- 1 -              Rev 2426/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2426/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. C. d.o.o. iz B. n. M., kojeg zastupaju punomoćnici I. Š. i B. V., odvjetnici u Z., protiv tuženice Općine, koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja prava vlasništva i po protutužbi tuženice Općine kao protutužiteljice (u daljnjem tekstu: tuženice) protiv tužitelja B. C. d.o.o. iz B. n. M. kao protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelja), radi utvrđenja ništavosti ugovora o prodaji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-997/14-10 od 26. veljače 2016., kojom su odbijene žalbe obiju stranaka i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-790/09 od 18. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj dana 15. studenoga 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj B. C. d.o.o. B. n. M. vlasnik za cijelo nekretnine zvane S. katastarske oznake kat. čest. 2421 k.o. T. (nove izmjere) upisane u posjedovni list br. 1057, pomoćni objekt površine 468 m2 koja odgovara u staroj izmjeri čest. zgr. 54 upisana u zk. ul. 15 k.o. T., stojna kuća gusterna, kuhinja i dvor površine 433 m2, koje vlasništvo je stekao na temelju kupoprodaje od Poljoprivredne zadruge N. Z., S. F. i J., što je tuženik dužan priznati te trpjeti da tužitelj izvrši, temeljem ove presude, uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime za cijelo, uz istovremeno brisanje istog prava s imena tuženika, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude, kao i naknadi pričinjeni parnični trošak."

 

              Ujedno je odbijen i protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je ništav Ugovor o prodaji nekretnina zaključen između B. C. d.o.o. kao kupca s jedne strane i Poljoprivredne zadruge N. Z. kao prodavatelja s druge strane čiji predmet je kat. čest. 2421 k.o. T. (nove izmjere) upisane u posjedovni list br. 1057, pomoćni objekt površine 468 m2 koja odgovara u staroj izmjeri čest. zgr. 54 upisana u zk. ul. 15 k.o. T."

 

              Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka.

 

              Odbijena je i žalba tuženice u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev i kojom je također odlučeno o troškovima postupka.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev i kojim je odlučeno o troškovima postupka reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), a podredno odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP izjavio je tužitelj, u kojoj je predložio da se pobijanu presudu preinači ili ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

Reviziju izjavljenu pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP tužitelj je podnio zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, dok su u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP postavljena pravna pitanja:

 

- Da li je sud vezan tužbenim zahtjevom, odnosno u slučaju da utvrdi da bi tužitelj imao pravo na manji dio od onoga koji potražuje, da li je u tom dijelu ovlašten intervenirati, odnosno usvojiti tužbeni zahtjev za taj manji dio?

 

- Da li se temeljem posjedovanja kroz ugovor o zakupu može steći pravo vlasništva na predmetu zakupa, odnosno da li sklapanje takvog ugovora u biti predstavlja od strane zakupoprimca (u ovom slučaju tužene strane) priznanje vlasničkih prava zakupodavcu, u ovom slučaju tužitelju.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije dopuštena.

 

U ovom predmetu u tužbi podnesenoj 20. lipnja 2007. tužitelj je kao vrijednost predmeta spora svog nenovčanog zahtjeva naznačio 101.000,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn pa vrijednost predmeta spora u ovom postupku ne prelazi navedenu graničnu vrijednost.

 

Naime, čl. 29. ZID ZPP ("Narodne novine" broj 57/11 i 148/11 – dalje: ZID ZPP/11) koji je stupio na snagu 2. lipnja 2011., izmijenjena je odredba čl. 382. ZPP, pored ostalog i na način da je prijašnja vrijednost predmeta spora za dopuštenost tzv. redovne revizije u iznosu koji premašuje 100.000,00 kn zamijenjena iznosom 200.000,00 kn.

 

Odredba čl. 29. ZID ZPP/11 suglasno čl. 53. st. 4. ZID ZPP/11 neće se primjenjivati na postupke u kojima je drugostupanjska odluka donesena prije stupanja na snagu tog Zakona.

 

Budući da je u predmetnom postupku drugostupanjska presuda donesena nakon stupanja na snagu ZID ZPP/11, odnosno 26. veljače 2016., granična vrijednost za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije više 100.000,00 kn, već 200.000,00 kn, bez obzira na to da je u vrijeme podnošenja tužbe takva revizija bila dopuštena.

 

Riječ je o stalnoj i stabilnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske koju nisu dovele u sumnju ni odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. U tim odlukama Ustavni sud je samo problematizirao razdoblje prije uvođenja kune i kada je zbog denominacije prijašnje valute došlo do velikog pada nominalne vrijednosti na taj način označavanih vrijednosti predmeta spora.

 

Budući da u ovoj parnici nije riječ o takvoj situaciji, to nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Suglasno čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U smislu st. 3. navedene zakonske odredbe stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Da bi revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP bila dopuštena, sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

U predmetnom slučaju postavljena pravna pitanja u svakom slučaju nisu popraćena jasno i određeno navedenim razlozima važnosti jer za postojanje takvih razloga nije dovoljna uopćena tvrdnja podnositelja revizije "… da je odgovor na prednja pitanja bitan, ponavlja se radi pravne sigurnosti građana Republike Hrvatske koji se nalaze u identičnoj pravnoj situaciji kao tužitelj ili će se eventualno naći u takvoj situaciji, a i radi toga da se ispravi nepravda koja je tužitelju nanesena pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru."

 

Naime, podnositelju revizije treba ukazati da prema odredbama ZPP kada Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o tzv. redovnoj reviziji, tada revizijska odluka tog suda ima učinke inter partes. Pretpostavke dopuštenosti te revizije uređene su čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Suprotno tome, izvanredna revizija uređena je kao pravni lijek čija je primarna zadaća osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Uloga je Vrhovnog suda Republike Hrvatske u takvom postupku (kod odlučivanja o izvanrednoj reviziji) osigurati pravilno i jedinstveno tumačenje zakona i drugih propisa, čime Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim odlukama izravno utječe na ujednačavanje sudske prakse i pridonosi pravnoj sigurnosti koja je bitna sastavnica vladavine prava.

 

Sukladno tome, institut izvanredne revizije uvijek je povezan s pitanjima od javnog – općeg interesa. Istodobno, preko njega se u najvećoj mjeri očituje ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu čl. 119. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

Prema svemu rečenom, pretpostavke dopuštenosti te revizije bitno se razlikuju od onih propisanih za redovnu reviziju. One su dijelom specifične jer izražavaju tu osobitu javnopravnu svrhu izvanredne revizije propisane čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, kao i odredbom čl. 119. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, a koje pretpostavke u predmetnom slučaju nisu ispunjene.

 

U konkretnom slučaju sudovi u postupku koji je prethodio reviziji odbili su tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i trpljenje upisa tog prava u zemljišnim knjigama jer su u bitnome zaključili da predmet kupoprodaje nije bila cijela nekretnina, kako je to tužitelj označio u tužbi, već samo jedan njen dio, koji po službenoj dužnosti nije bilo moguće izraziti kao samostalnu pravnu cjelinu i dosuditi je tužitelju.

 

Sadržaj tužbenog zahtjeva je tvrdnja da je tužitelj pravo vlasništva stekao na temelju kupoprodaje, dakle pravnog posla. Međutim, u primjeni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 – dalje: ZV) pravo vlasništva nekretnine ne može se steći samo na osnovu pravnog posla.

 

Suglasno čl. 119. ZV vlasništvo nekretnine stječe se tek upisom stjecatelja vlasništva u zemljišnoj knjizi kao načinu stjecanja.

 

Dakle, sama fizička predaja nekretnine u posjed nije dovoljna za stjecanje vlasništva.

 

Već zbog tog razloga ne bi mogao biti prihvaćen tužbeni zahtjev bez obzira je li dopuštena redovna ili izvanredna revizija, budući da se ne može deklarirati postojanje prava vlasništva kada ono još nije upisano na stjecatelja u zemljišnim knjigama, ako je titulus ili naslov stjecanja valjani pravni posao kojem je cilj stjecanje vlasništva (ovdje kupoprodaja) pa utoliko ishod spora ne ovisi o odgovoru na postavljena pitanja.

 

Zbog svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu, s time da će on pravnu zaštitu po shvaćanju revizijskog suda, bar prema rezultatima postojeće procesne građe, moći ostvarivati uspostavom vlasništva posebnog dijela nekretnine, suglasno čl. 73. st. 2. ZV i sl. u slučaju osiguranja prava suvlasništva odnosno suvlasničkog dijela parničnim putem.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka, pored izloženog treba navesti da osim što tužitelj ne postavlja određeno pravno pitanje u pogledu odluke o trošku, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP). Odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Stoga, glede odluke o troškovima postupka, revizija također nije dopuštena pa je valjalo i u tom dijelu odbaciti reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 15. studenoga 2017.