- 1 -              Rev 2262/12-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2262/12-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari mlljt. tužitelja D. K. iz P., kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica V. K. iz P., a koju zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u Z., protiv tuženika G. H. d.d. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici D. I. i D. C., odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. i p. j.t.d. u P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola poslovni broj Gž-1409/11-6 od 24. svibnja 2012., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-1171/07-61 od 18. studenoga 2010., u sjednici održanoj 15. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se tuženikova revizija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev mlt. tužitelja koji glasi:

 

„Tuženik G. H. d.d. Z., ..., dužan je platiti tužitelju mlt. D. K. iz P., ..., zastupanom po majci i zz V. K., iznos od 608.300,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 3. studenoga 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te mu isplaćivati po osnovu tuđe pomoći i njege mjesečnu rentu u iznosu od 3.000,00 kn, počev od 14. listopada 2010. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uvjeti, a koja dospijeva na naplatu svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec, s time da dospjele obroke plati odjednom, a ostale kako budu dospijevali, unaprijed najkasnije do svakog 5-og u mjesecu za tekući mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

 

II. U preostalom dijelu, u visini od 18.000,00 kn glede zahtjeva za naknadu štete te u visini od 60,00 kn mjesečno glede zahtjeva za plaćanja rente, tužbeni zahtjev mlt. tužitelja odbija se.

 

III. Tuženik je dužan mlt. tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 79.356,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom računatom na taj iznos od 3. studenoga 2010. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tukućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 92.128,40 kn.“

 

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

„I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, posl. br. P-1171/07-61 od 18. studenog 2010. godine u točci I. izreke.

 

II. Djelomično se usvaja žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Puli - Pola, posl. br. P-1171/07-61 od 18. studenog 2010. godine u točci III. (parnični trošak) na način da preinačena glasi:

 

„III. Nalaže se tuženiku da malodobnom tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 65.028,70 kuna, sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 3. studenog 2010. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u roku 15 dana.

 

Odbija se u preostalom dijelu u iznosu 14.327,30 kn zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.“

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa zahtjevom da Vrhovni sud Republike Hrvatske presudu suda drugog stupnja preinači tako da žalbu tuženika protiv presude suda prvog stupnja usvoji i ukine presudu suda prvog stupnja i predmet vrati uz uputu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet postupka je zahtjev za naknadu štete koju je tužitelju dana 12. travnja 2005. u Puli uzrokovao osiguranik tuženika koji je skrivio prometnu nezgodu u kojoj je ozlijeđen maloljetni tužitelj.

 

U revizijskom stadiju postupka sporan je način kako su sudovi nižeg stupnja utvrdili stupanj smanjenja životne aktivnosti tužitelja, dosuđena visina neimovinske štete, te način na koji je utvrđena cijena sata za tuđu pomoć i njegu.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom, jer pobijana presuda nije nerazumljiva niti proturječi sama sebi. Naime, sudovi nižeg stupnja svoju odluku utemeljili su na vještačenju vještaka iz KBC R., prof. I. T., dr. sc. D. L. i dr. sc. M. G., koje je određeno upravo na prijedlog tuženika. Na ročištu za glavnu raspravu od 3. studenoga 2010. vještak L. i G. usuglasili su nalaze i mišljenja, te je odluka suda donesena na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja. Navod suda drugog stupnja kako nema bitnog razilaženja između nalaza i mišljenja ovih vještaka i vještaka M. i S., koji su prethodno vještačili, ali nisu mogli u potpunosti usuglasiti nalaze i mišljenja zbog poslovnih obveza, ne čini odluku suda drugog stupnja nerazumljivom, pogotovo jer su navedena mišljenja identična glede ocjene stupnja smanjenja životne aktivnosti maloljetnog tužitelja u iznosu od 70%.

 

Također nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP. Naime, nakon što je sud prvog stupnja, zbog toga što vještak S. nije bio u mogućnosti pristupiti na glavnu raspravu, odredio novo vještačenje po KBC R., te nakon što je nalaz i mišljenje novih vještaka dostavljen punomoćniku tuženika 23. travnja 2010., uz poziv na ročište od 26. svibnja 2010. (list 178/2 spisa), nakon što je na ročištu od 26. svibnja 2010. (list 184 spisa), na koje je zakasnio punomoćnik tuženika, određeno saslušanje vještaka D. L. i M. G., koje ročište je pak određeno 3. studenoga 2010., nije bilo razloga da se potonje ročište otkaže, odnosno odgodi zbog traženja tuženika da mu se da daljnji rok za očitovanje na usuglašeni nalaz i mišljenje, jer je tuženik imao dovoljno vremena da se pripremi za postavljanje pitanja liječnicima vještaka, obzirom da je imao nalaz i mišljenje još od 23. travnja 2010. Dakle, tuženik nije bio onemogućen u raspravljanju u ovom postupku.

 

Također drugostupanjski sud je u žalbenom postupku, u svom obrazloženju, ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu i odgovorio na sve prigovore u svezi s navodima da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s odredbama iz čl. 220. st. 2. i 260. st. 1. ZPP.

 

Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tuženik iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Osim toga, tuženik neosnovano prigovara ocjeni nalaza i mišljenja vještaka od stane suda, međutim, tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje, prvenstveno glede stupnja smanjenja životne aktivnosti tuženika, nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U postupku koji se prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da je maloljetni tužitelj nastradao u prometnoj nezgodi 12. travnja 2005. u dobi od 10 godina kao pješak, da je zbog težine zadobivenih ozljeda koje su bile opasne po život bio priključen na strojnu ventilaciju, aparat za disanje, zbog čega je bio u umjetno izazvanoj komi, da je zbog zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove i to jake u trajanju od dva dana, srednje jake sedam dana i lake šest mjeseci, da je pretrpio strah srednje jaki jedanaest dana, jaki dvadeset dana, srednje jaki tri mjeseca, laki četiri mjeseca, te da mu je zaostalo smanjenje životne aktivnosti od 70%. Tuđa njega i pomoć bila mu je potrebna tri mjeseca u trajanju od šesnaest sati, tri mjeseca u trajanju od dvanaest sati, jednu godinu u trajanju osam sati, te mu je trajno potrebna u vremenu od četiri do šest sati dnevno. Pojačana ishrana mu je bila potreba u vrijeme od godine dana po ozlijedi. Također su utvrđene i znatne neugodnosti tijekom liječenja, infuzije, već spomenute mehaničke ventilacije uz pomoć respiratora, nošenje Shantzovog i Philadelphia ovratnika, neugodnosti vezane uz fizikalne terapije, neurorehabilitaciju, te brojnih specijalističkih pregleda i kontrola. Također je utvrđeno, da se u svakodnevnom životu funkcioniranje maloljetnog tužitelja svodi na odlazak u školu i boravak u kući, da i nastavu polazi prema prilagođenom programu, da ne sudjeluje u izvanškolskim aktivnostima, da pasivno provodi vrijeme na kompjuteru, igra jednostavne igrice, sluša glazbu, ne prakticira sport jer ga ne može pratiti, ne druži se s vršnjacima s mlađom sestrom, niti mu aktivnost može izdržati dulje od deset do petnaest minuta, da ga ništa ne zanima, da je depresivan pa i paranoidan, da živi u fantazijskom svijetu, razmišlja o nepodopštinama koje je radio ili bi radio, a funkcionira izrazito osobno i socijalno reducirano. Zbog toga trpi jer nema psiholoških kapaciteta da takvu situaciju promjeni, pa je od odličnog učenika sveden na ispodprosječno funkcioniranje za njegovu dob, te pored gore navedenih još trpi i povremene lake bolove. Također je utvrđeno da mu je prije i u tijeku postupka isplaćen iznos od 165.000,00 kn od strane tuženika.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su utvrdili visinu štete tužitelju i to za pretrpljene fizičke bolove 18.000,00 kn, za pretrpljeni strah 15.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 500.000,00 kn, za pojačanu ishranu 4.000,00 kn, za pruženu tuđu pomoć i njegu 263.300,00 kn, te rentu za tuđu pomoć i njegu ubuduće u iznosu od 3.000,00 kn a pozivom na odredbe čl. 200. st. 1. i čl. 195. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO). Utvrdivši navedene iznose sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 200. ZOO vodeći prilikom dosuđenja pravične novčane naknade računa o svim odlučim okolnostima a posebno o trajnim posljedicama koje trpi tužitelj, pri tome posebno se vodilo računa da je tužitelj stradao u dobi od 10 godina, pa će duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti trpiti još dugi niz godina po redovitom tijeku stvari, kao i o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi. Pritom na navode revizije treba reći da Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete prihvaćene na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 29. studenoga 2002. predstavljaju, kako sama riječ kaže „orijentacijski.“ Takvi kriteriji koji trebaju omogućiti ujednačenu primjenu odredaba čl. 200. ZOO ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za obračunavanje pravične novčane naknade, te su nužna odstupanja od iznosa navedenih u kriterijima, a što proizlazi iz odredbe čl. 200. ZOO, prema kojima se novčana satisfakcija određuje prema svim okolnostima svakog konkretnog slučaja. Naime, jačina i trajanje pretrpljenih fizičkih bolova, straha, trajanje i jačina duševnih bolova, odnosno opseg i težina trajnih posljedica, imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati u vidu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade, a pored ostalog treba voditi računa o životnoj dobi oštećenika.

 

Također, pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužitelju dosudili naknadu materijalne štete za tuđu pomoć i njegu pozivom na odredbu čl. 195. ZOO, imajući u vidu trajanje tuđe pomoći i njege koja je potrebna, također, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je tuđa pomoć i njega dosuđena u visini prema prosječnoj cijeni njegovatelja koji su bili ovlašteni pružiti takvu uslugu na području gdje živi maloljetni tužitelj.

 

Prema tome nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava radi čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 15. studenoga 2017.