- 1 -              Rev 1942/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1942/13-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice N. P., II. tužitelja K. P. i III. tužiteljice S. Ž., svi iz I., i svi zastupani po punomoćnicima V. V. i P. J., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. V. i P. J. u O., protiv tuženika ... ureda ..., Z., koga zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u O. društvu M. & L. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-3602/12-2 od 28. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-585/09-9 od 2. studenoga 2011., u sjednici vijeća održanoj 15. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o j e   i  r i j e š i o  j e :

 

Odbija se revizija tuženika u dijelu kojim pobija dio presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-3602/12-2 od 28. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-585/09-9 od 2. studenog 2011. u dijelu koji se odnosi na zahtjev prvotužiteljice, kao neosnovana.

 

Odbacuje se revizija tuženika u dijelu kojim pobija dio presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-3602/12-2 od 28. veljače 2013., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-585/09-9 od 2. studenog 2011. u dijelu koji se odnosi na zahtjev drugotužitelja i trećetužiteljice te u odnosu na odluku o troškovima postupka, kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženiku naloženo isplatiti prvotužiteljici iznos od 220.000,00 kn na ime neimovinske štete i iznos od 22.348,00 kn na ime imovinske štete, drugotužitelju iznos od 150.000,00 kn na ime neimovinske štete i iznos od 2.500,00 kn te trećetužiteljici iznos od 150.000,00 kn na ime neimovinske štete i iznos od 2.500,00 kn na ime imovinske štete, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanima izreci te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od  113.087,24 kn.

Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti te je, ujedno, odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik, navodeći da ju podnosi zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 123/08, 57/11 – dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se nižestupanjske presude preinače u smislu njihovih revizijskih navoda, podredno, da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika u odnosu na dio pobijane odluke koji se odnosi na prvotužiteljicu nije osnovana, dok ista revizija u odnosu na drugo i treće tužitelja te u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              U odnosu na revizijske navode kojima se pobija dio odluke koji se odnosi na prvotužiteljicu, ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 392. a st. 1. ZPP-a samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama.

 

Suprotno navodima tužiteljice sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku.

 

U odnosu na revizijske navode kojima revident ističe da nižestupanjske presude nisu donesene u skladu sa čl. 8. ZPP-a, valja reći da je prema čl. 8. ZPP-a pravo određivanja i ocjene dokaza pridržano za prvostupanjski sud i iznimno u ovom konkretnom slučaju i za drugostupanjski sud u smislu čl. 373.a. ZPP-a, a ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja nižestupanjskih presuda i izvedenih dokaza. Isto tako, navod tuženika da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a ovaj sud je također ocijenio neosnovanim jer iz spisa ne proizlazi da je u postupanju prvostupanjskog suda bilo nezakonitosti zbog kojih bi tuženik bio onemogućen raspravljati pred sudom. Prema odredbi st. 1. čl. 220. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je sukladno st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Pritom valja reći da se propust prvostupanjskog suda da sasluša svjedokinju tek nakon što se drugoj strani (u konkretnom slučaju tuženiku) omogući da se očituje o izvođenju dokaza saslušanjem iste svjedokinje, u situaciji kada je punomoćnik tuženika bio prisutan na ročištu na kojem se saslušavala svjedokinja, a osim toga je imao prilike i u nastavku postupka, na ročištima i izvan njih, očitovati se i prigovoriti iskazu te svjedokinje, ne može smatrati povredom koja bi bitno utjecala na pravilnost sudske odluke.

U ovom predmetu je riječ o zahtjevu svih tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale zbog povrede prava osobnosti uslijed smrti supruga prvotužiteljice i oca drugo i trećetužitelja sada, pok. J. P., koji je ... smrtno stradao prilikom pada s bicikla.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je prednik tužitelja u trenutku štetnog događaja bio trijezan te da je do nesreće došlo u noćnim satima, izvan naselja, po neosvijetljenom dijelu asfaltiranog i suhog kolnika bez biciklističke staze, uslijed bočnog okrznuća nepoznatog motornog vozila u bočnu stranu bicikla ili u tijelo vozača u istom smjeru kretanja, pri čemu je prednik tužitelja pao s bicikla i zadobio smrtonosne ozljede koje ne bi mogao zadobiti uslijed običnog pada s bicikla. Ujedno je utvrđeno da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju da postoji doprinos sada pok. prednika tužitelja predmetnoj šteti.

 

              Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan, sukladno čl. 30. Zakona o obveznom osiguranju u prometu ("Narodne novine" broj 151/05) i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 - dalje: ZOO).

 

S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da prvotužiteljici u konkretnom slučaju pripada naknada štete u dosuđenom iznosu.

 

Revizijski navodi tuženika kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka suda o postojanju činjenica pravno odlučnih za odluku o osnovanosti zahtjeva za naknadu štete (u čemu se revizija znatnim dijelom iscrpljuje) predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ti navodi nisu uzeti u razmatranje.

 

Prema tome u postupku pred nižestupanjskim sudovima pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz gore navedenih zakonskih odredaba, pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika u odnosu na dio odluke kojom je prvotužiteljici dosuđena zatražena naknada štete odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u toč. I. izreke.

 

U odnosu na dio revizije kojim se pobija drugostupanjska odluka kojom je potvrđena prvostupanjska odluka u dijelu koji se odnosi na drugo i treće tužitelje, valja reći da vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu svakoga od tih tužitelja ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, uslijed čega nije dopuštena revizija po vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1.toč.1. ZPP-a, a nije riječ o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), a niti je drugostupanjska odluka donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP-a (u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a). Stoga u tom dijelu nije dopuštena tzv. redovna revizija.

 

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a, stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (tzv. redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

 

U takvoj, tzv. izvanrednoj reviziji,  stranka u smislu čl. 382. st. 3. ZPP-a treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Međutim, predmetna revizija ne sadržava određeno navedeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, a revizijski sud nije ovlašten iz ukupno izloženih navoda u reviziji kreirati pravna pitanja koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ukoliko ih sam revident u reviziji nije određeno naznačio.

 

Kako u reviziji nedostaje prva procesna pretpostavka dopuštenosti tzv. izvanredne revizije, koju takva revizija prema čl. 382. st. 3. ZPP-a mora kumulativno sadržavati uz ostale procesne pretpostavke dopuštenosti, valjalo je, na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a u odnosu na glavnu stvar, u pogledu dijela pobijane odluke koji se odnosi na drugo i trećetužitelje, odlučiti kao u toč. II. izreke.

 

Odlučujući o dopuštenosti dijela revizije kojim se pobija odluka o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“  iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

 

Na osnovu svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP-a, u pogledu odluke o troškovima postupka, odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu i odlučiti kao u toč. II. izreke.

 

Zagreb, 15. studenoga 2017.