1

Poslovni broj: UsI-3499/15-14

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Danijele Šipušić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Z. u Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske u Z. i uz sudjelovanje zainteresirane osobe A. N. d.o.o. iz Z., koje zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i N. d.o.o. u Z., radi obnove postupka, 15. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I              Poništava se rješenje Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-363-03/15-04/158, URBROJ: 531-05-2-2-15-2, od 21. rujna 2015.

II              Odbija se žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/15-08/3895, URBROJ: 251-13-32/100-15-2, od 3. srpnja 2015.

III              Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

Rješenjem Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/15-08/3895, URBROJ: 251-13-32/100-15-2, od 3. srpnja 2015., odbačen je prijedlog zainteresirane osobe za obnovu postupka u kojem je doneseno rješenje o obvezi plaćanja komunalnog doprinosa za gradnju trgovačkog centra S. B., uz obrazloženje tog tijela kako su okolnosti na kojima je utemeljen prijedlog za obnovu postupka nastale nakon donošenja rješenja o komunalnom doprinosu za kojeg se traži obnova.

Osporenim rješenjem tuženika poništeno je naprijed naznačeno rješenje, uz obrazloženje kako sukladno Zakonu o općem upravnom postupku nije bitno da li su dokazi koje predlagatelj dostavlja postojali u vrijeme odlučivanja o upravnoj stvari, već da li oni mogu dovesti do drugačijeg rješenja.

Osporavajući pravilnost naprijed naznačenog pravnog stava, tužitelj, u svojoj tužbi, navodi kako je zainteresirana osoba prijedlog za obnovu utemeljila na članku 123. stavku 1. točki 1. Zakona o općem upravnom postupku, pozivajući se pri tome na nove činjenice i novi dokaz, a koji dokaz je izjava o odricanju prava na građenje, od 20. travnja 2015. Tužitelj smatra kako se novim činjenicama trebaju smatrati samo one koje su postojale u vrijeme vođenja prijašnjeg postupka te da su one „nove“ samo iz razloga jer o njima, u trenutku donošenja rješenja, nije postojalo saznanje. Stoga smatra kako je tuženik pogrešno primijenio procesno pravo u konkretnom slučaju, jer je izjava o odricanju od gradnje sadržajno novi dokaz, nastao nakon izvršnosti rješenja o utvrđenoj obvezi plaćanja komunalnog doprinosa, iz kojeg razloga, u smislu Zakona, ne može biti nova činjenica, odnosno novi dokaz. U odnosu na pravni stav iskazan u osporenom rješenju, a kojim je navedeno kako ne mogu postojati dva rješenja o komunalnom doprinosu u odnosu na istu građevinu, ukazuje kako Zakon o komunalnom gospodarstvu, ali ni Odluka o komunalnom doprinosu Grada Zagreba, ne predviđaju povrat uplaćenog komunalnog doprinosa u slučaju odustanka od gradnje, ili izmjene akta kojim se odobrava građenje. Ističe kako je komunalni doprinos javno davanje, odnosno posebna vrsta porezno pravnog odnosa i u svakom slučaju upravno pravni odnos, iz kojeg razloga se na takvo davanje ne primjenjuju načela obveznog prava. Stoga naznačeni pravni stav tuženika smatra netočnim, iz kojih razloga u ukupnosti osporeno rješenje smatra nezakonitim. Predlaže Sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev, poništi osporeno rješenje te konačno odbije žalbu zainteresirane osobe izjavljenu protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/15-08/3895, URBROJ: 251-13-32/100-15-2, od 3. srpnja 2015.

Tuženik, u svom odgovoru, predlaže da Sud odbije tužbu, iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

Zainteresirana osoba, u svom odgovoru, navodi kako je, članak 123. Zakona o općem upravnom postupku, pogrešno tumačiti na način sukladno kojem bi samo činjenice koje su postojale u trenutku donošenja rješenja čije se obnavljanje traži, bile odlučne za takvo postupanje. Smatra kako jezično tumačenje dopušta da se odredba tumači dvojako, ali da iz ciljnog tumačenja proizlazi da činjenice i dokazi nisu ograničeni vremenom njihova nastanka te da je jedina relevantna okolnost da li nova okolnost rezultira drugačijom odlukom. Mišljenja je kako u parnici postoji ovakvo ograničenje isključivo radi okolnosti po kojoj je uvijek moguće pokrenuti novu parnicu u kojoj nema identiteta ranije presuđene stvari, a što kod upravnog postupka nije slučaj. Smatra kako je stav tužitelja posebno nelogičan kod vremena nastanka novih dokaza, jer je za iste sasvim svejedno kada su oni nastali. Navodi kako nije sporno da je komunalni doprinos javno davanje te da je točno kako njegov povrat nije propisan, ali smatra kako takva okolnost ne utječe na mogućnost njegovog vraćanja. Ističe kako je odluka o plaćanju komunalnog doprinosa svojevrstan upravni ugovor, iz kojeg razloga bi se na njega trebala primijeniti i opća načela Zakona o obveznim odnosima, a čija primjena bi dovela do utvrđenja ništavosti takve odluke. Ukazujući na značaj zainteresirane osobe kao investitora u Republici Hrvatskoj, smatra kako je postupanje Grada Z. kontradiktorno i u suprotnosti s njegovom ranijom praksom u predmetu donošenja rješenja o komunalnom doprinosu za istu građevinu. Posebno ukazuje kako i nije sporno da je, u konkretnom slučaju, umanjen obujam planirane gradnje, iz kojeg razloga je i dao izjavu o odricanju od prava građenja, a što je evidentno novi dokaz kojeg je potrebno uzeti kao osnovu u postupku obnove određenja komunalnog doprinosa. Predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev te na snazi ostavi osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

Sud je 8. studenoga 2017. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, u prisutnosti opunomoćenika zainteresirane osobe i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 29/17.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u rješenje Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/15-08/3895, URBROJ: 251-13-32/100-15-2, od 3. srpnja 2015. te je, radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja, izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Člankom 123. stavkom 1. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. - u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako se sazna za nove činjenice ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u vezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drukčijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni, odnosno upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

Spisu tuženika prileži Prijedlog tužitelja za obnovu postupka od 28. travnja 2015., podnesen temeljem naprijed citiranog članka te je istim naznačeno kako je nakon pravomoćnosti rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UP/I-363-02/12-08/444, URBROJ: 251-13-31-12-4, od 17. svibnja 2012., a kojim rješenjem je određen komunalni doprinos zainteresiranoj osobi u određenom iznosu, stečena mogućnost upotrebe novih činjenica i dokaza, koji bi doveli do drugačijeg rješenja, jer je predlagatelj svojom izjavom o odricanju prava na građenje od 20. travnja 2015., odustao od prava utvrđenih u tom rješenju.

Promatrajući odlučna pitanja ovog upravnog spora Sud smatra kako je zainteresirana osoba u pravu kada ističe kako je izjava o odricanju prava na građenje od 20. travnja 2015., novi dokaz. Isto tako Sud smatra i kako je zainteresirana osoba u pravu kada navodi kako za novi dokaz nije odlučno da je postojao u vremenu kada je doneseno rješenje čija obnova se traži, odnosno da za valjanost postupka obnove nije od utjecaja što je određen dokaz nastao nakon rješenja o određenju prvotne obveze.

Stoga je Sud u obvezi utvrditi što konkretno dokazuje izjava o odricanju prava na građenje od 20. travnja 2015. Logično promatrajući izjava o odricanju sadržajno znači dokaz o odustanku zainteresirane osobe od namjere građenja u, pravomoćnim rješenjem, određenom obimu. Stoga naznačeni novi dokaz sadržajno dokazuje činjenicu nastalu nakon pravomoćnog rješenja čija obnova se traži i to da je zainteresirana osoba svojevoljno odustala od ranije stečenog prava. Budući je promjena namjere kao nova činjenica nastala nakon donošenja rješenja čija obnova se traži, potrebno je ispitati da li je takva činjenica valjan razlog obnove postupka.

Suprotno vremenu nastanka dokaza, Sud smatra kako je za obnovu postupka okončanog pravomoćnim rješenjem nužno potrebno da odlučna činjenica zbog koje se obnova traži postoji u trenutku donošenja tog rješenja te da takva činjenica, kao odlučan razlog, ne može nastati naknadno. Naime, ova okolnost nije utemeljena isključivo na jezičnom tumačenju naprijed citirane norme, već je utemeljena i na logičnom postulatu sukladno kojem odluku u prošlosti i nije moguće utemeljiti na činjenici koja u trenutku odlučivanja ne postoji. Stoga Sud smatra da tuženik nije mogao utemeljiti odluku na okolnosti kako je zainteresirana osoba naknadno odustala od, pravomoćnim rješenjem, utvrđenog obima građenja, utemeljenog na ranijem i drugačijem traženju, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

Nastavno Sud ukazuje kako je promjena činjeničnog okvira okolnost zbog koje je dopušteno podnijeti novi zahtjev, a ne tražiti obnovu postupka okončanog temeljem sasvim drugog činjeničnog okvira. Ocjena osnovanosti, odnosno dopuštenosti, takvog zahtjeva samostalna je pravna cjelina, izvan dosega ovog spora, iz kojeg razloga je pravilno odbačen prijedlog tužitelja za obnovu postupka od 28. travnja 2015. Stoga je ovaj Sud, u sporu pune jurisdikcije, odlučio kao u točki II izreke ove presude.

Konačno, Sud navodi kako je svojim raspravnim rješenjem od 8. studenoga 2017. odbio prijedlog zainteresirane osobe za dostavom njegovog podneska predanog na ročištu za raspravu, tuženiku na očitovanje, iz razloga jer takvo postupanje smatra usmjerenim isključivo ka produljenju upravnog spora i izvan propisanog načela učinkovitosti. Naime, zainteresirana osoba u ovom sporu pojavljuje se na strani tuženika, koji je vlastitim izostankom odlučio o obimu sudjelovanja u ovom sporu. Sud napominje i kako će tuženiku predmetni podnesak biti dostavljen, ali je istom uskraćen rok radi očitovanja na njegov sadržaj.

U odnosu na zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova ovog upravnog spora, specificiranog troškovnikom od 8. studenoga 2017., Sud navodi kako je isti utemeljen sukladno članku 79. Zakona o upravnim sporovima, koja odredba u stavku 4. propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Budući da je ovom presudom poništeno rješenje koje zainteresiranoj osobi ide u korist, Sud zaključuje kako je zainteresirana osoba na strani tuženika spor izgubila te je u obvezi snositi troškove svog zastupanja, iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

Trebalo je stoga, temeljem članka 58. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, a s obzirom da priroda stvari to dopušta, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, poništiti osporeno rješenje te odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 15. studenoga 2017.

 

              Sudac

Vlaho Bassegli Gozze, v.r.

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

DNA:

1. Grad Z., Stručna služba gradonačelnika, Z.

2. Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., uz podnesak zainteresirane osobe od 8. studenoga 2017.

3. Odvjetnik A. B., Odvjetničko društvo B. i N. d.o.o., Z.

4. U spis