Poslovni broj  28  Gž-7941/15-5

 

 

Poslovni broj 28 Gž-7941/15-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Ines Smoljan kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužiteljice D. S. (OIB…) iz R. B. i H., F., II-tužiteljice N. N. (OIB…) iz R. B. i H., G. V. - U., III-tužiteljice S. J. (OIB…) iz R. B. i H., J., IV-tužiteljice A. T. (OIB…) iz R. B. i H., T., V-tužiteljice S. K. (OIB…) iz R. B. i H., VI-tužitelja Z. Š. (OIB…) iz R. B. i H., G. V. - U., VII-tužitelja M. Š. (OIB…) iz R. B. i H., P., VIII-tužiteljice M. F. (OIB…) iz Z., IX-tužiteljice M. S. (OIB…) iz R. B. i H., Z., X-tužitelja J. T. (OIB…) iz R. B. i H., Ž., XI-tužiteljice G. P. (OIB…) iz R. B. i H., B., XII-tužiteljice M. M. (OIB…) iz R. B. i H., J., XIII-tužiteljice D. B. (OIB…) iz R. B. i H., J., XIV-tužiteljice M. J. (OIB…) iz R. B. i H., P., XV-tužiteljice K. B. (OIB…) iz R. B. i H., J., XVI-tužiteljice M. J. (OIB…) iz R. B. i H., Č., XVII-tužitelja I. N. (OIB…) iz R. B. i H., M., XVIII-tužiteljice A. M. (OIB…) iz R. B. i H., G. V. - U., XIX-tužiteljice S. Ć. (OIB…) iz R. B. i H., Lj., XX-tužiteljice M. G. (OIB…) iz R. B. i H., Lj., te XXI-tužiteljice M. P. (OIB…) iz R. B. i H., Lj., svi zastupani po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB…) zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. ožujka 2015. poslovni broj P-5451/14-11, dana 14. studenoga 2017.

 

p r e s u d i o    j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 19. ožujka 2015. poslovni broj P-5451/14-11 u toč. I. izreke, te u odluci o troškovima postupka (dijelu toč. II. izreke kojim nije udovoljeno zahtjevu svakog tužitelja preko suđenih 245,53 kn i u toč. III. izreke).

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj da svakom (od 21.) tužitelju plati 5.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na iznose navedene u izreci presude (toč. I. izreke) i da svakom tužitelju naknadi trošak postupka od 245,53 kn (toč. II. izreke), dok je odbijen zahtjev svakog tužitelja od 1.316,97 kn (toč. III. izreke, kao i trošak tužene (toč. IV. izreke).

 

              Protiv navedene presude su žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga izjavile iste stranke i predložile njezino prihvaćanje uz naknadu troška žalbe. Tužena se žalila protiv toč. I., II. i IV. izreke (pogrešno nazvanog dispozitiv), a tužitelji protiv odluke o troškovima postupka u dijelu toč. II. izreke kojim nije udovoljeno zahtjevu svakog tužitelja preko suđenog iznosa od 245,53 kn i toč. III. izreke s prijedlogom da se „tužitelju prizna 2.500,00 kn uz povećanje od 50% za svaku parničnu radnju, a sve uvećano za PDV“.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Protivno prigovoru tužene ispunjene su pretpostavke za odlučivanje u smislu odredbe čl. 186.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje ZPP) i tužba nije preuranjena. Naime, dilema vezana za izostanak punomoći je otklonjena nakon što je sudu predan podnesak tužitelja od 11. lipnja 2014. (list 72) iz koje proizlazi da su tuženoj (na njezino traženje) dostavljeni izvornici punomoći. Budući da tom nedostatku više nije prigovorila (u podnesku od 2. veljače 2015. ni na ročištu od 9. veljače 2015.) je utemeljen zaključak suda da su punomoći uredno dostavljene, te neosnovano u žalbi tvrdi suprotno.

 

Postupajući u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a kako presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji su jasni i u skladu s procesnom građom, nije povrijeđena ni odredaba čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju tužena upire u žalbi.

 

U predmetnom postupku tužitelji potražuju iznos stipendija na temelju Ugovora o stipendiranju koji je s njima sklopio Državni ured za H. izvan RH 8. studenoga 2013., a prema čijem članku 2. se Državni ured za H. izvan RH obvezao dodijeliti stipendistu za akademsku godinu 2012./2013. po 10 mjesečnih stipendija ili ukupno 5.000,00 kn tijekom 2013.

 

Dana 16. siječnja 2014. taj je Ured donio odluku o poništenju odluke o dodjeli stipendija u kojoj je navedeno da će se svi ugovori zaključeni na temelju Odluke o dodjeli stipendija studenata za akademsku godinu 2012./2013. raskinuti, te je svim tužiteljima upućena izjava o raskidu ugovora bez obrazloženja zbog čega se tako postupa.

 

Tužena u žalbi ističe da je Odluka o dodjeli stipendija donesena u formi općeg akta, radi čega ne mora sadržavati obrazloženje, te da je radi toga istu bilo moguće poništiti samo u cijelosti, a ne djelomično, na temelju Zakona o općem upravnom postupku („NN“, br. 7/09), radi čega je i Odluka o poništenju Odluke o dodjeli stipendija bila donesena u formi općeg akta i nije morala biti obrazložena, a da su time raskinuti svi ugovori o stipendiranju.

 

Na žalbena navode valja odgovoriti da osnova tražbine tužitelja je ugovorni odnos, a ne odluka o dodjeli stipendija, te poništenje Odluke o dodjeli stipendija kojom odlukom su ugovori o stipendiranju jednostrano raskinuti ne utječe na obveze stranaka iz ugovornog odnosa.

 

Između stranaka nije ugovorena mogućnost ni uvjeti pod kojima se ugovori o dodjeli stipendija mogu jednostrano raskinuti, a ni pozivanje na odredbe čl. 360. i čl. 369. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) ne dovodi do drukčije odluke. Ovo stoga što se ugovor može raskinuti samo u slučaju neispunjenja obveze druge strane (čl. 360. ZOO), što ovdje nije slučaj, jer je tuženica obvezna na ispunjenje. A zbog promijenjenih okolnosti (čl. 369. ZOO) je moguć raskid ugovora samo konstitutivnom odlukom suda. Osim toga se na ovaj razlog tuženica mogla pozivati samo da su promijenjene okolnosti nastupile do isteka roka za ispunjenje obveze (čl. 369. st. 3. ZOO), a tuženica je odluku o poništenju odluke o dodjeli stipendija sastavni dio koje je i izjava o raskidu donijela nakon dospijeća ugovora budući se obvezala stipendije isplatiti do kraja 2013., a odluku je donijela 16. siječnja 2014.

 

Budući da ugovori sklopljeni s tužiteljima nisu prestali osnovano je sud obvezao tuženu na isplatu zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća do isplate.

 

Kako je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u toč. I. izreke.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovi, tako i visini.

 

Protivno prigovoru tužitelja vrijednost predmeta spora ne iznosi 105.000,00 kn (zbroj zahtjeva svih tužitelja), kako je neodlučno naznačeno u tužbi, nego (primjenom odredbe čl. 37. st. 2. ZPP) 5.000,00 kn, jer se radi o novčanim zahtjevima koje ističu različiti tužitelji, te se vrijednost predmeta spora određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

 

Prigovor vezan za sudsku pristojbu (ne navodi o kojoj pristojbi je riječ) i njegovo nejasno obrazloženje nije od utjecaja na odluku. Naime, tužiteljima utemeljeno nije priznata naknada za sudsku pristojbu jer nisu dokazali da su je snosili.

 

U Zagrebu, 14. studenoga 2017.

                                                                                                       Sutkinja:

                                                                                                         Ines Smoljan, v.r.