- 1 -              Revr 1411/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1411/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. R. P. iz Z., OIB: ..., 2. mldb. A. P. iz Z., OIB: ... i 3. mldb. K. P. iz Z., OIB: ..., drugotužiteljica i trećetužiteljica zastupane po prvotužiteljici kao majci i zakonskoj zastupnici, sve zastupane po punomoćniku M. O., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ž. i p., protiv tuženika O. i v. d.o.o., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-173/15-2 od 12. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9371/13-34 od 21. listopada 2014., u sjednici održanoj 15. studenoga 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama II. i III. izreke.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud je naložio tuženiku da plati prvotužiteljici 202.420,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naložio je tuženiku da plati drugotužiteljici 176.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke) te je naložio tuženiku da isplati trećetužiteljici 176.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke). Uz to je naloženo tuženiku da naknadi tužiteljicama trošak parničnog postupka u iznosu od 46.436,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke), dok je tužbeni zahtjev prvotužiteljice odbijen za iznos od 50.605,00 kn, drugotužiteljice za iznos od 44.000,00 kn te trećetužiteljice za iznos od 44.000,00 kn (točka V. izreke).

 

Drugostupanjski je sud presudom odbio kao neosnovane žalbe stranaka i potvrdio prvostupanjsku presudu u cijelosti. Također je odbio zahtjeve tuženika za naknadu troška žalbe i troška odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen sa žalbom, a prvostupanjska presuda potvrđena tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev podredno je ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljice osporavaju osnovanost tuženikovih revizijskih navoda te je predlažu odbiti kao neosnovanu.

 

Revizija tuženika djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmet spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (t. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (t. 2.) te ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona (t. 3.).

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice iznosi 176.000,00 kn, a u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev trećetužiteljice iznosi također 176.000,00 kn. Nadalje, drugostupanjska presuda nije donesena primjenom odredaba čl. 373.a i 373.b ZPP-a budući da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je drugostupanjski sud, potvrđujući prvostupanjsku odluku, u cijelosti prihvatio činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo te slijedom toga potvrdio prvostupanjsku odluku pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP. Usto, ne radi se niti o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije tuženika u odnosu na drugotužiteljicu i trećetužiteljicu sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U odredbi st. 3. istog članka propisano je da stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Tuženik u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje, a što je zakonska pretpostavka za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Kao razloge izjavljivanja revizije tuženik ističe bitne povrede odredaba postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava što, samo po sebi, bez udovoljavanja prethodnog uvjeta, nije dovoljno da bi se o reviziji meritorno odlučivalo.

 

Naime, suglasno odredbi čl. 392.a. st. 2. ZPP-a u slučaju revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP ovaj sud se ograničava na ispitivanje pobijane presude samo zbog pitanja zbog kojeg je ona i izjavljena. Stoga, kad takvog pitanja u reviziji nema, niti je ono jasno formulirano, ne postoje niti uvjeti za njenu dopuštenost, jer revizijski sud nije ovlašten sam iznalaziti pravno pitanje.

 

Slijedom navedenoga revizija tuženika u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda za iznos od 176.000,00 kn dosuđen drugotužiteljici kao i u dijelu kojim se pobija drugostupanjska presuda za iznos od 176.000,00 kn dosuđen trećetužiteljici nije dopuštena pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ovaj sud je ispitao drugostupanjsku presudu, u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tuženikovim revizijskim navodima nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer drugostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, dok činjenica da drugostupanjski sud ima drugačiji stav o relevantnosti pojedinih činjenica i dokaznih prijedloga koje je tuženik iznosio vezano uz njegovo oslobođenje od odgovornosti odnosno uz tužiteljev doprinos nastanku štete ne znači da je počinjena navedena bitna povreda postupka.

 

Uz prethodno obrazloženu bitnu povredu parničnog postupka tuženik je u reviziji istaknuo da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, ali nije konkretizirao o kojoj povredi se radi niti iz sadržaja revizije proizlazi o kojoj bi se povredi radilo slijedom čega ovaj sud taj revizijski navod nije uzeo u obzir (čl. 386. ZPP).

 

U odnosu na tuženikove navode koji se svode na osporavanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja vezano uz moguću alkoholiziranost i nastanke ozljeda zbog nenošenja zaštitne kacige predstavljaju nedopušten revizijski razlog kojim se revizijski sud sukladno čl. 385. st. 1. ZPP-a nije ovlašten baviti.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za isplatu od tuženika kao poslodavca sada pokojnog D. K. P. (supruga prvotužiteljice, te oca drugotužiteljice i trećetužiteljice), na ime naknade štete koja je prouzročena ozljedom na radu koja se dogodila 4. srpnja 2012., a koja je rezultirala smrću sada pokojnog D. K. P.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio, a drugostupanjski sud prihvatio utvrđenje sljedećih činjenica:

 

- da je sada pokojni prednik tužiteljica D. K. P. radio kod tuženika te je doživio nesreću na radu sa smrtnom posljedicom,

 

- da je prednik tužiteljica zajedno s još dvojicom radnika tuženika radio na izmjeni zatega (držača) na stupovima te da se radilo o radu na visini, odnosno da je konkretne zgode prednik tužiteljica zamjenjivao zatege na stupu na visini od 15 metara s koje visine je pao na betonsku podlogu i preminuo,

 

- da je prednik tužiteljica bio osposobljen za rad na siguran način i zdravstveno sposoban za obavljanje radnog zadatka,

 

- da nije izvodio postupak u skladu s usvojenim znanjima zaštite na radu jer je za osiguranje koristio samo horizontalno uže za pozicioniranje, a morao je koristiti i vertikalno uže za osiguravanje, kao i da nije koristio zaštitnu kacigu, dok su mu sva potrebna sredstva za zaštitu na radu bila dostupna, te da nije utvrđeno da je u trenutku nastanka štetnog događaja radnik bio u alkoholiziranom stanju,

 

- da je poslodavac, protivno pravilima o zaštiti na radu za tu vrstu radova propustio osigurati izvođenje radnih procesa uz nadzor neposrednoga rukovoditelja radova, da nije prijavio opasne radove nadležnoj inspekciji, da nije izradio plan izvođenja radova te da nije na radilištu osigurao osobu osposobljenu za pružanje prve pomoći.

 

Iz navedenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje, a drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća zaključak da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja zato što je propustio osigurati izvođenje radova zamjene dotrajalih zatega stupa uz nadzor neposrednog rukovoditelja radova, što nije prijavio opasne radove nadležnoj inspekciji, što nije izradio plan izvođenja radova niti osigurao prisutnost osobe osposobljene za pružanje prve pomoći na radilištu dok je pokojni prednik tužiteljica doprinio nastanku štete u omjeru od 20% zato što je propustio koristiti dostupna zaštitna sredstva i to vertikalno uže za fiksiranje radi dodatne zaštite od pada s visine i zaštitnu kacigu za glavu.

 

Na temelju toga nižestupanjski sudovi su ocijenili da se osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, u daljnjem tekstu: ZR), čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 75/09 i 43/12, u daljnjem tekstu: ZZR) kao i odredaba iz čl. 1045 i čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZOO).

 

U revizijskoj fazi postupka sporan je dio zahtjeva koji se odnosi na potraživanje prvotužiteljice od 202.420,00 kn koji se sastoji od pravične novčane naknade neimovinske štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti supruga u iznosu od 176.000,00 kn, te naknade imovinske štete uobičajenih troškova pogreba (3.025,00 kn), karmina (1.500,00 kn), crnine (2.500,00 kn), kupnje vijenaca i cvjetnih aranžmana (1.000,00 kn) i troškovi izrade i montaže nadgrobnog spomenika (25.000,00 kn) u ukupnom iznosu od 33.025,00 kn, što umanjeno za 20% doprinosa nastanku štete prednika tužiteljica iznosi 26.420,00 kn.

 

Tuženik konkretiziranjem revizijskih navoda ističe da postoje elementi za oslobođenje od tuženikove odgovornosti zbog isključive radnje prednika tužiteljica koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti odnosno osporava omjer doprinosa prednika tužiteljica nastanku štete, a osporava i dosuđenu visinu troškove izrade i montaže nadgrobnog spomenika.

 

Nižestupanjski sudovi su na utvrđene činjenice pravilno primijenili materijalno pravo navodeći da su ispunjene pretpostavke za tuženikovu odgovornost za štetu zaključivši da je poslodavac odgovoran za štetu koju je prvo tužiteljica kao pravna sljednica radnika pretrpjele zbog ozljede na radu koja je rezultirala radnikovom smrću i to na temelju odredbe iz čl. 15. ZZR. Tom je odredbom propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu (st. 1.) kao i da se iznimno od stavka 1. poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati (st. 2.), kao i odredbe čl. 103 ZR kojom je propisano ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava.

 

S obzirom na utvrđene činjenice ovaj sud prihvaća zaključke nižestupanjskih sudova o odgovornosti tuženika za nastalu štetu. Stoga nije osnovan tuženikov revizijski prigovor u smislu odredbe iz čl. 1067. st. 2. ZOO kojom je propisano da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, ni otkloniti.

 

Naime, upravo iz tuženikovih propusta što nije izradio plan izvođenja radova i što nije osigurao izvođenje radova uz nadzor neposrednog rukovoditelja radova proizlazi da šteta nije nastala isključivo radnjom prednika tužiteljica koju tuženik nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti otkloniti, jer je jasno da bi tuženik neposrednim nadzorom mogao spriječiti štetu kontrolirajući i upućujući radnika pri izvršavanju zadataka i u krajnjoj liniji zabranjujući mu rad protivno pravilima zaštite na radu.

 

Nadalje, u odnosu na tuženikov navod da je pogrešno utvrđen doprinos prednika prvotužiteljice nastanku štete ovaj sud smatra da su nižestupanjski sudovi, s obzirom na sve okolnosti slučaja, pravilno utvrdili navedeni doprinos prednika prvotužiteljice u omjeru od 20%, a s obzirom na njegove propuste da koristi dostupna zaštitna sredstva i to vertikalno uže za fiksiranje radi dodatne zaštite od pada s visine i zaštitnu kacigu za glavu, pa su zaključujući da se tuženik djelomično oslobađa odgovornosti (20%) sukladno odredbi iz čl. 1067. st. 3. ZOO pravilno prihvatili tužbeni zahtjev u omjeru od 80% zatraženog iznosa.

 

Također, ovaj sud na temelju ocjene prvostupanjskog suda da su visina cijene izrade i montaže nadgrobnog spomenika u skladu s mjesnim običajima, što je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nacrta spomenika i ispostavljenog računa, smatra da dosuđeni iznos od 25.000,00 kn ne predstavlja luksuzne troškove kako to tvrdi tuženik, nego da se radi o uobičajenim troškovima pogreba u smislu odredbe iz čl. 1093. st. 1. ZOO.

 

Slijedom izloženog u pobijanom dijelu kojim je prvotužiteljici dosuđeno 202.420,00 kn valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 15. studenoga 2017.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća

                                                                                                                              Mirjana Magud, v.r.