1

Poslovni broj: Gž-1329/17-4

 

Poslovni broj: Gž-1329/17-4

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Veljka Kučekovića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice L. M. iz R., OIB ..., zastupane po punomoćniku D. Š., odvjetniku iz P., protiv 1. tuženice R. T., OIB ... i 2. tuženice A. T. J., OIB ..., obje iz R., obje zastupane po Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi utvrđenja ugovora ništetnim, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj P-1055/2016-22 od 6. travnja 2017. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 14. studenoga 2017.,

 

presudio je

 

Žalba tužiteljice djelomično se uvažava kao osnovana, a djelomično se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-1055/2016-22 od 6. travnja 2017. godine:

- preinačuje u točki I. i III. izreke tako da se sudi:

1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju potpisan pred Općinskim sudom u Rijeci, posl.br. R-II-106/98 dana 18. ožujka 1998. godine, Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 31. svibnja 2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku D. P. iz R., pod posl.br. OU-721/05 te Aneks br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 2. ožujka 2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku D. P. iz R. pod posl.br. Ov-4265/07, sklopljeni između R. T. i A. T. J. kao davateljica uzdržavanja i T. T. kao primatelja uzdržavanja.

2. Nalaže se Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci i Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom gradu, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe u toč. 1. navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju i Aneksa br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama, na način da se briše pravo vlasništva na nekretninama navedenim u čl. 2. Aneksa br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju, s imena tuženica uz istovremeni upis prava vlasništva na navedenim na ime T. T. iz R., u roku 15 dana.

Nalaže se tuženicama naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 393.750,00 kn (slovima: tristo devedeset tri tisuće sedamsto pedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom od 6. travnja 2017. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

- ukida u točki II izreke, bez vraćanja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o doživotnom uzdržavanju potpisan pred Općinskim sudom u Rijeci, posl.br. R-II-106/98 dana 18. ožujka 1998. godine, Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 31. svibnja 2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku D. P. iz R., pod posl.br. OU-721/05 te Aneks br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 02. ožujka 2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku D. P. iz R. pod posl.br. Ov-4265/07, sklopljeni između R. T. i A. T. J. kao davateljica uzdržavanja i T. T. kao primatelja uzdržavanja.

2. Nalaže se zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci i zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom gradu, uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe u toč. 1. navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, Aneksa Ugovora o doživotnom uzdržavanju i Aneksa br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju u zemljišnim knjigama, na način da se briše pravo vlasništva na nekretninama navedenim u čl. 2. Aneksa br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju, s imena tuženica uz istovremeni upis prava vlasništva na navedenim na ime T. T. iz R.,.

3. Nalaže se tuženicama naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

II. Odbija se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da su Ugovor o doživotnom uzdržavanju potpisan pred Općinskim sudom u Rijeci dana 18. ožujka 1998. godine, posl.br. R-II-106/98, Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 31. svibnja 2005. godine, solemniziran po javnom bilježniku D. P. iz R. pod posl.br. OU-721/05 te Aneks br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 02. ožujka 2007. godine, solemniziran po javnom bilježniku D. P. iz R. pod posl.br. Ov-4265/07, sklopljeni između R. T. i A. T. J. kao davateljica uzdržavanja i T. T. kao primatelja uzdržavanja prividni i da zapravo predstavljaju darovni ugovor kojim je pok. T. T. besplatno prenio nekretnine i pokretnine opisane u čl. 2. čl. 2. Aneksa br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju, na tuženice kao obdarenice. 

2. Utvrđuje se da je Ugovorom o doživotnom uzdržavanju potpisanim pred Općinskim sudom u Rijeci, posl.br. R-II-106/98, Aneksom Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 31. svibnja 2005. godine, solemniziranom po javnom bilježniku D. P. iz R., pod posl.br. OU-721/05 te Aneksom br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju, solemniziranom po javnom bilježniku D. P. iz R. pod posl.br. Ov-4265/07, sklopljenim između R. T. i A. T. J. kao davateljica uzdržavanja i T. T. kao primatelja uzdržavanja, povrijeđeno pravo tužiteljice na nužni dio kao nužne nasljednice iza pok. T. T. u ostavinskom postupku koji se vodio po javnom bilježniku S. P. iz R., slijedom čega se radi namirenja prava tužiteljice na nužni dio sve nekretnine i pokretnine opisane u čl. 2. Aneksa br. 2. Ugovora o doživotnom uzdržavanju vraćaju u navedeni ostavinski postupak.

3. Nalaže se tuženicama naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena."

III. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 337.500,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnijela je tužiteljica dana 21. travnja 2017. godine zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Tužiteljica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08- ispravak, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedeni žalbeni razlog, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, jer je za svoju odluku dao jasne razloge, te je istu moguće ispitati.

Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud po službenoj dužnosti pazi i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Ispitujući pobijanu odluku u odnosu na navedene bitne povrede, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.

Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je sada pok. T. T. sa 1. tuženicom R. T. i 2. tuženicom A. T. J. dana 18. ožujka 1998. godine zaključio Ugovor o doživotnom uzdržavanju (dalje: Ugovor) koji je ovjeren kod Općinskog suda u Rijeci pod brojem R2-106/98,

- da je T. T. kao primatelj uzdržavanja svoju imovinu i to stan u R. te kuću i dvorište u J. dao R. T. i A. T. kao davateljicama uzdržavanja uz njihovu obvezu da ga uzdržavaju na način kako je to navedeno u Ugovoru, te ih je ovlastio da izvrše promjenu vlasništva u zemljišnoj knjizi odmah po potpisu Ugovora,

- da su T. T. i tuženice kod javnog bilježnika D. P. iz R. pod poslovnim brojem OU-721/05 solemnizirale dana 31. svibnja 2005. godine  Aneks Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 18. ožujka 1998. godine na način da su nekretnine koje su bile obuhvaćene Ugovorom iz 1998. godine detaljnije opisane i dodane su još neke nove nekretnine, te je T. T. kao primatelj uzdržavanja dozvolio da si tuženice kao davateljice uzdržavanja ishode upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi još za njegova života,

- da su T. T. i tuženice dana 2. ožujka 2007. godine kod javnog bilježnika D. P. iz R. pod brojem Ov-4265/07 solemnizirale Aneks broj 2 Ugovora o doživotnom uzdržavanju na način da je izmijenjen čl. 1. osnovnog Ugovora te su pored navedenih nekretnina iz osnovnog Ugovora i prvog Aneksa obuhvaćene i nekretnine upisane u zk.ul.br. 1274, 1562, 1834, 1015, 2147, 58, 1563 i 2147 sve u k.o. J. te zk.ul.br. 56 G. H., a koje nekretnine je primatelj uzdržavanja ostavio svojoj kćerki, dok je člankom 2. navedenog Aneksa Ugovora obuhvaćena i sva pokretna imovina koje će isti biti vlasnik u trenutku zaključenja Ugovora i pokretna i nepokretna imovina koju bi eventualno stekao ubuduće, a koju ostavlja tuženicama na jednake dijelove,

- da je tužiteljica kćerka T. T. iz prvog braka, a 1. tuženica R. T. njegova supruga iz drugog braka, dok je 2. tuženica A. T. J. njegovo dijete iz drugog braka,

- da je T. T. umro 19. ožujka 2012. godine te je proveden ostavinski postupak kod javnog bilježnika, a prema podacima za smrtovnicu koju je dala 1. tuženica R. T. prijavljeni su kao ostavinska imovina osobni automobil i pištolj, te novčana sredstva na tekućem računu i  mirovina, te su kao zakonske nasljednice navedene 1. i 2. tuženica,

- da su na ročištu za raspravu ostavinske imovine dajući podatke za rodoslovlje tuženice navele da je T. T. imao raniji brak te da je brak završio razvodom bez potomaka, te im je nakon davanja nasljedničkih izjava, a vezano uz ostavinsku imovinu koja je prijavljena, uručeno nasljedstvo i donijeto rješenje o nasljeđivanju broj O-628/12, UPP/OS-33/12, dana 11. svibnja 2012. godine koje je postalo pravomoćno istog dana jer su se tuženice odrekle prava na pobijanje istog žalbom,

- da je Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci pod brojem K-DO-1623/15 po prijavi tužiteljice podiglo optužnicu dana 24. veljače 2016. godine protiv 1. tuženice R. T. i 2. tuženice A. T. J. zbog kaznenog djela davanja lažnog iskaza na kojemu se temelji lažna odluka donijeta u ostavinskom postupku, na način da su zatajile tužiteljicu kao nasljednicu T. T., a kazneni postupak je vođen pod brojem K-152/16 kod Općinskog suda u Rijeci,

- da je 16. listopada 2002. godine tužiteljica potpisala izjavu iz koje proizlazi da je od oca T. T. primila iznos od 500,00 EUR-a na ime pripadajućeg zakonskog dijela temeljem nasljeđivanja iza oca te da se odriče nasljednog dijela i prava na nužni dio na njegovu imovinu koja se sastoji od nekretnina u J. i R. te svih pokretnina koje se nalazi na tim nekretninama, da sve dosadašnje pisane dokumente i ugovore ili slično, u svezi s nasljeđivanjem od oca, smatra ništavnim i da je njezina izjava pravni dokument koji se ne može poništiti bez pristanka njezinog oca ili njegovih nasljednika. Izjava je ovjerena kod javnog bilježnika M. G. D. pod brojem Ov-11619/2002 dana 17. listopada 2002. godine.

Tužbom se traži utvrđenje da je ništetan Ugovor i Aneksi tog Ugovora, jer da je pobuda na zaključenje takvog Ugovora bila nedopuštena, odnosno da je isključivi razlog za zaključenje Ugovora bio taj da se tužiteljicu isključi iz nasljedstva iza njezinog oca, zbog čega da je takav Ugovor protivan moralu te savjesti i poštenju.

Prvostupanjski sud je saslušao tužiteljicu i tuženice te je iz njihovih iskaza utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme razvoda braka njezinog oca i majke bila već odrasla osoba te da joj je otac pomagao u školovanju, da nije upoznala drugu obitelj svoga oca, a sa ocem je kontaktirala telefonom ili bi se nalazili izvan doma u kojem je živio sa svojom drugom obitelji. Da nije imala kontakte sa ocem u vremenskom periodu od 2009. godine do njegove smrti 2012. godine kada je bila na izdržavanju kazne zatvora u P. i da nije znala da je otac sklopio Ugovor. U svom iskazu je navela da joj je otac 1991. godine Ugovorom o međusobnim odnosima ostavio staru kuću u J., a za uzvrat da je tražio da se odrekne prava na sve druge nekretnine, na što je ona pristala, ali ga nije provela u zemljišnoj knjizi. U odnosu na izjavu iz 2002. godine navodi da je ona u to vrijeme ostala bez ikakvih sredstava za život i da je bila bolesna, zbog čega je pristala dati izjavu sadržaja kako je naprijed navedeno, a da ju je otac uvjerio kako će poništiti tu izjavu kada mu vrati novac, te da je novac i vraćen, ali od strane njezinog supruga I. M.. Postupak za poništenje izjave da nije pokretala jer je imala puno povjerenja u oca.

Iz iskaza 1. tuženice R. T., te iskaza 2. tuženice A. T. J. proizlazi da je razlog sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju bio to što je T. T. „htio zbrinuti tužene“, te da u vrijeme zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju 1998. godine T. T. nije bio bolestan niti je imao potrebu za uzdržavanjem jer je bio dobrog zdravlja. Do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja da je došlo 2001. godine kada je počeo imati problema sa plućima i srcem, zbog čega je uzimao lijekove, 2003. godine je slomio kuk, 2004. godine zglob ruke, zbog čega je bio podvrgnut operativnim zahvatima. U međuvremenu je obolio od dijabetesa, imao je urinarne infekcije, tijekom 2011. godine slomio je ključnu kost. U vrijeme kada je imao zdravstvene probleme svu pomoć pružale su mu tuženice. Istakle su da su one smatrale da su dužne brinuti o suprugu i ocu i pomagati mu do kraja njegovog života bez obzira na postojanje Ugovora, odnosno da bi i bez postojanja tog Ugovora one vodile brigu o T. T.. Kao razlog neprijavljivanja tužiteljice u ostavinskom postupku navele su činjenicu da im je bila poznata izjava koju je tužiteljica dala 2002. godine da se odriče od cjelokupnog nasljedstva.

U svom iskazu S. J., ujedno i punomoćnik tuženica, koji je sudjelovao u sastavljanju Ugovora i Aneksa Ugovora, navodi da je T. T. spomenuo da ima kćerku iz prvog braka, ali o tome nisu podrobnije raspravljali te da su Aneksi Ugovora zaključeni zbog toga što nisu sve nekretnine bile obuhvaćene temeljnim Ugovorom.

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da temeljni Ugovor o doživotnom uzdržavanju i Aneksi tog Ugovora nisu ništetni jer da nisu zaključeni iz nedopuštenih pobuda obzirom da su tuženice pružale svu potrebnu pomoć T. T., dakle izvršavale su svoje obveze iz Ugovora, a da sama činjenica što je Ugovor zaključen između srodnika, odnosno između bračnog druga i djeteta kao davatelja uzdržavanja, ne znači da je takav ugovor ništetan, bez obzira na posljedicu odnosno isključenje eventualnih nasljednika iz ostavine.

Prvostupanjski sud navodi da tužiteljica ne obrazlaže u čemu se sastoji ništetnost predmetnih ugovora u smislu nedopuštenosti te da su ugovori zaključeni na inicijativu T. T. koji je svojevoljno i bez ikakve prisile raspolagao nekretninama u svojem vlasništvu, da je T. T. bio narušenog zdravlja i da su mu tužene pružale potrebnu skrb kroz dulji vremenski period, odnosno najranije od 2003. godine pa do njegove smrti. Navodi da tužiteljica nije pružila nikakve dokaze u pravcu utvrđenja činjenice da zdravstveno stanje T. T. nije bilo onakvo kako su ga prikazale tuženice, a niti da je pružila dokaze u pravcu utvrđenja činjenice da tužene nisu izvršavale svoje obveze iz Ugovora.

To što nisu prijavile tužiteljicu u krug zakonskih nasljednika da nije ni od kakvog utjecaja na valjanost Ugovora i njegovih Aneksa jer predmetom ostavinskog postupka nisu bile nekretnine obuhvaćene Ugovorom i njegovim Aneksima, već ostala imovina koja nije bila obuhvaćena Ugovorom. Da tužiteljica kao nasljednica nakon što je rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno može svoja eventualna prava ostvariti u parnici u odnosu na imovinu koja je raspravljena u ostavinskom postupku, te da može tražiti ponavljanje postupka ukoliko su za to ispunjene zakonske pretpostavke.

Mišljenje je prvostupanjskog suda da ukoliko je T. T. sklapanjem navedenog Ugovora i njegovih Aneksa i htio isključiti tužiteljicu iz nasljeđivanja nekretnina čiji je bio vlasnik, da to ne predstavlja nedopuštenu pobudu, pa stoga niti razlog ništetnosti, uz utvrđenje da je Ugovor realiziran i da su tuženice ispunjavale preuzete obveze iz Ugovora. Također smatra da nije povrijeđeno pravo tužiteljice na nužni nasljedni dio jer nije bilo imovine koju je trebalo raspraviti, a tužene su vlasništvo pokretne i nepokretne imovine ostavitelja stekle u trenutku smrti primatelja uzdržavanja. Isto tako, da je nebitna i izjava od 16. listopada 2002. godine kojom se tužiteljica odrekla svog nasljednog dijela, odnosno da je nepotrebno raspravljati u ovoj parnici o pravu tužiteljice na nužni dio iz razloga što nema ostavinske imovine jer je cjelokupna imovina obuhvaćena Ugovorom. Tvrdnja tužiteljice da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju i njegovi Aneksi u biti darovni ugovor da je samo paušalna pored svih ostalih utvrđenja, a pored toga da se na prividnost ugovora kao razlog ništetnosti mogu pozivati samo ugovorne strane.

Zbog tih razloga odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju i njegovih Aneksa, te nalog zemljišnoknjižnom sudu da izvrši uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prije provedbe navedenih Ugovora, a odbijen je i eventualni tužbeni zahtjev.

Kako je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen, to je sud primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezao istu da tuženicama naknadi parnični trošak u iznosu od 337.500,00 kn, a koji se sastoji od nagrade za rad njihovom punomoćniku utvrđene prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 142/12, 103/14 i 118/14 – dalje: Tarifa) uz uvećanje za iznos PDV-a.

Tužiteljica navodi da žalbu podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali obrazlažući navedeni žalbeni razlog kaže da je činjenično stanje potpuno utvrđeno, ali da je iz tako utvrđenog činjeničnog stanja izveden pogrešan zaključak, dakle, žalba se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Ukazuje se na to da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da u trenutku zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju nije postojala nedopuštena pobuda na strani ugovaratelja iz razloga što da su same tuženice navele kako je T. T. na taj način želio njih osigurati za života, te da mu nije bila potrebna pomoć u njegovom uzdržavanju u vrijeme zaključenja Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno do njegovog ozbiljnijeg zdravstvenog problema kada je prilikom pada slomio kuk. Da su tuženice znale za postojanje tužiteljice i da su onemogućile tužiteljici da pristupi ostavinskom postupku, što također ukazuje da su cilj i pobuda za sklapanje predmetnog Ugovora bili lišiti tužiteljicu bilo kojeg dijela nasljedstva, a osobito da bi ona stekla saznanje o sklapanju predmetnog Ugovora i njegovih Aneksa. Također se ističe da i izjava kojom se tužiteljica odrekla nasljedstva ukazuje na namjeru T. T. da ju isključi iz nasljedstva, jer da je u izjavi navedeno da je sa 500,00 EUR-a isplaćena iz cjelokupnog nasljedstva, dok je vrijednost imovine koja je obuhvaćena Ugovorom više od 7.000.000,00 kn, što je tužiteljica i navela kao vrijednost predmeta spora, a tuženice tome nisu prigovorile.

Ukazuje i na iskaz 2. tuženice A. T. J. kako se njoj zaključenje Ugovora činilo smiješnim, jer je ionako smatrala da je normalno skrbiti o ocu, dok je 1. tuženica R. T. u svom iskazu navela da ona smatra kako je zaključenjem navedenih Ugovora njezin suprug želio raspolagati svojom imovinom i na taj način ih osigurati, te da bi ona ionako kao njegova supruga vodila brigu o njemu i pružala mu svu pomoć.

I po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 53. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO/91), odnosno čl. 273. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 i 41/08 – dalje u tekstu: ZOO/05) u svezi s čl. 103. ZOO/91, odnosno čl. 322. ZOO/05.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen je 1998. godine, a i prvi Aneks tog Ugovora 2005. godine, za vrijeme važenja ZOO/91, dok je drugi Aneks Ugovora zaključen je 2007. godine, kada je na snazi bio ZOO/05.

Sadržaj zakonskih odredbi koji govore o ništetnosti ugovora i o nedopuštenoj pobudi identičan je u oba Zakona o obveznim odnosima.

Prema odredbi čl. 53. ZOO/91, odnosno 273. ZOO/05, pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravovaljanost. Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ugovor bez naknade nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegova suugovaratelja.

Prema odredbi čl. 103. ZOO/91, odnosno čl. 322. ZOO/05, ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Po ocjeni ovog suda, motiv za zaključenje Ugovora, a osobito sklapanja njegovih Aneksa, bio je da se tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu primatelja uzdržavanja isključi iz sudjelovanja u ostavinskom postupku i eventualnom nasljeđivanju dijela imovine. Da je tome tako može se zaključiti iz činjenice da primatelj uzdržavanja T. T. u trenutku zaključenja Ugovora 1998. godine, kojim su obuhvaćena samo dvije nekretnine, nije trebao nikakvo uzdržavanje, da je bio dobrog zdravlja prema iskazu samih tuženica, da mu je nakon toga djelomična pomoć bila potrebna prilikom loma kuka i loma ruke, koju su mu pružale također tuženice, te da je Aneksima Ugovora obuhvatio svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu, dozvolio da se tuženice kao davateljice uzdržavanja upišu u zemljišnu knjigu još za njegova života, te je na taj način isključio tužiteljicu iz nasljedstva. Same tuženice navode da ih je on na taj način želio osigurati, što znači da je želio riješiti imovinskopravne odnose između njih i tužiteljice.

Tuženice su znale za tužiteljicu, te su bile svjesne da u ostavinskom postupku iza T. T. je ona nasljednica prvog nasljednog reda kao što su to i one. Završno, zaključak je ovog suda da je na strani primatelja uzdržavanja kao inicijatora zaključenja Ugovora postojala nedopuštena pobuda, za koju su tuženice znale zbog čega su Ugovor  i Aneksi Ugovora koji slijede pravnu sudbinu glavnog ugovora, ništetni. Tako je riješeno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-121/11 u gotovo identičnom činjeničnom sklopu.

Zbog toga je ovaj sud preinačio pobijanu odluku u točki I. izreke presude na način da je usvojio tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju i njegovi Aneksi ništetan, a kao posljedica ništetnosti jest i nalog zemljišnoknjižnom sudu da uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je postojalo prije provedbe navedenog Ugovora i njegovih Aneksa.

Točka II. izreke pobijane odluke kojom je odbijen eventualni tužbeni zahtjev ukinuta je obzirom da je žalba prihvaćena u odnosu na glavni tužbeni zahtjev koji je usvojen ovom odlukom, pa o drugom tužbenom zahtjevu kao eventualnom nije bilo potrebno raspravljati i odlučivati (čl. 188. st. 2. ZPP-a).

Kako je pobijana odluka preinačena, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačena i odluka o naknadi parničnog troška sadržana u točki III. izreke presude.

Tužiteljica je vrijednost predmeta spora označila sa 7.000.000,00 kn, tuženice se tome nisu protivile, a niti je prvostupanjski sud smatrao da bi trebalo izvršiti korekciju označene vrijednosti predmeta spora, pa je to iznos od kojeg se računa nagrada za rad punomoćniku tužiteljice, a primjenom Tarife.

Tužiteljici se priznaje kao parnični trošak nagrada njezinom punomoćniku za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), te za zastupanje na ročištima 3. listopada i 6. prosinca 2016. godine te 21. veljače 2017. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za svaku radnju po 60.000,00 kn, uz uvećanje za iznos PDV-a od 25% ili 60.000,00 kn. Ukupni trošak prvostupanjskog postupka iznosio je 300.000,00 kn.

Kako je tužiteljica uspjela sa žalbom, to joj pripada i nagrada za sastav žalbe (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) u iznosu od 75.000,00 kn uvećana za iznos PDV-a od 18.750,00 kn, ili ukupno 93.750,00 kn.

Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku, to su joj tuženice temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a dužne naknaditi navedeni trošak kako je to i suđeno.

U dijelu u kojem je pobijana odluka preinačena riješeno je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

Koprivnica, 14. studenoga 2017.