- 1 -              Rev 2598/12-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2598/12-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja R. F. iz L. S., koga zastupa punomoćnik Ž. O., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika I. Š. iz S., i drugotuženice V. Š. iz S., oboje zastupani po punomoćnici M. Đ., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, br. Gž-1024/10-13 od 4. travnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru, br. P-973/09-62 od 18. ožujka 2010., u sjednici održanoj 14. studenoga 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tuženici na temelju Sporazuma o utvrđenju i diobi imovine stečene u braku od 23. svibnja 2000., te na temelju Sporazuma o raskidu ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 10. svibnja 2000. stekli valjanu pravnu osnovu i valjane tabularne isprave za upis prava vlasništva svakog u ½ dijela nekretnine u S., ... što u naravi predstavlja kuću br.27., zgrada, dvorište i oranica, ukupne površine 3014m2, sve na kč.br.2125 upisane u zk.ul. 373 k.o. S. te da su tuženici dužni trpjeti upis prava vlasništva svakog u ½ dijela (toč. I izreke). Također je utvrđeno da je tužitelj na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 11. svibnja 2000. stekao valjanu pravnu osnovu i tabularnu ispravu za upis založnog prava na ½ dijela nekretnine prvotuženika što u naravi predstavlja kuća br. ..., zgrada, dvorište i oranica, ukupne površine 3014m2, sve na kč.br.2125 upisane u zk.ul. 373 k.o. S. za glavnicu od 766.937,82 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan isplate i kamatama tekućih od 11. svibnja 2000. do isplate navedenog iznosa glavnice, te je prvotuženik dužan trpjeti upis založnog prava na svom suvlasničkom dijelu (toč. II izreke). Toč. III izreke odlučeno je da je prvotuženik dužan trpjeti namirenje tražbine tužitelja za 766.937,83 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan isplate zajedno s kamatom koju plaća Z. b. d.d. na uloge po viđenju za EUR-e, koja kamata teče od 11. svibnja 2000. pa do isplate sve u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Z. b. d.d. na dan isplate i to sudskom prodajom suvlasničkog dijela i to ½ dijela založne nekretnine u S., … u naravi kuća br. …, zgrada, dvorište i oranica, sve na k.č.br. 2125 upisane u z.k.ul. 373 k.o. S. te namirenja tužitelja iz polučene prodajne cijene. Ujedno je naloženo tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak od 635.840,70 kn (toč. IV izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), a koje se odredbe u ovom slučaju primjenjuju na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava dopuštenost i osnovanost revizije.

 

Revizija nije osnovana.

 

              Suprotno tvrdnji tužitelja revizija je dopuštena.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski prigovor tuženika da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer je sud odlučivao o preinačenoj tužbi iako su se oni protivili preinačenju nije osnovan, budući da prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, neovisno o protivljenju tuženika, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Obzirom da tuženici u reviziji nisu iznijeli razloge u odnosu na preostale prigovore da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, to u skladu sa čl. 386. ZPP-a ovaj prigovor nije niti uzet u razmatranje.

 

Predmet postupka je zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela prvotuženika, utvrđenje da je tužitelj na suvlasničkom dijelu prvotuženika stekao valjanu pravnu osnovu i tabularnu ispravu za upis založnog prava te da je prvotuženik dužan trpjeti namirenje tražbine tužitelja od 766.937,83 EUR u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama i to sudskom prodajom njegovog suvlasničkog dijela te namirenje tužitelja i polučene cijene.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka sud je utvrdio sljedeće činjenice:

 

- da su 11. svibnja 2000. tužitelj kao vjerovnik i prvotuženik kao dužnik te drugotuženica kao suvlasnica ½ dijela nekretnine u S., ..., u naravi kuća br. …, zgrada, dvorište i oranica, sve na k.č.br. 2125 upisane u z.k.ul. 373 k.o. S., sklopili Ugovor o međusobnim pravima i obvezama koji je 23. svibnja 2000. ovjeren kod javnog bilježnika J. M. R. iz Z. pod posl. brojem OU-419/2000-1,

 

- da je čl. I navedenog Ugovora utvrđeno da tužitelj ima prema ŠKZ K. potraživanje u iznosu od 1.500.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju Z. b. d.d.,

 

- da prvotuženik kao dužnik preuzima dug ŠKZ K. prema tužitelju kao vjerovniku u navedenom iznosu, te da tužiteljeva potraživanja kao vjerovnika danom potpisa Ugovora prelaze na prvotuženika kao dužnika,

 

- da se navedenim Ugovorom prvotuženik kao dužnik obvezao vratiti tužitelju kao vjerovniku navedeni iznos u ratama i to: 50. 000 DEM u protuvrijednosti u kunama do 30.6.2000., iznos od 100.000 DEM u protuvrijednosti u kunama do 30.9.2000. te 1.350.000 DEM u protuvrijednosti u kunama do 31.10.2004., što nije učinio,

 

- da je čl. V navedenog Ugovora prvotuženik kao dužnik jamči povrat duga tužitelju jednom polovinom dijela nekretnina u S., ... u naravi kuća br. ..., zgrada, dvorište i oranica, sve na kč.br. 2125 upisane u zk.ul. 373 k.o. S., te dopušta tužitelju kao vjerovniku uknjižbu založnog prava na ½ dijela nekretnine na iznos od 1.500.000 DEM i troškova ovršnog postupka,

 

- da je na dan potpisivanja Ugovora o međusobnim pravima i obvezama u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine bio upisan prvotuženik uz napomenu da je u zemljišnoknjižnom sudu zaprimljen predmet posl.br. Z-1166/99 radi provedbe Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između prvotuženika i drugotuženice kao njegove supruge, a kojim prvotuženik prenosi pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na drugotuženicu, te da taj predmet nije konačno riješen,

 

- da su tuženici sukladno prethodnom dogovoru s tužiteljem, a radi omogućavanja tužitelju upisa založnog prava na predmetnoj nekretnini sklopili 10. svibnja 2000. Sporazum o raskidu Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 8. travnja 1999., što je utvrđeno u čl. IV Ugovora o međusobnim pravima i obvezama,

 

- da je čl. IV Ugovora o međusobnim pravima i obvezama prvotuženik priznao drugotuženici da joj na ime bračne tečevine pripada pravo na ½ dijela predmetne nekretnine, te se obvezao s drugotuženicom sklopiti Sporazum o utvrđenju imovine stečene u tijeku braka,

 

- da se tužitelj kao vjerovnik potpisom Ugovora o međusobnim pravima i obvezama odrekao bilo kakvog prava namirenja na ½ dijela nekretnine u suvlasništvu drugotuženice a drugotuženica se Ugovorom odrekla bilo kakvog prigovora, podnošenja tužbe i bilo koje radnje koja je usmjerena na otežavanje ili onemogućavanje naplate duga tužitelju,

 

- da su tuženici dana 23. svibnja 2000. sklopili Sporazum o utvrđenju i diobi imovine stečene u braku,

 

- da tuženici nisu u zemljišnim knjigama predali na provedbu Sporazum o raskidu Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kao niti i Sporazum o utvrđenju i diobi imovine stečene u braku, čime su onemogućili tužitelja u ostvarivanju njegovih prava utvrđenih Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama,

 

- da je u trenutku podnošenja tužbe sudu 23. prosinca 2004. kao vlasnik predmetne nekretnine upisana drugotuženica,

 

- da Ugovor o međusobnim pravima i obvezama nije ništav pravni posao.

 

Na temelju takvog utvrđenja nižestupanjski su sudovi zaključili da je riječ o ugovornom odnosu stranaka u skladu sa čl. 20. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) kojim je propisano da sudionici mogu svoj obvezni odnos urediti drugačije nego je to ZOO-om određeno, ako iz pojedine odredbe zakona ili iz njezina smisla ne proizlazi nešto drugo.

 

Pored toga, sudovi su zaključili da Ugovor o međusobnim pravima i obvezama nije ništav jer nije protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima te moralu. Za navedeni Ugovor zaključuju da je rezultat slobodno izražene volje ugovornih strana.

 

Navedeni zaključak nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj revizijski sud. Naime, pravilno je sud drugog stupnja zaključio, uzevši u obzir da je tražbina tužitelja dospjela 31. listopada 2004. i da nije ispunjena, da je prvotuženik na temelju čl. 336. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06) dužan trpjeti namirenje tražbine od 766.937,83 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti i to sudskom prodajom njegovog suvlasničkog dijela, ½ dijela založene nekretnine te namirenje tužitelja iz polučene prodajne cijene.

 

Pritom je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da Ugovor o međusobnim pravima i obvezama nije ništav jer u konkretnom slučaju nije ostvaren niti jedan od razloga ništavosti propisan čl. 103. st. 1. ZOO-a.

 

Neosnovano se tuženici u reviziji pozivaju na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, br. P-2466/10 od 28. svibnja 2010. kojim je poništen Sporazum o utvrđenju i diobi bračne tečevine jer je riječ o presudi koja je donijeta nakon što je već donesena prvostupanjska presuda u ovom postupku (18. ožujka 2010.), pa je nižestupanjski sudovi nisu ni mogli, a niti su bili ovlašteni uzeti u obzir prilikom donošenja odluke. U tom smislu neosnovano tuženici u reviziji ističu da su sudovi trebali uzeti u obzir da ne postoji Sporazum o podjeli bračne tečevine.

 

Prvostupanjski sud u obrazloženju presude (str. 13. odlomak 2.) citira čitav iskaz prvotuženika, a tako i u dijelu kojim navodi da je tužitelj donio iznos od 600.000 DEM, pa se u reviziji neosnovano navodi da je to zaključak suda prvog stupnja. Sud je svoj zaključak dao na temelju uvida u otvorene stavke – devize ŠKZ K. (str. 12.).

 

Uzevši u obzir zaključak drugostupanjskog suda da su tuženici u žalbi prvi put iznijeli prigovor da je Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u ime ŠKZ K. potpisala neovlaštena osoba i da stoga ne utječe na zakonitost i pravilnost pobijane presude (nasuprot tome tuženici su tijekom postupka tvrdili da predmetni ugovor nema značaj ugovora o preuzimanju duga), to tuženici u reviziji neosnovano ponavljaju navedeni prigovor (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

 

Budući da je tužitelj još tužbenim zahtjevom koji je postavio u tužbi tražio da je prvotuženik dužan trpjeti namirenje njegove tražbine za 766.937,83 EUR a da se preostale dvije točke tužbenog zahtjeva odnose na utvrđenje, to paušalni prigovor zastare koji ističu tuženici a da ga podrobnije ne obrazlažu osim da su se protivili preinaci tužbe - nije osnovan.

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 14. studenoga 2017.