1              Poslovni broj: Gž-2393/2017-2

Poslovni broj: Gž-2393/2017-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sucu ovog suda Svjetlani Vidović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Hrvatske radiotelevizije, Javne ustanove iz Zagreba, Prisavlje 3, OIB: ..., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva H. i p. iz Z., protiv tužene D. V. iz L. D., ..., I.-G., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj 18. Povrv-894/16-8 od 16. svibnja 2017., dana 15. studenoga 2017.,

presudio j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, te potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić Gradu poslovni broj 18. Povrv-894/16-8 od 16. svibnja 2017.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadom troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Pobijanom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u Z. L. Š.-S. poslovni broj Ovrv-24667/12 od 29. lipnja 2012. kojim se nalaže tuženoj da tužitelju plati iznos od 240,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, čiji tijek i stopa su specificirani u pobijanoj presudi, kao i da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 490,00 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućom od 30. lipnja 2012. do isplate, (točka I. izreke). Nadalje, odbijen je zahtjev tužitelja sa zahtjevom za naknadu troška ovog parničnog postupka u iznosu od 725,00 kuna kao neosnovanim (točka II. izreke).

Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela dopuštenu i pravodobnu žalbu, iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji razlozi su propisani odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na žalbu.

Žalba je neosnovana.

Obzirom na vrijednost predmeta spora – tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 240,00 kuna, u konkretnom slučaju, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 460. stavka 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema odredbi članka 467. stavka. 1. ZPP-a.

Odredbom članka 53. stavka 1. Zakona o hrvatskoj radioteleviziji (“Narodne novine”, broj 25/03, dalje u tekstu: ZHRT-a) propisano je da vlasnici radijskih i televizijskih prijamnika na području Republike Hrvatske dužni su HRT-u plaćati pristojbu, dok je odredbom stavka 3. istog članka propisano da vlasnik prijamnika nije dužan plaćati pristojbu ako prijamnik odjavi.

Predmet spora među strankama jest ocjena da li je tužena u obvezi platiti pristojbu za televizijski prijemnik za razdoblje od mjeseca srpnja do rujna 2011.

Tijekom postupka tužena je osporavala da bi u svome vlasništvu imala televizijski prijamnik, odnosno navodila je da u kućanstvu druga osoba plaća televizijsku pretplatu, dok je tužiteljica pravo vlasništva dokazivala preslikom prijave. Tužena je osporila da bi ona potpisala predmetnu prijavu televizijskog prijamnika, no niti jedna od stanaka u postupku nije predložila provođenje grafološkog vještačena.

Potom je sud prvog stupnja donio navedenu presudu, obrazlažući istu u bitnome da tužiteljica nije dokazala pravni osnov pretplate. Žalbom je tužiteljica osporila takve navode suda, navodeći da je bila obveza tužene da predloži provođenje grafološkog vještačenja, no takav stav tužiteljice nije pravilan.

Vrhovni sud Republike Hrvatske se u svojoj odluci Rev-x 159/16-2 od 2. ožujka 2016. poziva se na odluku Revt-170/06 od 7. listopada 2008., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da kada se u parnici pojavi pitanje postojanja potpisa tuženika na ispravi (u konkretnom postupku prijava televizijskog prijamnika) na tužitelju je teret dokaza, odnosno tužitelj mora dokazati da se na ispravi nalazi potpis tuženika, u smislu odredbe članka 219. ZPP-a.

U gore citiranoj odluci navodi da kako o utvrđivanju okolnosti postojanja potpisa tužene na spornoj ispravi, u tom slučaju na Ugovoru, ovisi utemeljenost zahtjeva tužitelja, kada tužena u parnici istakne prigovor da se na ispravi ne nalazi njen potpis, teret dokaza postojanja tzv. pozitivne činjenice da je tužena vlastoručno potpisala spornu izjavu leži na tužitelju, jer tužena niti ne može dokazivati tvrdnju koja istovremeno predstavlja tzv. negativnu činjenicu, to jest činjenicu koja ne postoji.

Dakle, u predmetnom postupku, kod činjenice da je tužena osporila da bi potpis na prijavi bio njezin, bila je obveza tužiteljice, a ne tuženika, da predloži grafološko vještačenje radi utvrđivanja okolnosti je li tužena potpisala predmetnu prijavu.

Budući da tužiteljica nije predložila provođenje grafološkog vještačenja, to se ima uzeti da ona nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva.

Odluka o parničnom trošku je pravilna, sukladna odredbi članka 154. ZPP-a.

Stoga, valjalo je, temeljem odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci pod točkom I.

Temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima nastalim u povodu pravnog lijeka. Kako tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, to temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a nema pravo niti na nadoknadu troškova žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 15. studenoga 2017.