1              Poslovni broj: Gž R-43/2017-3

Poslovni broj: Gž R-43/2017-2

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća, i sutkinje izvjestiteljic te dr. sc. Lidije Vojković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. P. iz K., OIB: …, koju zastupaju odvjetnice iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. K. i J. P. iz R., protiv tuženika P. b. d.d. R., OIB: …, koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. – D. M., A. M. – I. G. iz R., radi ostvarivanja zaštite prava iz radnog odnosa, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj Pr-282/15-30 od 28. studenoga 2016., u sjednici vijeća održanoj 16. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, pa se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-282/15-30 od 28. studenoga 2016. u pobijanom dijelu kojim je :

1) prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da zbog nezakonite odluke o otkazu od 3. studenoga 2010., radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (točka I.),

2) prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove koje je obavljala kao direktor Službe za razvoj tržišta, odnosno na poslove koji su navedenom poslu odgovarajući, odnosno na neke druge poslove za koje je tužiteljica obrazovana ili osposobljena (točka II.),

3) prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku naloženo da tužiteljici isplati naknadu plaće u iznosu od 616.287,76 kuna s dosuđenom zateznom kamatom na mjesečne iznose od po 13.397,56 kuna sa zateznom kamatom koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana (dosuđujući dio točke III. izreke),

4) odbijen protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu s danom odlaska tužiteljice u prijevremenu mirovinu tj. s danom 10. siječnja 2012. (točka IV. izreke).

 

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana, a djelomično odbija kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pr-282/15-30 od 28. studenoga 2016., u odbijajućem dijelu točke III. izreke:

1) preinačuje u dijelu koji se odnosi na zahtjev tužiteljice da joj tuženik u roku od 8 dana isplati naknadu plaće u mjesečnim iznosima od po 13.397,56 kuna za vremensko razdoblje od 1. siječnja 2016. do 21. listopada 2016., sa zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos dopjeva sedmog dana idućeg mjeseca za potraživanje iz prethodnog mjeseca, sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na način da se u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, dok se

2) potvrđuje presuda prvostupanjskog suda u preostalom odbijajućem dijelu točke III. izreke, a koji se odnosi na isplatu naknade plaće u mjesečnom iznosu od 13.397,56 kuna za razdoblje od 22. listopada 2016. pa ubuduće.

 

III. Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržano u točki V. izreke presude Općinskog suda u Rijeci broj Pr-282/15-30 od 28. studenoga 2016. na način da ista glasi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 42.371,75 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 28. studenoga 2016. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se odbija zahtjev tužiteljice za naknadnu daljnjeg zatraženog troška.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda broj Pr-282/15-30 od 28. studenoga 2016. je suđeno:

"1. Utvrđuje se da zbog nezakonite odluke o otkazu od 3. studenoga 2010. radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.

 

2. Naređuje se tuženiku P. b. d.d. R. da tužiteljici Ž. P. iz K., vrati na poslove koje je tužiteljica obavljala kao direktor Službe za razvoj tržišta, odnosno na poslove koji su navedenom poslu odgovarajući, odnosno na neke druge poslove za koje je tužiteljica obrazovana ili osposobljena.

 

3. Tuženik P. b. d.d. R. je dužna platiti tužiteljici Ž. P. iznos od 616.287,76 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako slijedi:

              - 13.397,56 kuna od 7. veljače 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7.ožujka 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. travnja 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. svibnja 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. lipnja 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. srpnja 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. kolovoza 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. rujna 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. listopada 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. studenog 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. prosinca 2012.,

              - 13.397,56 kuna od 7. veljače 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. ožujka 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. travnja 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. svibnja 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. lipnja 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. srpnja 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. kolovoza 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. rujna 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. listopada 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. studenog 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. prosinca 2013.,

              - 13.397,56 kuna od 7. siječnja 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. veljače 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. ožujka 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. travnja 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. svibnja 2014.,

              - 13.397,56 kuna  od 7. lipnja 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. srpnja 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. kolovoza 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. rujna 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. listopada 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. studenog 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. prosinca 2014.,

              - 13.397,56 kuna od 7. siječnja 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7.veljače 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. ožujka 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. travnja 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. svibnja 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. lipnja 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. srpnja 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. kolovoza 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. rujna 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. listopada 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. studenog 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. prosinca 2015.,

              - 13.397,56 kuna od 7. siječnja 2016.,

koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječen kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim.

 

4. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

Utvrđuje se sudski raskid ugovora o radu s danom odlaska tužiteljice u prijevremenu mirovinu, dakle s danom 10. siječnja 2012.

 

5. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 65.934,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana 28. studenoga 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječen kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva odbija kao neosnovanim."

 

Protiv te presude žalile su se stranke.

 

Tužiteljica se žalila protiv odbijajućeg dijela točke 3. izreke presude prvostupanjskog suda, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu suda prvog stupnja u napadnutom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev te tužiteljici naknadi trošak za sastav žalbe u iznosu od 6.250,00 kuna, uvećano za porez na dodanu vrijednost u svoti od 1.562,50 kuna.

 

Tuženik se žalio protiv presude prvostupanjskog suda, osim protiv točke 3. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice iznad dosuđenog iznosa od 616.287,76 kuna, te protiv odluke o parničnom trošku, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavaka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači presuda prvostupanjskog suda na način da se odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice, a usvoji protutužbeni zahtjev te tužiteljicu obveže na snašanje parničnog troška, uvećano za trošak sastava žalbe u iznosu od 7.875,00 kuna, uvećano za porez na dodanu vrijednost u svoti od 1.968,75 kuna.

 

Ni jedna od stranaka nije odgovorila na žalbu protivne stranke.

 

Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice djelomično osnovana.

 

U žalbi tuženika je prigovoreno da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu iz članka 354.  stavka 1. ZPP-a obzirom da nije primijenio zakonske odredbe koje je mogao primijeniti, odnosno, da je nepravilno primijenio odredbe članka 190. stavka 1., članka 291. stavka 3., članka 292. stavka 7., članka 293. stavka 1. ZPP-a, a to da je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, tužitelj smatra da je sukladno odredbi članka 508. stavka 2. ZPP-a kojom je propisano da ako nakon stupanja na snagu toga zakona bude ukinuta prvostupanjska presuda, daljini postupak da će se provesti prema tom zakonu, a radi čega da je nakon ukidnog rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžrs-62/14 22. listopada 2015. postupak trebalo provesti po odredbama "novog" ZPP-a ("Narodne novine" broj 25/13 i 89/14).

 

U odnosu na ove žalbene prigovore, za odgovoriti je:

Nema mjesta primjeni odredbe članka 508. stavka 2. ZPP-a, obzirom da taj članak sadrži dio prijelaznih i završnih odredaba Zakona o parničnom postupku koji je objavljen u Službenom listu SFRJ broj 4/77, a stupio je na snagu 1. srpnja 1977.

 

Nadalje, u odnosu na primjenu "novog" ZPP-a ("Narodne novine" broj 25/13 i 89/14), kako se ističe u žalbi tuženika, za navesti je da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku a ("Narodne novine" broj 25/13, dalje: ZID ZPP/13), a koji je stupio na snagu 1. travnja 2013., u članku 102. stavak 1. određuje da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu toga Zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11). U stavku 2. istog članka određene su iznimke od odredbe stavka 1. istog članka i iste su pojedinačno navedene, što znači, da su pojedinačno navedeni članci ZID ZPP/13 koji će se primjenjivati na postupke pokrenute prije stupanja na snagu ZID ZPP/13. Među tim iznimkama nisu članak 32., članak 62., članak 63. i članak 64. ZID ZPP/13 kojima su izmijenjeni, odnosno dopunjeni članak 190. i članak 291., članak 292. i članak 293. do tada važećeg Zakona o parničnom postupku.

 

Kako se parnični postupak pokreće tužbom (članak 185. ZPP-a), a tužba u ovom postupku je podnesena prvostupanjskom sudu 2. prosinca 2010., dok je ZID ZPP/13 stupio na snagu 1. travnja 2013., za zaključiti je da se odredbe ZID ZPP/13 na koje ukazuje žalba tuženika u smislu da ih je prvostupanjski sud trebao primijeniti, ne primjenjuju u konkretnom slučaju, a niti nakon što je ranija presuda prvostupanjskog suda ukinuta rješenjem ovoga drugostupanjskog suda broj Gžrs-62/14 od 22. listopada 2015., obzirom da primjena ZID ZPP/13 u takvom slučaju nije propisana.

 

Prema tome, tužiteljica je mogla do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu, a prvostupanjski sud je mogao dopustiti preinaku i nakon što se preinaci protivio tuženik, ako je smatrao da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama, kako je to propisano odredbom članka 190. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11), a upravo je iz ovog potonjeg razloga prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe, kako se navodi u pobijanoj presudi.

 

Nije točan ni žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, obzirom da je u razlozima citirao odredbu članka 104. točke 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 73/12, dalje: ZR), zanemarujući članak 26. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 121/10, dalje: ZID ZMO/10), kojim je propisano prijelazno razdoblje od 19 godina (od 2010. – 2030.) te iznimka od primjene članka 30. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16, dalje: ZMO). Naime, odredbom članka 104. točke 3. ZR-a je određeno da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore, pa je s aspekta primjene odredbe članka 104. točka 3. ZR-a pravno neodlučna iznimka od primijene odredbe članka 30. ZMO-a koja je propisana odredbom članka 26. ZID ZMO/10, a radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a kada prvostupanjski sud nije citirao odredbu članka 26. ZID ZMO/10.

 

Nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje, uz bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. toga Zakona, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Tužiteljica je u ovom postupku zahtijevala utvrđenje da je nedopušten otkaz kojeg je tuženik dao tužiteljici Odlukom od 3. studenoga 2010., a zahtijevala je i utvrđenje da joj radni odnos kod tuženika nije prestao, zatim vraćanje na posao i isplatu naknade plaće.

 

Prvostupanjski sud je bio odnio presudu P-3259/10 od 31. siječnja 2013., a povodom izjavljenih žalbi stranaka protiv te presude, presudom ovoga drugostupanjskog suda Gžrs-62/14 od 22. listopada 2015. djelomično je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena pobijana presuda u dijelu kojim je utvrđeno da je nezakonit i nedopušten otkaz tuženika od 3. studenoga 2010., dok je rješenjem ovoga drugostupanjskog suda broj Gžrs-62/14 od 22. listopada 2015. ukinuta pobijana presuda u preostalom dijelu (između ostalog, i radi prekoračenja tužbenog zahtjeva jer u jednom dijelu prvostupanjski sud nije odlučio o tužbenom zahtjevu, već o zahtjevu koji nije ni postavljen) te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U nastavljenom postupku, tuženik je 26. travnja 2016. ustao protutužbom sa zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu s danom odlaska tužiteljice u prijevremenu mirovinu, tj. s danom 10. siječnja 2012.

 

U pobijanoj presudi kojom je odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu, prvostupanjski sud je kraj pravomoćne presude o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu tužiteljice od 3. studenoga 2010., ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužiteljici radni odnos kod tuženika nije prestao, te u dijelu kojim tužiteljica zahtjeva vraćanje na posao, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

Nadalje, kako je tužiteljica u vremenu od 10. siječnja 2012. do prosinca 2015. bila izvan procesa rada, prvostupanjski sud je, pozivom na odredbu članka 87. stavka 3. ZR-a, smatrao da je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljici plaću koju bi ostvarila da je u tom razdoblju radila, pa je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće, a djelomično je isti odbijen, kako je citirano na početku obrazloženja ove drugostupanjske presude, uz navod da je naknada plaće tužiteljici dosuđena "do dana izračuna vještaka, uz napomenu da se dosuditi mogu samo dospjele, a ne i buduće tražbine."

 

Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, uz obrazloženje da nisu ostvarene pretpostavke za sudski raskid propisane odredbom članka 117. ZR-a. Kako tuženik predloženi sudski raskid opravdava činjenicom da se tužiteljica od 10. siječnja 2012. nalazi u mirovini, u pobijanoj presudi je navedeno da tužiteljica još nije navršila 65 godina života, slijedom čega da tužiteljici radni odnos s tuženikom nije ni mogao prestati po sili zakona.

 

Ispravno je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužiteljici radni odnos nije prestao, te je pravilno ocijenio da tužiteljica ima pravo na vraćanje na posao.

 

Naime, kraj činjenice da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici 3. listopada 2010., to je osnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužiteljica zatražila utvrđenje da joj radni odnos kod tuženika nije prestao i, sukladno odredbi članka 116. stavka 1. ZR-a, pravilno je prvostupanjski sud naložio vraćanje tužiteljice na posao.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud, pozivom na odredbu članka 87. stavka 3. ZR-a, priznao tužiteljici pravo na naknadu plaće u vremenu od 10. siječnja 2012. do 31. prosinca 2015. u mjesečnim bruto iznosima od po 13.397,56 kuna (koji iznos je među strankama nesporan), obzirom da je do prekida rada tužiteljice došlo krivnjom tuženika.

 

Inače, rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci klasa: UP/11402/2012-01/OB: 03090157093, ur. broj: 341-14-05/3-2012-1948 od 5. travnja 2012. tužiteljici je priznato pravo na prijevremenu starosnu mirovinu, počevši od 10. siječnja 2012.

 

Obzirom na tužiteljičino umirovljenje, tuženik se protivio zahtjevu tužiteljice na naknadu plaće od vremena umirovljenja, a u tome je ustrajao i u žalbi.

 

Nesporno je da je tužiteljica umirovljena nakon podnesene tužbe u ovom postupku u kojemu ostvaruje sudsku zaštitu iz radnog odnosa (utvrđenje da je otkaz ugovora o radu nedopušten, da joj radni odnos nije prestao, vraćanje na rad te isplatu naknade plaće) od kojeg tužbenog zahtjeva tužiteljica nikada nije odustala.

 

Utvrđenjem da je otkaz ugovora o  radu nedopušten te da tužiteljici radni odnos nije prestao, kao i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u dijelu kojim je tužiteljica zahtijevala vraćanje na rad, "nema prestanka na mirovinsko osiguranje i HZMO će donijeti rješenje kojim će poništiti rješenje o priznatom pravu na mirovinu i odbiti zahtjev tužiteljice na priznanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu te pokrenuti regresni postupak za povrat nepripadno isplaćene mirovine", kako se navodi u dopisu HZMO Središnje službe Zagreb klasa: 140-01/16-36/23, ur. broj: 341-99-05-16-2 od 9. lipnja 2016.

 

Nije točan žalbeni navod tuženika da je tužiteljica u prijevremenu mirovinu otišla svojom voljom 10. siječnja 2012. i nakon toga da nema pravo tražiti vraćanje na rad, kao ni isplatu naknadu plaće.

 

Tužiteljica se, naime, nakon što je tuženik istoj otkazao ugovor o radu, odlučila na prijevremenu starosnu mirovinu, ali se ne može prihvatiti navod tuženika da je to učinila svojom voljom, obzirom da je i dalje ustrajala u tužbenom zahtjevu iz ove parnice.

 

Bespredmetno je pozivanje tuženika na odluku Vrhovnog suda RH Rev R-344/05-2, uz obrazloženje da se radi o sličnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Naime, radi se o odluci različite činjenične i pravne osnove u odnosu na zahtjev tužiteljice iz ove parnice jer je tužitelj iz odluke Rev R-344/05-2 u invalidskoj mirovini zbog bolesti, što znači da je pravo na invalidsku mirovinu ostvario zbog djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, pa istovremeno nije mogao biti u radnom odnosu. Tužiteljica, pak, nije umirovljena zbog bolesti, već po osnovu prava na prijevremenu starosnu mirovinu, a nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika, što znači da otkaza nije bilo, ista bi i dalje radila kod tuženika.

 

Stoga je u navedenom dijelu pravilno prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Ispravno je prvostupanjski sud odbio prihvatiti protutužbeni zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu tužiteljice s danom 10. siječnja 2012.

 

Naime, odredbom članka 117. stavka 1. ZR-a je određeno da će sud, ako utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten; radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Prema stavku 2. istog članka, odluku iz stavka 1. toga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.

 

U konkretnom slučaju, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovorenih stranaka, nije moguć, pa prihvaćenje protutužbenog zahtjeva nije moguće.

 

Radi svega izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je kao neosnovana žalba tuženika, pa je potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojeg tuženik žalbom pobija, a radi čega je odlučeno kao pod točkom I. 1), 2), 3) i 4) izreke ove drugostupanjske presude.

 

Međutim, djelomično osnovano tužiteljica žalbom pobija odbijajući dio prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu plaće tužiteljice za razdoblje nakon 1. siječnja 2016.  Naime, ne može se prihvatiti kao pravilno obrazloženje pobijane presude da je tužiteljici dosuđena naknada plaće do dana izračuna vještaka financijske struke, obzirom da bi iz takvog obrazloženja proizlazilo da sud nije raspolagao podacima o visini naknade plaće nakon 31. prosinca 2015., a što nije točno. Vještak financijske struke je utvrdio naknadu bruto plaće tužiteljice u iznosu od 13.397,56 kuna mjesečno za razdoblje od 1. siječnja 2012. do 30. studenoga 2015. na temelju prosječne bruto plaće tužiteljice za kolovoz, rujan i listopad 2010. i ona je za svaki mjesec u vremenu od 1. siječnja 2012. do 30. studenoga 2015. iznosila 13.397,56 kuna, što znači, da naknada plaće tužiteljice i nakon 30. studenoga 2015. iznosi mjesečno po 13.397,56 kuna. Ovdje se, međutim, postavlja pitanje do kojeg trenutka tužiteljica može zahtijevati naknadu plaće?. Odgovor na to pitanje daje odredba članka 326. stavka 1. ZPP-a kojom je određeno da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava, tužiteljici trebalo dosuditi naknadu plaće sve do zaključenja glavne rasprave kod prvostupanjskog suda (21. listopada 2016.), a odbiti u preostalom zatraženom dijelu koje se odnosi na razdoblje nakon zaključenja glavne rasprave tj. od 22. listopada 2016. do vraćanja tužiteljice na rad.

 

Radi izloženog, u ovom dijelu, temeljem odredbe članka 373. točka 3. i članka 368. stavka 1. ZPP-a djelomično je preinačena, a djelomično potvrđena presuda prvostupanjskog suda u odbijajućem dijelu za naknadu plaće, a radi čega je odlučeno kao pod točkom II. 1) i 2) izreke ove drugostupanjske presude.

 

Kako je u povodu žalbe tužiteljice, djelomično preinačena presuda prvostupanjskog suda, trebalo je odlučiti o trošku cijelog postupka sukladno odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a, uz napomenu da ni materijalno pravo kod obračuna parničnog troška, prvostupanjski sud nije pravilno primijenio.

 

Inače, u tužbi kojom je pokrenuta ova parnica, tužiteljica nije zatražila isplatu naknade plaće u određenom iznosu, a radi čega je kod obračuna parničnog troška, sukladno Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa), tužiteljici trebalo priznati 200 bodova za prvostupanjski postupak koji se odnosi na sve parnične radnje poduzete od podnošenja tužbe do zastupanja na ročištu koje je održano 13. svibnja 2013., u visini jednokratne nagrade od 200 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife) dobije se iznos od 2.000,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u svoti od 500,00 kuna (Tbr. 42.) Tarife, proizlazi da trošak zastupanja tužiteljice u ovom stadiju postupka iznosi 2.500,00 kuna.

 

Kako je tužiteljica u podnesku od 28. lipnja 2013. zatražila isplatu naknade plaće u iznosu od 93.651,80 kuna, to je u skladu s tim iznosom određena vrijednost predmeta spora, pa tužiteljici za sastav podneska od 28. lipnja 2013. treba priznati 25 bodova (Tbr. 8. točka 3. Tarife), zatim za zastupanje na ročištu 1. srpnja 2013. 100 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 5. rujna 2013. 50 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife) i za zastupanje na ročištu 6. studenoga 2013. 50 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife), što ukupno iznosi 225 bodova. Kad se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife) dobije se iznos od 2.250,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen iznos od 562,50 kuna s naslova poreza na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) daje trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 2.812,50 kuna.

 

Kako je tužiteljica u podnesku od 28. studenoga 2013. zatražila isplatu naknade plaće u iznosu od 100.731,00 kuna, to je u skladu s ovom vrijednošću predmeta spora tužiteljici priznat trošak zastupanja i to: za sastav podneska od 28. studenoga 2013. 50 bodova (Tbr. 8. točka 3. Tarife), za zastupanje na ročištu 4. prosinca 2013. 125 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife), za zastupanje na ročištu 20. prosinca 2013. 250 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife) i za sastav žalbe od 8. siječnja 2014. 60 bodova (Tbr. 10. točka 2. Tarife) što ukupno iznosi 485 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife) dobije se iznos od 4.850,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen iznos od 1.212,50 kuna s naslova poreza na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) daje trošak zastupanja tužiteljice u iznosu od 6.062,50 kuna.

 

Kako je tužiteljica u podnesku  od 12. siječnja 2016. zatražila isplatu naknade plaće u iznosu od 373.101,75 kuna, to je u skladu s tom vrijednošću predmeta spora tužiteljici priznat trošak zastupanja i to: za sastav podneska od 12. siječnja 2016. 500 bodova (Tbr. 8. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 25. siječnja 2016. 250 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife), za sastav podneska od 1. veljače 2016. 50 bodova (Tbr. 8. točka 3. Tarife) i za zastupanje na ročištu 11. veljače 2016. 250 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife), što ukupno daje 1050 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife) dobije se iznos od  10.500,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u svoti od 2.625,00 kuna (Tbr. 42. Tarife) daje iznos od 13.125,00 kuna.

 

Tužiteljica je od 15. lipnja 2016. zatražila isplatu iznosa od  629.685,32 kuna, pa je u skladu s tom vrijednošću predmeta spora, tužiteljici priznato: za sastav podneska od 15. lipnja 2016. 50 bodova (Tbr. 8. točka 3. Tarife), za zastupanje na ročištu od 17. lipnja 2016. 630 bodova (Tbr. 9. točka 1. Tarife), za zastupanje na ročištu 13. rujna 2016. 315 bodova (Tbr. 9. točka 2. Tarife) i za sastav žalbe od 6. prosinca 2016. 312,50 bodova (Tbr. 10. točka 1. Tarife), što ukupno iznosi 1307,50 bodova. Kad se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna (Tbr. 50. Tarife) dobije se iznos od 13.075,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen iznos od 3.268,75 kuna s naslova poreza na dodanu vrijednost (Tbr. 42. Tarife) daje trošak zastupanja tužiteljice u svoti od 16.343,75 kuna.

 

Temeljem izloženog proizlazi da ukupni trošak za zastupanje tužiteljice iznosi 2.500,00 kuna + 2.812,50 kuna + 6.062,50 kuna + 13.125,00 kuna + 16.343,75 kuna, a ovom iznosu pribrojen iznos od 28,00 kuna s naslova troškova preslike dokumentacije te trošak vještačenja koji je snosila tužiteljica u iznosu od 1.500,00 kuna, daje ukupni parnični trošak tužiteljice u svoti od 42.371,75 kuna. Navedeni iznos tužiteljici je priznat u cijelosti, sukladno odredbi članka 154. stavka 3. ZPP-a, obzirom da je u ovoj parnici odbijena s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva, radi kojeg nisu nastali posebni troškovi. Zato je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 16. studenog 2017.