Poslovni broj: 8 Gž-3607/14-2

1

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji S. D., u pravnoj stvari tužiteljice M. W. A. G. iz A, S.R.NJ., koju zastupaju punomoćnici A. G. i Š. N., odvjetnici u Z., protiv tuženika J. K. iz B., R. S., kojeg zastupa punomoćnik L. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1563/14 od 23. listopada 2014., 17. studenoga 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika J. K., kao neosnovana, i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1563/14 od 23. listopada 2014.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenim rješenjem prvog stupnja riješeno je:

              „I. Odbija se zahtjev tuženika za osiguranje parničnih troškova.

II. Postupak će se nastaviti prije nego što ovo rješenje postane pravomoćno.“

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tuženik iz razloga što se pogrešno polazi od toga da je tuženik državljanin R.H. Međutim, on nije državljanin R.H. nego državljanin R. S. i B.I.H. Budući tuženik nije državljanin R.H. smatra da je prerano za donošenje rješenja o odbijanju zahtjeva tuženika za osiguranje parničnih troškova. Sud treba zatražiti objašnjenje od nadležnog Ministarstva, a tek potom o tome donijeti odluku.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je odbio zahtjev za osiguranje parničnih troškova tuženiku s pozivom na odredbu čl. 83. st. 1. toč. 1. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91. i 88/01.; dalje ZRS).

Ispitavši pobijano rješenje na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2., te čl. 381. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13; dalje ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. navedenog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku.

Naime, odredba čl. 82. ZRS propisuje da kad strani državljanin ili osoba bez državljanstva koja nema prebivalište u R.H. pokreće parnicu pred sudom R.H., dužna je tuženiku, na njegov zahtjev, osigurati parnične troškove, te da je tuženik dužan zahtjev staviti najkasnije na pripremnom ročištu, a ako pripremno ročište nije održano na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se upusti u raspravu o glavnoj stvari odnosno čim je saznao da postoje pretpostavke za traženje osiguranja. Međutim, člankom 83. st. 1. točka 1. tog Zakona propisano je da tuženik nema pravo na osiguranje parničnih troškova ako u državi čiji je državljanin tužitelj državljani R.H. nisu dužni davati osiguranje, a u stavku 2. da ako se sumnja da su državljani R.H. u smislu točke 1. stavka 1. tog članka dužni dati osiguranje u državi čiji je državljanin tužitelj, objašnjenje daje Ministarstvo pravosuđa i uprave.

Polazeći od citirane odredbe prvostupanjski sud je utvrdio - da je tužiteljica strani državljanin odnosno državljanka S.R.NJ., - da je tuženik prije upuštanja u raspravu o glavnoj stvari podnio zahtjev za osiguranje parničnih troškova, - da je R.H. od 8. listopada 1991. stranka Haške konvencije o građanskom postupku od 1. ožujka 1954. (Službeni list bivše FNRJ MU 6/1962) i to Notifikacijom o sukcesiji („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 4/94), te - da je i S.R.NJ. stranka navedene višestrane konvencije kako to slijedi iz zatraženog objašnjenja Ministarstva pravosuđa (l.s. 59).

Polazeći od gornjih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno odbio zahtjev tuženika za osiguranje parničnih troškova temeljem citirane odredbe ZRS, te odredbe čl. 17. st. 1. Haške konvencije o građanskom postupku kojom odredbom je propisano da se državljaninu jedne od država ugovornica koji imaju prebivalište u jednoj od tih država, a koji se pojave kao tužitelji ili umješači pred sudovima neke druge od tih država, ne može nametnuti, nikakva kaucija niti deponiranje, neovisno o tome kako se ta mjera naziva, bilo zbog toga što su stranci, bilo zbog toga što nemaju prebivalište ili boravište u toj zemlji.

Tuženik tek u žalbi ističe da nije državljanin R.H. već državljanin R.S. i B.I.H., te ujedno u žalbi dostavlja dokaz o tome.

Ukazuje se da je odredbom čl. 352. st. 1. ZPP izričito propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, tako da činjenice koje su postojale do donošenja pobijane odluke, ali nisu iznesene u postupku kao i dokazna sredstva kojima bi se te činjenice mogle dokazati, ne mogu biti razlog za žalbu.

Uzgred se napominje da je osim toga odredbom čl. 3. ZRS određeno da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na odnose iz članka 1. tog Zakona ako su oni regulirani drugim saveznim zakonom ili međunarodnim ugovorima što je u konkretnom slučaj s obzirom da je tužiteljica državljanka S.R.NJ., a tuženik državljanin R.S. i B.I.H. čiji odnosi su regulirani drugim saveznim zakonom odnosno međunarodnim ugovorom.

Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje, a na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

 

U Z., 17. studenoga 2017. godine

 

 

Sutkinja

 

S. D., v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlaštena službenica

 

S. D.