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja u konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja već je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Člankom 3. Ugovora HVO propisano je da se ovlašćuje ministar obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti da provedbenim propisom regulira ostvarivanje prava osoba iz članka 6. Ugovora.

Sukladno navedenoj odredbi potpredsjednica Vlade Repub­like Hrvatske i ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, donijela je Naputak za provedbu prava članova obitelji zatočenog ili nestalog pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i provedbu prava iz članka 6. Ugovora HVO („Narodne novine“ broj 128/06-dalje Naputak) kojim se određuje način rada nadležnog tijela Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u svezi ostvarivanja prava obitelji zatočenog ili nestalog pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, kao i u postupku ostvarivanja prava osoba iz članka 6. Ugovora HVO (točka I.).  U postupku priznavanja prava na razliku invalidske odnosno obiteljske mirovine sukladno odredbama Ugovora za pripadnike domobranskih pukovnija Hrvatskog vijeća obrane, pripadnike gardijskih brigada Hrvatskog vijeća obrane, za pripadnike vojne policije Hrvatskog vijeća obrane i pripadnike specijalne policije Hrvatskog vijeća obrane primjenjuju se propisi o činovima odnosno ustrojbenim mjestima koji vrijede za pripadnike Hrvatske vojske (točka III.). U postupku priznavanja prava na razliku invalidske odnosno obiteljske mirovine sukladno odredbama Ugovora za pripadnike policije Hrvatskog vijeća obrane primjenjuju se propisi o činovima, odnosno policijskim zvanjima koji vrijede za pripadnike Hrvatske policije u postupku priznavanja prava na invalidsku odnosno obiteljsku mirovinu sukladno propisima Republike Hrvatske (točka IV.). U postupku priznavanja prava na razliku invalidske odnosno obiteljske mirovine sukladno odredbama Ugovora za pripadnike postrojbi Hrvatskog vijeća obrane iz točki III. i IV. ovoga Naputka mjerodavan je čin, ustrojbeno mjesto odnosno policijsko zvanje koje je bilo dodijeljeno u trenutku ranjavanja, pogibije, nestanka odnosno zatočenja u neprijateljskom logoru (točka V.).

Polazeći od svih prednjih utvrđenja, a posebno od izviješća Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstvo za pitanje branitelja i invalida Domovinskog rata, Odsjek za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze G., Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obveze G., od 24. kolovoza 2015. po ocjeni ovoga suda, tužitelj u vrijeme ranjavanja tj. 15. rujna 1993. nije imao zapovjednu dužnost već je imao ustrojbeno mjesto vojnik. Naime, tužitelj je od strane prvostupanjskog tijela, kako je i gore navedeno,  pozvan da dostavi potvrdu o činu (ustrojbenom mjestu) kao i drugu potrebitu dokumentaciju. Kako tužitelj nije pružio relevantne dokaze na te okolnosti u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja po službenoj dužnosti pribavljeni su podaci iz službene evidencije iz koje proizlazi da tužitelj u vrijeme ranjavanja nije imao zapovjednu dužnost već ustrojbeno mjesto vojnik, a sve kako je to gore pojašnjeno. Stoga ne stoje tvrdnje tužitelja iz tužbe da u konkretnom slučaju nije postupljeno sukladno odredbi članka 47. stavak 2. ZUP-a. Slijedom navedenog, polazeći od citiranih točki Naputka, posebno točke V., proizlazi da tužitelju pristoji pravo na iznos mirovine utvrđen prema ustrojbenom mjestu (vojnik) primjenom polaznog faktora 1,50 (članak 17. ZOPHBDR).

Nadalje, suprotno tužbenim navodima, u konkretnom slučaju je u prvostupanjskom postupku Povjerenstvo za reviziju ocjena invalidnosti Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti obavilo reviziju nalaza i mišljenja dana 23. svibnja 2007.  te je dalo suglasnost na donesenu ocjenu invalidnosti Invalidske komisije u Zagrebu od 24. kolovoza 1999.. Osim toga po izjavljenoj žalbi na prvostupanjsko rješenje pribavljen je nalaz  i mišljenje višeg vještaka Središnje službe HZMO-a od 8. travnja 2011.. iz kojeg proizlazi da je prilikom davanja nalaza i mišljenja uzeta u obzir sva medicinska dokumentacija tužitelja koja prileži spisu upravnog tijela te ovlašteni viši vještak nije našao osnove za promjenu utvrđenog stupanja invalidnosti od strane Invalidske komisije od 24. kolovoza 1999. te Povjerenstva za reviziju od 23. svibnja 2007. Kod ovakvog stanja stvari činjenica što tužitelj u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nije pozvan da se izjasni u smislu odredbe članka 30. ZUP-a, ne bi dovela do drugačijeg rješenja ove upravne stvari pa je ovaj sud, iz navedenih razloga, odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza njegovim saslušanjem.

Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanja predmetne upravne stvari te je pravilno pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar. Obrazloženje osporavanog rješenja je valjano, argumentirano i na zakonu osnovano. Navodi tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporenog rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Ovaj sud osporavano rješenja ocjenjuje zakonitim. Stoga je na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti pa je i odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

Sud je odbio zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

              U Splitu, 20. studenog 2017.

                                                                                             S U D A C

 

                                                                                                                     Marica Goreta, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka  iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ljiljana Lijić