- 1 -              Revt 383/14-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 383/14-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.d., R., Republika Slovenija, kojeg zastupa punomoćnik J. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. i p. j.t.d. Z., protiv tuženika M. d.d., OIB: ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica A. V., odvjetnica u Odvjetničkom društvu F. K., A. V. i p. j.t.d. u Z., radi isplate iznosa od 855.740,77 kn, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5923/13-3 od 17. rujna 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-769/11 od 27. svibnja 2013., u sjednici održanoj 15. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

1. Odbijaju se revizije tužitelja R. d.d. i tuženika M. d.d.

 

2.  Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvostupanjskog Trgovačkog suda u Zadru, poslovni broj P-769/11 od 27. svibnja 2013., suđeno je:

 

„I. Tuženik M. d.d. Z., ..., OIB: ... dužan je platiti tužitelju R. d.d. R., ..., Republika Slovenija, porezni broj ..., ukupno 841.207,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama po Zakonu o zateznoj kamati, odnosno po Uredbi o visini stope zakonske kamate, koje teku od 08. rujna 1994. godine do 31. prosinca 2007. godine po zakonskim stopama, odnosno po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine po zakonskim stopama, odnosno po stopi od 14% godišnje, od 01. siječnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 17% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata nakon toga prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je prethodila tekućem polugodištu uvećanoj za 8%, sve do isplate, u roku od 8 (osam) dana.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 143.625,00 kn, u roku od 8 (osam) dana.

 

III. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 95.906,25 kn kao neosnovan.“

 

Presudom suda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5923/13-3 od 17. rujna 2014., u povodu žalbi obiju stranaka, odlučeno je:

 

„I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-769/11 od 27. svibnja 2013. u točki I. njene izreke u dijelu kojim je tuženiku M. d.d. OIB ..., Z., ..., naloženo platiti tuženiku R. d.d. R., ..., Republika Slovenija, porezni broj ..., iznos od 841.207,74 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. svibnja 2013. po stopi od 15% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate nakon toga prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je prethodila tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, sve do isplate, u roku od osam dana te u točkama II. i III. njene izreke.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-769/11 od 27. svibnja 2013. u dijelu točke I. njene izreke u odnosu na dio zakonskih zateznih kamata i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 841.207,74 kn koja teče, po Zakonu o zateznoj kamati, odnosno po Uredbi o visini stope zakonske kamate, od 8. rujna 1994. do 31. prosinca 2007. po zakonskim stopama, odnosno po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. po stopi od 14% godišnje, od 01. siječnja 2009. do 30. lipnja 2011. po stopi od 17% godišnje te od 1. srpnja 2011. do 26. svibnja 2013. po stopi od 15% godišnje kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 23.156,25 kn kao neosnovan.“

 

Protiv presude ove drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen s zahtjevom na isplatu zakonske zatezne kamate (pod toč. II. izreke) tužitelj je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena presuda prvostupanjskog suda (pod toč. I. izreke) reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika.

 

Revizije nisu osnovane.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom.

 

Nisu osnovani prigovori tuženika da bi pred sudovima nižeg stupnja bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP.

 

Odredbom čl. 6. ZPP je određeno da se parnični postupak vodi na hrvatskom jeziku i uz uporabu latiničkog pisma ako za uporabu u pojedinim sudovima nije zakonom uveden koji drugi jezik ili drugo pismo.

 

Prema odredbi čl. 354. st. 2. t. 7. ZPP, počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka ako bi sud protivno odredbama ZPP odbio zahtjev stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismom i da prati tijek postupka na svom jeziku, a stranka se zbog toga žali.

 

U žalbi tuženik nije istaknuo takav prigovor.

 

Iz sadržaja spisa i zapisnika o ročištima razvidno je da je postupak vođen na hrvatskom jeziku i da su stranke raspravljale na hrvatskom jeziku, što znači da tuženiku nije onemogućeno raspravljanje na hrvatskom jeziku.

 

Iz dokaza izvedenih tijekom postupka razvidno je da su stranke bile u dugogodišnjem poslovnom odnosu i da su međusobnu poslovnu korespondenciju vodile na hrvatskom i slovenskom jeziku. Stoga okolnost da se tužitelj u postupku pozivao na isprave koje su na slovenskom jeziku (a kojima raspolaže i tuženik) i to što te isprave nisu prevedene na hrvatski jezik ne predstavlja bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7., niti iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 6. ZPP. Pritom treba naglasiti kako tuženik sve do revizijske faze postupka nije isticao takav prigovor.

 

Nadalje, u odnosu na prigovore tuženika, valja navesti kako sud temeljem odredbe čl. 220. st. 2. ZPP odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

Stoga, sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka u situaciji kada (pored provedenog vještačenja i uvida u isprave te dokumentaciju koja je vezana uz poslovni odnos stranaka i iz kojih odnosa proizlazi potraživanje tužitelja) nije prihvatio prijedlog tuženika da se provede i dokaz saslušanjem svjedoka. Time nisu povrijeđena ni ustavna prava tuženika iz čl. 29. st. 1. Ustava RH, niti su povrijeđena jamstva stranaka sadržana u načelu jednakosti oružja. Takvih povreda nema kad sud ima valjane razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge stranaka i kada u je presudi naveo i obrazložio te razloge. U konkretnom slučaju razlozi zbog kojih je odbijen prijedlog za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka su, po ocjeni ovog suda, više nego osnovani i razumni jer nema potrebe za pribavljanjem saznanja o činjenicama iz iskaza svjedoka nakon proteka dvadeset godina u situaciji kada odlučne činjenice proizlaze iz isprava i nalaza sudskog vještaka o kojima je  tuženiku dana mogućnost raspravljati pred sudom.

 

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja na isplatu 841.207,74 kn na ime protuvrijednosti boca koje je tuženik bio u obvezi kao praznu ambalažu vratiti tužitelju.

 

Tijekom postupka na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke M. S. i poslovne dokumentacije utvrđeno je vrijednost nevraćene ambalaže tužitelju iznosi 841.207,74 kune.

 

U ovoj parnici tužitelj je prvotno postavio zahtjev na povrat stvari (ambalaže) ili isplatu novčanog iznosa.

 

Tužba s eventualno kumuliranim zahtjevom podnesena je 3. rujna 1994., a tužitelj je 3. rujna 1999. povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat stvari i ostao je kod alternativnog zahtjeva na isplatu.

 

Potraživanje tužitelja odnosi se na isporučenu i nevraćenu ambalažu zaključno sa saldom na dan 21. lipanj 1993.

 

Nesporno je da je tužitelj tužbu za povrat stvari zajedno s alternativnim zahtjevom za isplatu novčane protuvrijednosti tih stvari podnio unutar roka zastare. Kako je, dakle, tužitelj već u tužbi postavio i zahtjev na isplatu protuvrijednosti ambalaže, to činjenica da je tužitelj (podneskom od 3. rujna 1999.) odustao od zahtjeva za povrat stvari i ostao (samo) kod zahtjeva za isplatu, kao i to što je zahtjev na isplatu iskazao u kunama, nema procesno značenje postavljanja novog tužbenog zahtjeva. Zbog toga se ne može smatrati da je tako preinačen zahtjev nova tužba kojom se traži nešto drugo (jer se u oba slučaja traži isplata u novcu) koja bi bila podnesena po isteku zastavnog roka iz čl. 374. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/03, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

Stoga su sudovi pravilno otklonili kao neosnovan prigovor zastare potraživanja.

 

Ostali prigovori sadržani u reviziji a koji se odnose na prigovor zastare i prigovor primjene čl. 312. ZOO-a (pravila o uručavanju ispunjenja obveze) predstavljaju prigovore utvrđenom činjeničnom stanju po sudovima nižeg stupnja, koji u reviziji nisu dopušteni (čl. 385. ZPP).

 

U ovom postupku odlučne činjenice utvrđene su na temelju nalaza vještaka financijske struke koji je svoj nalaz i mišljenje dao na temelju kontrole bogate i brojne dokumentacije iz koje su utvrđene količine ambalaže koje su isporučene tuženiku i količine koje tuženiku nisu vraćene, te koja je vrijednost tih stvari (ambalaže) s obzirom na to da među strankama nije bilo sporno da je postojala obveza tuženika vraćanja ambalaže tužitelju i da je tuženik djelomično i ispunio svoje obveze iz dugogodišnjeg poslovnog odnosa.

 

Stoga, u ovoj parnici jedino je odlučno postoji li neizvršena obveza tuženika, koja količina ambalaže nije vraćena tužitelju i koja je vrijednost tih stvari.

 

Te okolnosti su u ovoj parnici utvrđene i stoga pitanje postojanja obveze tuženika ovaj ne može s uspjehom osporavati niti u revizijskoj fazi postupka.

 

Prigovor tuženika koji se temelje na (ne)pravilnu primjenu odredbi čl. 262. i čl. 263. ZOO nije osnovan jer se tim odredbama regulira pravo vjerovnika na naknadu štete i pitanje odgovornosti dužnika za naknadu štete zbog zakašnjenja ili neispunjenja obveze. Suprotno tome, u ovom postupku zahtjev tužitelja postavljen je i procjenjuje se primjenom odredbe čl. 290. ZOO kojom su propisana prava vjerovnika u slučaju kada se obveza dužnika sastoji u predaji stvari.

 

Dakle, prigovori primjeni odredaba čl. 262. i čl. 263. ZOO nisu osnovani jer se tražbina tužitelja temelji na drugoj pravnoj osnovi i stoga što tužitelj kao vjerovnik ne potražuje i naknadu štete.

 

Nema niti mjesta osnovanosti prigovora utemeljenog na čl. 307. ZOO, jer odredba čl. 290. ZOO upravo dopušta vjerovniku zahtijevati nešto drugo od onog što je sadržaj osnovne tražbine, pa se stoga u ovom postupku pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva i prava tužitelja na isplatu vrijednosti stvari ne može procjenjivati primjenom odredbe čl. 307. ZPP.

 

Odredbom čl. 290. ZOO pripisano je da u slučaju kada se obveza sastoji u davanju stvari određenih po rodu, a dužnik dođe u zakašnjenje, vjerovnik (nakon što je prethodno o tome obavijestio dužnika) može po svom izboru nabaviti stvar istog roda i zahtijevati od dužnika naknadu cijene i naknadu štete ili zahtijevati vrijednost dugovanih stvari i naknadu štete.

 

Dakle, slijedom ove odredbe, vjerovnik ima pravo izbora tražiti između ostalog i isplatu vrijednosti stvari čije vraćanje je predmet obveze. Kada je tužitelj kao vjerovnik izabrao tu opciju i svoju obvezu ograničio na isplatu vrijednosti stvari i kada je vrijednost stvari utvrđena tijekom postupka u dosuđenom iznosu, to je primjenom čl. 290. ZOO-pravilno presuđeno da je tuženik dužan isplatiti tužitelju dosuđeni iznos s zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude.

 

S tim u svezi nije osnovana revizija tužitelja koja se odnosi na dio potraživanja kamata od 8. rujna 1994. do 26. svibnja 2013.

 

Kada se zahtjev tužitelja temelji na odredbi čl. 290. ZOO (kada se obveza sastoji u davanju stvari određenih po rodu), tada vjerovnik može svoje tražbinu ostvariti na više načina i to: 1. može sam nabaviti stvar istog roda i tražiti naknadu (isplatu) za isplaćenu cijenu stvari, ili 2. može zahtijevati vrijednost stvari. U oba slučaja može zahtijevati i naknadu štete.

 

Prema ocjeni ovog suda, ako se vjerovnik odlučio za isplatu vrijednosti stvari on u ostvarivanju tog potraživanja mora biti doveden u istu poziciju kao da je tražio predaju stvari ili da je sam nabavio stvari određene po rodu u količini na koju ima pravo. Zato - kada potražuje vrijednost stvari - iznos naknade ne smije biti veći od onog koji odgovara vrijednosti stvari u vrijeme presuđenja jer upravo ta vrijednost stvari izražena u novcu odgovara i izjednačena je s ostala dva prava koja su tužitelju u ostvarivanju njegova potraživanja bila na raspolaganju.

 

Stoga je pravilno sud na iznos vrijednosti stvari dosudio zateznu kamatu od donošenja presude suda prvog stupnja, jer se vrijednost stvari u smislu odredbe čl. 290. ZOO upravo može jedino pravilno potraživati od dana presuđenja.

 

To što tužitelj nije tijekom postupka predlagao dopunu nalaza vještaka da bi se vrijednost nevraćene ambalaže utvrdila na dan donošenja presude suda prvog stupnja ne može ići na štetu tuženika i ne mijenja na stvari opseg obveze tuženika u situaciji kada tužitelj kao vjerovnik na temelju odredbe čl. 290. ZOO potražuje vrijednost stvari određenih po rodu.

 

Iz gore navedenih razloga vidljivo je da je riječ o posebnoj (specifičnoj) novčanoj tražbini koja predstavlja supstitut nenovčane tražbine na povrat stvari propisanoj u korist vjerovnika odredbom čl. 290. ZOO, pa je pogrešno i shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem se potraživanje tužitelja ima izjednačiti s potraživanjem nenovčane materijalne štete. Međutim, zbog shvaćanja odluka drugostupanjskog suda nije suprotna zakonu - kako je to već naprijed izloženo.

 

Izloženo pravno shvaćanje ovoga suda ne može dovesti u pitanje niti presuda na koju se tužitelj poziva (Rev-237/1999 od 15. travnja 2003.) jer u toj presudi ovaj sud nije izrazio shvaćanje o tijeku zateznih kamata na novčani iznos vrijednosti stvari određenih po rodu, niti se iz razloga te odluke može razabrati da je to pitanje bilo sporno u (tom) postupku.

 

Zbog svih gore navedenih razloga valjalo je reviziju tužitelja i tuženika odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Odluka o troškovima postupka  temelji se na odredbi čl. 166. u svezi s čl. 155. ZPP, jer trošak sastava odgovora na reviziju nije bio potreban za vođenje ove parnice.

 

Zagreb, 15. studenoga 2017.