Poslovni broj Gž-479/2017-2     

 

Poslovni broj Gž-479/2017-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Melihe Bahtijarević Pekić kao članice vijeća i izvjestiteljice te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.-B. L. H. d.o.o., Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica D. F. iz Z., protiv tuženika I. L. iz R., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici A. R., odvjetnik iz R., i punomoćnici iz O. ureda S. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj 34Povrv-680/2015-41 od 10. ožujka 2017. godine, u sjednici održanoj 20. studenog 2017.,

 

 

p r e s u d i o    j e

                                                                i

r i j e š i o   j e

 

 

Prihvaća se djelomično žalba tuženika, te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu posl.br. 34Povrv-680/2015-41 od 10. ožujka 2017. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, tako da se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ž. M. iz R., poslovni broj Ovrv-245/13 od 18. srpnja 2013. i u dijelu kojim je tuženiku naloženo da plati tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 58.764,14 kuna od 18. srpnja 2013. do isplate, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos od 15.475,00 kuna od 18. srpnja 2013. do 10. ožujka 2017.

 

U ostalom dijelu žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu poslovni broj 34Povrv-680/2015-41 od 10. ožujka 2017.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom i rješenjem djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. iz R., poslovni broj Ovrv-245/13 od 18. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojemu je tuženiku naložena isplata 735.518,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 18. srpnja 2013. do isplate i u dijelu kojim je obvezan na plaćanje troškova ovrhe u iznosu od 15.075,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 18. srpnja 2013. do isplate, djelomično je ukinut isti platni nalog u dijelu iznad dosuđenog, te je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove od 54.101,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci, dok je rješenjem prihvaćen zahtjev punomoćnice tužitelja za naknadu troškova zbog delegacije predmeta u iznosu od 3.630,00 kuna i zahtjev punomoćnika tuženika za naknadu troškova zbog delegacije predmeta u iznosu od 2.820,00 kuna, na teret državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

              Protiv prvostupanjske presude i rješenja tuženik je podnio pravodobnu žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da se sud propustio očitovati o gotovo svim prigovorima tuženika, o vrijednosti automobila i prekomjernim oštećenjima, jer je vještak Z. J. propustio uzeti u obzir da je u predmetno vozilo ugrađen potpuno novi motor, čime je povećana tržišna vrijednost. Navodi da je vještak u svom nalazu istakao da su sporna oštećenja mogla nastati redovitom uporabom vozila, tako da bi do njih došlo neovisno o tuženiku. Ističe da je tuženik spriječio sanaciju oštećenja premještanjem auta iz A. B. i trošak sanacije neopravdano prebacio na tuženika. Ponavlja da je njegovo zakašnjenje prestalo dolaskom vjerovnika u zakašnjenje, jer tužitelj nikad nije odredio mjesto i vrijeme vraćanja predmeta najma. Navodi da je riječ o adhezijskom ugovoru, da su opći uvjeti sastavni dio ugovora o poslovnom najmu te da je odredba kojom mu je stavljena na teret obveza plaćanja zbog prekomjernih kilometara nerealno visoka i ništetna na temelju čl. 296. ZOO. Ističe da je vještak R. K. stalni stručni vještak za financije i knjigovodstvo i da nije stručan ni pozvan, a ni ovlašten davati ocjenu opravdanosti ili neopravdanosti pojedinih potraživanja. Smatra da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, te da je sud pogrešno dosudio troškove delegacije odvjetniku N. S., kad je u spis predana punomoć za odvjetnika I. S. a sud je obaviješten o otkazu punomoći odvjetniku N. S.. Predlaže da se preinači pobijana presuda, tuženiku naknade troškovi postupka, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj nije odgovorio na podnesenu žalbu.

 

              Žalba tuženika je djelomično osnovana, u dijelu što se odnosi na zakonske zatezne kamate na dio glavnice koji predstavlja obračunatu kamatu, te u dijelu tijeka kamate na dio troškova postupka.

 

              Postupanjem u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 – dalje ZPP) ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenio da u provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upućuju žalbeni navodi, jer prvostupanjska presuda sadrži jasno i potpuno obrazloženje i nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              Nije osnovan ni žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali je djelomično osnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Prvostupanjski sud je na temelju nespornih činjenica te činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza potpuno utvrdio činjenično stanje, koje i ovaj sud navodi pravilno utvrđenim, a iz kojeg proizlazi:

              - da su tuženik i A. A. kao vlasnici obrta V. iz R., s pravnim prednikom tužitelja D. C. L. H. d.o.o. Z., sklopili 27. ožujka 2007. ugovor o poslovnom najmu osobnog automobila M.-B. S. 320 CDI, vrijednosti 115.661,76 eura, s trajanjem najma od 60 mjeseci i mjesečnim iznosom najamnine od 1.304,30 eura, te ugovorenom kilometražom od 100000 km,

              - da je predmetni osobni automobil koristio A. A., a tuženik ga nikada nije koristio             

              - da je tuženik nakon sklapanja ugovora o najmu istupio iz zajedničkog obrta V.,

              - da je A. A. predmetni automobil koristio i nakon isteka ugovora o najmu u ožujku 2012., bezuspješno je pokušao produžiti najam, te ga je imao u posjedu do rujna 2012., kad ga je ostavio u ovlaštenom servisu A. B.,

              - da je nakon preuzimanja vozila utvrđeno da je prijeđena kilometraža iznosila 273000 kilometara, čime je prekoračena ugovorena kilometraža od 100000 km za 173000 kilometara,

              - da je predmet najma preuzela tužiteljeva S. prodaje i naplate te je procjenu vozila i cijenu popravka izradila tvrtka D. E. d.o.o.,

              - da je provedenim prometno-tehničkim vještačenjem utvrđena novonabavna vrijednost osobnog vozila M. – Klasa S 4 Matic 320 CDI na temelju kataloga orijentacijskih cijena motornih vozila C. z. v. H. u iznosu od oko 802.664,00 kune sa PDV-om, odnosno 642.131,00 kune bez PDV-a,

              - da je prema nalazu i mišljenju istog vještaka na dan 14. rujna 2012. vozilo bilo u eksploataciji 5 godina i 6 mjeseci, te bi s obzirom na starost, prijeđene kilometre i opće stanje kao i ponudu i potražnju, njegova tržišna vrijednost bila oko 289.761,70 kuna sa PDV-om,  da su oštećenja na vozilu najvjerojatnije nastala redovitom uporabom, pogotovo s obzirom na trajanje eksploatacije i ostvarenu kilometražu, a da bi ukupni troškovi popravka vozila iznosili 30.601,51 kunu sa PDV-om,

              - da je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, čiji predmet je bilo utvrđenje pravilnosti obračuna pri ispostavljanju svih računa na koje se odnosi tužbeni zahtjev, utvrđeno da su svi računi ispostavljeni na temelju odredaba općih uvjeta ugovora o poslovnom najmu i u skladu s Cjenikom troškova i usluga tužitelja, ali da je tužitelj pojedine naknade utvrdio u manjem iznosu, te je i obračun zatezne kamate zbog zakašnjenja u plaćanju tih računa manji od onog koji bi tužitelju pripadao u smislu odredaba općih uvjeta, a koji prema nalazu i mišljenju tog vještaka iznosi 787.401,50 kuna

              - da je prema stanju otvorenih potraživanja na dan 24. lipnja 2013., nakon ispravljanja nekih grešaka, tražbina tužitelja prema postavljenom tužbenom zahtjevu iznosila ukupno 735.518,75 kuna, od čega se na obračunate kamate odnosi iznos od 58.764,14 kuna, s tim da su zatezne kamate obračunate do 1. srpnja 2013. godine.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se u smislu čl. 35.a st.3. Zakona o obrtu (NN broj 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03, 68/07, 79/07 i 40/10- dalje ZO) na zajednički obrt primjenjuju pravila obveznog prava o ortaštvu iz čl. 648. st.4. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO), te da primjenom  odredbe čl. 42. ZOO postoji solidarna odgovornost tuženika i A. A. kao vlasnika zajedničkog obrta za sve obveze proizašle iz ugovora o poslovnom najmu osobnog automobila, što ga je obrt sklopio s prednikom tužitelja.

U konkretnoj situaciji, u kojoj je i drugi vlasnik obrta A. A., saslušan kao svjedok, potvrdio da tuženik nije uopće vozio predmetni automobil, jer je on kupljen za njegove potrebe, a ne potrebe tuženika, takav prigovor tuženik može isticati samo prema drugom solidarnom dužniku u smislu čl. 53. ZOO, a ne prema tužitelju.

 

Prvostupanjski sud je, utvrdivši da bi tražbina tužitelja bila osnovana i u većem iznosu od utuženog, jer to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijsko-računovodstvenog vještaka, pravilno primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi do utuženog iznosa, ali je pogrešnom primjenom materijalnog prava održao na snazi platni nalog i u dijelu zatezne kamate na iznose obračunate kamate, jer je to protivno odredbi čl. 31. ZOO, kojom je propisano da na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno (st. 1.), te da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu (st. 2.).

To znači da na iznos neisplaćenih kamata u konkretnom slučaju, neovisno o tome što su obračunate za određeno razdoblje i pribrojene glavnoj tražbini, ne teku zatezne kamate, jer to nije zakonom određeno za tu pravnu situaciju, te da je zatezne kamate tužitelj mogao zahtijevati tek nakon prestanka glavne tražbine i to od dana kad bi sudu bio podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a mogu teći tek od isplate glavnog duga.

 

Stoga je u tom dijelu, kojim je tuženik obvezan na plaćanje kamate na kamatu tužbeni zahtjev neosnovan, jer glavnica nije plaćena, i u tom dijelu, za kamatu na iznos obračunate kamate od 58.764,14 kuna, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kad je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, jer tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu samo na iznos glavnice od 676.754,64 kune.

 

Pogrešno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju i kamatu na dio troškova ovršnog postupka, jer troškovi ovršnog postupka nakon donošenja rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha i kojim je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga postaju sastavni dio parničnog troška prvostupanjskog postupka, a pravo na kamatu na parnični trošak tužitelj ima od donošenja prvostupanjske presude.

 

Stoga je u dijelu kamate na kamatu i kamate na trošak prihvaćena žalba tuženika, te je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP, budući da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev te ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika.

 

U ostalom dijelu, kojim je odlučeno o glavnici s obračunatom kamatom i kamati na samu glavnicu, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a kako na postoje razlozi  zbog kojih se taj dio presude pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tuženika je na temelju čl. 368. st.1. ZPP odbijena kao neosnovana i potvrđen je taj dio presude.

 

Neosnovano se žalitelj poziva na odredbu čl. 296. ZOO, jer poslovanje tužitelja mora biti u skladu sa odredbama Zakona o leasingu (NN 135/2006 – dalje ZN), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o najmu vozila, kojim je uređeno i vršenje nadzora nad nad poslovanjem leasing društava što ga obavlja Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga.

 

Tuženik neosnovano smatra i da je već zbog toga što je sklapanjem ugovora prihvatio i opće uvjete poslovanja takvo sklapanje ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da dovodi do neravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, jer je sve troškove koji su predmet ovog spora tuženik mogao izbjeći da je postupao u skladu s odredbama ugovora, a to znači da je održavao vozilo, plaćao parkiranje, vratio vozilo na vrijeme i s prijeđenom ugovorenom kilometražom.

 

Ni prigovor tuženika da su sporna prekomjerna oštećenja mogla nastati redovitom uporabom vozila nije takve naravi da bi obezvrijedio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, (odnosno vještačenje koje je provela tvrtka D. e. d.o.o., na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev), jer je prometni vještak u mišljenju naveo da su oštećenja navedena u primopredajnom zapisniku moguća i najvjerojatnije nastala redovitom uporabom, pogotovo ako se uzme u obzir da je vozilo za 5 godina i 6 mjeseci eksploatacije ostvarilo 273938 kilometara te da je s obzirom na godine starosti i ostvarenu kilometražu normalan i kvar na amortizeru. Prema tome, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su prekomjerna oštećenja posljedica prekomjernog korištenja vozila, a to znači posljedica postupanja tuženika protivno ugovoru, zbog prijeđene veće kilometraže od ugovorene i duljine korištenja preko ugovorene.

 

Tuženik neosnovano prigovara i da je sud prvog stupnja pri utvrđivanju postojanja tražbine tužitelja i njene osnovanosti prepustio vještaku financijsko-knjigovodstvene struke da ocjenjuje osnovanost zahtjeva, jer je prema sadržaju obrazloženja te priloženoj dokumentaciji prvostupanjski sud o osnovanosti tražbine odlučio na temelju odredaba ugovora, općih uvjeta ugovora o poslovnom najmu i cjenika troškova usluga i naknada tužitelja, a nalaz vještaka je uzeo u obzir u dijelu provjere pravilnosti obračuna pojedinih tražbina sadržanih u cjelokupnoj tražbini tužitelja, te kako je vještak utvrdio veći iznos ukupne tražbine od onog koji je predmet spora, pravilno je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu glavnice.

 

Neosnovan je i žalbeni prigovor punomoćnika tuženika protiv rješenja o troškovima delegacije, jer u spisu postoji punomoć za odvjetnika N. S., kao i punomoć za odvjetnika I. S., u žalbi se netočno navodi da je otkazana punomoć odvjetniku N. S., jer takve izjave u spisu nema, oba punomoćnika su označila istu adresu sjedišta ureda, a ukoliko je riječ o pogrešci u pisanju, takvu pogrešku prvostupanjski sud može ispraviti na temelju čl. 342. ZPP.

 

Stoga je, budući da u dijelu što se odnosi na pobijani dio rješenja ne postoje razlozi zbog kojih se to rješenje pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalba tuženika i u tom dijelu na temelju čl. 368. st. 1. ZPP u vezi s čl. 381. ZPP odbijena kao neosnovana i potvrđen je i pobijani dio prvostupanjskog rješenja.

 

U Puli-Pola, 20. studenog 2017.  godine

 

Predsjednica vijeća

 

    Nataša Babić, v.r.